Čovjek nije samo obično smrtno biće kako se često govori, nego i vječno biće. Čovjek se u ljubavi svojom smrću rađa za život vječni. Nije vječan samo čovjekov duh i duša, nego i tijelo. Ono nije samo jadno, raspadljivo, bolećivo, smrtno, grješno, ono je i sveto i lijepo i vječno. Odnos prema čovjekovu tijelu mora uvijek biti dostojanstven kao i prema njegovoj duši i duhu jer su nerazdjeljiva cjelina, osoba, čovjek – Božje remek-djelo, njegova živa slika i ponos, u kojoj je prisutna sva veličanstvenost Božje ljubavi i inteligencije. Čovjek je Božja ljubav. Po jednoj krajnosti ljudsko se tijelo čini bezvrijednim, životinjskim, grješnim, običnom živom materijom s biološkim, kemijskim, fiziološkim zakonima.

U povijesti kršćanstva tijelo se dugo ponižavalo, vrijeđalo, smatrajući ga izvorom svakoga grijeha i zla, zato su njegove potrebe omalovažavali i negirali. Svećenici su zapostavljali čovjekove materijalne potrebe misleći samo na spas njegove duše. No čovjekovo spasenje je cjelovito, zahvaća i duh i dušu i tijelo. Tko ne voli čovjekovo tijelo, ne ljubi čovjeka, jer nema čovjeka bez tijela. Jednostavno, ne može se ljubiti čovjeka bez tijela. Ljubi li tko zaista gladnoga čovjeka ako mu ne da jesti?

I Bog je postao tijelo i učinio ga vječnim božanskim tijelom. On, Sin Božji, postao je tijelo i u tom tijelu će zauvijek ostati. Dakle, čovjek nije samo duhovno, nego i tjelesno biće. Istina, Isus je svoje tijelo podredio svomu duhu, ali upravo zato da ga učini vječnim i nebeskim. Tijelo nema svrhu u samom sebi, nego u duhu, u zajedništvu i skladu s njim, u istom konačnom cilju i ostvarenju: u vječnoj i savršenoj ljubavi. Isus je četrdeset dana u pustinji postio o kruhu i vodi, da bi u sebi ojačao svoj duh ljubavi i bio spreman žrtvovati se ljubavi. Bez duha tijelo ne vrijedi ništa. Ali u duhu s duhom postaje jedno. Istina, duh je u čovjeku primaran, on je gospodar tijela, koje mu mora služiti. Čovjek svoje tjelesne potrebe podređuje duhovnim ciljevima. Svojim duhom može potpuno upravljati tijelom. Isus je svoje tijelo i krv predao za hranu i piće ljubavi i potpuno ga posvetio. Čovjekovo tijelo i krv u Isusu su dobili najveću, spasenjsku, božansku vrijednost čovjeka, postali su živa vječna ljubav po kojoj se i u kojoj se svi ljudi spašavaju.

Preuzeto sa Glasa Koncila.