Zašto mnogi ne ljube? Zato što se boje. Boje se davanja. Jer, misle da gube kad daju. A ljudi, prirodno, ne vole gubitak. Svaki gubitak zvoni na uzbunu da se zaštiti ono što se ima. Ali, tko s ljubavlju daje, nema straha od gubitka, ima samo radost dobitka! U ljubavi se svako davanje doživljava kao primanje, obogaćivanje. Mnogi koji daju, ne primaju jer ne daju s ljubavlju. Ne shvaćaju da se prima samo ono što se daje. Da daruju ljubav, primili bi ljubav. Tko nema ljubavi, znači da je nije ni dao, pa je nije mogao ni primiti.

Bez ljubavi ljudi se boje i primanja, jer uvjereni su da moraju uzvratiti davanjem. Naravno, bez ljubavi se davanje osjeća kao gubitak, a gubitak, svjesno ili podsvjesno, kao umiranje. Pritom se ljudi boje smrti − smrti života kakav sada žive. Boje se novog, drugačijeg života. Jer uvjereni su da bi u njemu nestalo, umrlo, njihovo »ja« i da ne bi više živjeli. Strah od smrti čovjekova »ja« jedina je zapreka ljubavi. To je zapravo strah od ljubavi.

Dok se god ljudi boje izgubiti svoje »ja«, živjet će u grobovima svojega egoizma. Jer njihovo »ja« je egoizam. Onaj tko ljubi, i ne primjećuje da gubi »svoj« život (svoga lažnog »ja«), on osjeća da dobiva život u izobilju (život iskonskog i istinskog »ja«), da mu se život umnaža u svakom čovjeku kojeg ljubi, u svakom svom daru, i da sve što gubi − u ljubavi − dobiva stostruko. Ljubav čini čudo umnažanja. Ali to ne znaju svi. To znaju samo »siromašni u duhu«. Oni koji nisu ni svjesni da su »svoj« život izgubili. Koji u njemu i ne vide život, smisao, radost, i nisu svjesni svoga odricanja, »gubitka«. Tko svoj život želi spasiti, izgubit će ga; a tko ga izgubi − u ljubavi − spasit će ga!

Preuzeto sa Glasa Koncila.