Sveti Efrem Sirijski, đakon (306.-373.) – rođen je u kršćanskoj obitelji u Nisibi u Siriji (danas je u Turskoj). Kršćanski je odgojen i prema tadašnjem običaju kršten u 18. godini života. U svome rodnom mjestu djeluje kao egzeget, polemičar, propovjednik i religiozni pjesnik. Nakon pada Nisibe u perzijske ruke, Efrem se preselio u Edesu. U tom je gradu utemeljio teološku školu. Prigrlio je asketski život ali je i dalje djelovao kao propovjednik te pisao knjige. U svojim spisima sveti Efrem pobija zablude svoga vremena. Bio je veliki pobožnik Blažene Djevice Marije pa je ispisao najljepše stranice o Marijinoj ulozi u utjelovljenju Kristovu. Od njega je ostalo nekoliko vrijednih teoloških knjiga. Njegovi su pjesnički tekstovi ušli u bogoslužje sirijske crkve. Umro je 373. godine. Crkva ga je proglasila svetim naučiteljem.
Dnevnim svjetlom svoga znanja, Gospodine, odagnaj noćne tmine naše pameti, da bi naš um, obasjan, služio tebi u obnavljanju naše čistoće. Početak je djela za smrtnike započinjanje sunčeva toka. Ukrasi, Gospodine, u našim srcima trajanje onoga dana koji ne pozna zalaska. Udijeli nam da u svojoj osobi vidimo uskrsli život i neka naše pameti ništa ne skrene s uživanja u tebi. Stalnom našom težnjom k tebi utisni u nas, Gospodine, znak onoga dana koji ne počinje gibanjem i tokom Sunca.
Iz govora svetog Efrema