Promatrajući današnji svijet, čovjeka obuzima dojam kao da nemir, rat, progonstva, trpljenja i druge nepogode vladaju ovim svijetom. Teško je u tim prilikama uopće zamisliti mir neodvojivši se potpuno od svijeta. S jedne strane, uzrok takvih dojmova je i stalno agresivno bombardiranje vijestima na temu nemira. Kao da su nemir i zlo ili pak nečija patnja interesantni današnjim čitateljima.
Sama umjetnost ne pokazuje sklad i mir već vrvi nemirom i kaosom, što boja, što zvuka. Izgleda kao da je Knez Mira napustio ovaj svijet. Ali ipak to je samo dojam, dojam uzrokovan navalom takvih informacija, koje ako dublje promislimo o njima, kao da su namjerno od raznih subjekata postavljene na prvo mjesto, kao one glavne i najčitanije vijesti. To istovremeno ne čudi ako znamo da je Krist Knez Mira i da je isti taj Knez izbačen i prognan iz današnjih društava.
Čudimo se progonstvu ljudi, a mi smo sami prognali Krista iz naših sredina. Prognali smo Krista koji je mir i nastala je praznina koju može zaposjesti samo nemir. Prognali smo Krista koji je svjetlost i ostao je prostor u kojem nastaje tama. Obrušili smo se na Krista koji je Ljubav i na tom mjestu, u toj praznini nastaje mržnja. Ne možemo težiti za mirom ako ne težimo za Kristom jer Krist je mir naš. Krist je Knez Mira i gdje nema Krista nema ni mira. Tako odvojeni od Krista i prilijepljeni za sebe tražimo ljubav a Ljubavi se odričemo. Tražimo mir, a Mir progonimo. Tražimo svijetlo, a Svjetlost istinsku gušimo.
Kako onda ne zavapiti – Bože daruj nam Mir. Bože daruj nam sebe. Smiluj nam se i dopusti da Krista opet stavimo na prvo mjesto našega života, kako bi sve drugo bilo na svome mjestu. Da, ako je Krist na prvom mjestu, sve je tada na svom mjestu.
Ali da bi se Krist popeo na to pobjedničko postolje našega života mi moramo ljubiti druge, praštati drugima, poštovati druge, poniziti se pred drugima, kao što se Krist ponizio pred ljudskim rodom opravši noge apostolima, čime je Stvoritelj prao noge stvorenju.
Zar to nije dovoljan znak i poticaj što Bog želi od nas?
Bog ne želi da druge gazimo, da drugima zapovijedamo, da druge tlačimo, već želi da se pred drugima sagibamo i ponizimo do te mjere da im čak i noge peremo. Jer Bog je to učinio nama. Stoga je osobno poniženje jedini put pravoga mira.
Gospodine daruj nam Mir.
Sveti Medard – živi u 6. stoljeću. O njemu je pjesnik crkvenih himana Fortunat napisao životopis u stihovima. Završio je školu i postao svećenik. Zauzeto je djelovao i mnoge je obratio na pravi put. Odlikovao se darom proroštva i čudesa. Godine 545. postao je biskupom u Noyonu koji se nalazi sjeveroistočno od Pariza, te je 15 godina biskupovao. Pomogao je na putu svetosti svetoj Radegundi koja je ostavila muža kralja Klotara poradi bratoubojstva. Umro je 560. godine. Spomenuti kralj Lotar poštivao je biskupa Medarda pa je njegovo tijelo prenio u svoju prijesolnicu Soissons. Nad biskupovim grobom sagrađena je lijepa bazilika. U Francuskoj je sveti Medard veoma štovan te je popularan svetac. Poznata je poslovica: “Sveti Medard što nam daje, 40 dana traje”.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.