Evanđelist Luka opisuje jedan događaj tako zanimljiv i, gotovo nevjerojatan. Riječ je o jednoj od najparadoksalnijih priča što su se ikada dogodile na ovome svijetu, priča o Kristovim učenicima na putu za Emaus poslije Kristova uskrsnuća.
Učenici nenadanom suputniku i sugovorniku, a to je uskrsli Krist, pričaju o njegovoj smrti, o njegovom sprovodu i o pomutnji što su je među njih unijele neke žene o njegovom nekakvom uskrsnuću!
Zanimljivo je da ga još i optužuju kako je izdao sve nade svojih prijatelja koje su u njega polagali. Ta smrt za učenike je bila veoma čudna i nije se morala dogoditi.
Iz Isusovih riječi se dade iščitati silna bol. Ta zar je moguće da ovi još ništa ne shvaćaju? On je Božji Sin, on je živ i kao takav sada želi izmijeniti situaciju u svijetu. Sadašnja ljudska situacija jest situacija nepravde gdje vlada ljudska sebičnost koja je stvorila i stvara podjele i ogromne razlike u svijetu. Budući da u svijetu nema ljubavi i pravednosti, postao je podijeljen na bogate i siromašne, na potlačene i na vladajuće, na ostvarene i neostvarene.
Stoga on, upravo jer je Bog, želi promijeniti tu situaciju i pravdu dati siromahu i potlačenom. To je njegov program rada, program evanđelja, a za to je i uskrsnuo “da svi imaju život, u izobilju da ga imaju”.
I zanimljivo: Krist ne daje nikakve propise za izvršavanje svoga programa, već se pokazuje i ukazuje, upozorava i zove tako da mu se može vjerovati. Njega ne zanima prošlost, ne zanima ga «njegov sprovod», već budućnost i ideja za koju se žrtvovao. Ta, On je živ! Stoga nikako ne trebamo tražiti “Živoga među mrtvima”.
Kako prečesto zaboravljamo tu činjenicu i od svoje vjere pravimo dužnosti, tražimo zakone i propise. Time, zapravo želimo biti dobri kršćani, tj. oni koji se vladaju onako kako se to od njih traži. No, Krist to ne želi. Njegov program je poziv na suradnju koja proizvodi sreću za sebe i za druge. To su blaženi, tj. oni koji svojim radom i životom vesele Boga i usrećuju ljude, to su “živi i uskrsli” ljudi na ovom svijetu.
Uskrsna vjera je društvena i životna i uvijek ima tri dimenzije: ona je riječ na ustima, ona je istina u srcu, ona je djelo koje se vidi.
Sveti Celestin I., papa – jedno je vrijeme živio u Milanu i poznavao se sa svetim Ambrozijem. Bio je đakon pape Inocenta I., vrlo poštovan i cijenjen, te je 422. godine izabran jednodušno za papu. Prijateljevao je sa svetim Augustinom i s njime se dopisivao. Osudio je pelagijanizam. Za njegovog pontifikata održan je Efeški koncil 431. godine na kojem je Marija proglašena Bogorodicom. Promicao je misije pa je u Irsku poslao brata Paladija. Sveti Celestin je bio aktivni i energični papa. Umro je 27. srpnja 432. godine te se spominje toga dana u martirologiju. Papa Pascal I. je 6. travnja 817. godine prenio njegovo tijelo u crkvu svete Praksede u Rimu, gdje se časte njegove relikvije. Dio njegovih relikvija se časti u katedrali u Mantovi te u crkvi svetog Stjepana u Bologni.