Dnevni arhivi: 31. ožujka 2015.

USKRSNUĆE – TEMELJ KRŠĆANSKE VJERE

Sva četiri evanđelja izvješćuju nas o tajnovitom događaju koji se zbio treći dan poslije Isusove smrti. Izvješća imaju već s formalne strane poseban karakter: karakteriziraju ih nagli prekidi, međusobna ukrštavanja, sadržajne napetosti i proturječja koja nije moguće posve razriješiti. Kao da ih prožima neka čudovišna moć koja odskače od uobičajenih formi iskustva. Ovdje se tvrdi nešto nevjerojatno: Isus iz Nazareta, učitelj „malog stada“, onaj u kojemu su mnogi vidjeli Božjeg Pomazanika i  kojeg su njegovi neprijatelji osudili na smrt i razapeli, opet se vratio među žive. I to ne poput Sokrata koji je svojim učenicima pred smrt govorio da će njegova duša poslije smrti dalje živjeti u jednom boljem i uzvišenijem životu: ne poput čovjeka koji je ubijen ali njegova slika živi u duhu njegovih nasljedovatelja, postaje njihovim putokazom i određuje povijest, nego je tjelesno živ. Taj razoren, smrću prekinut život opet se probudio, naravno u novom, preobraženom stanju. Istog onog  Isus iz Nazareta „kojeg Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao… Bog uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih“ (usp. Dj 10, 38.40- 41).

    Kristovo uskrsnuće proteže se i na njegove učenike. Poslanica Kološanima  nam to na  najbolji i najdublji način svjedoči: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražit što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi“ (Kol 3, 1-4). Cijeli Kristov život, a posebno njegova smrti i uskrsnuće utisnuti su u njegovu Crkvu, u nas, njegove učenike, koji i danas, kao i njegovi prvi učenici koji su s njime zajedno jeli i pili, kako kaže sv. Petar apostol, blaguju zajedno s njime i njega blaguju pod prilikama kruha i vina, tjelesno, živog, realno prisutnog Krista.

    Pavao – koji nije proživio krizu drugih apostola – opisuje bit uskrsnuća sljedećim riječima:“Ako Krist nije uskrsnuo , uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15, 17-19). To drugim riječima znači da s Isusovim uskrsnućem od mrtvih stoji i pada kršćanska vjera. Uskrsnuće nije nikakva rubna pojava te vjere, još manje nekakav mitološki razvitak kojega bi ona preuzela iz povijesnih razloga i koji bi kasnije bez ikakvih štetnih posljedica postao njenim sastavnim dijelom, već je uskrsnuće središnji dio kršćanske vjere. Ta svijest apostola Pavla upućuje nas na samog Isusa: što je on o tome mislio? Isus je često govorio o svojoj smrti, a ponajviše kod triju zgoda na svom posljednjem putu prema Jeruzalemu; svaki put je pritom naglašavao da će uskrsnuti. U tom očitovanju zgušnjava se nešto što je općenito prisutno u Isusovom ophođenju, naime, njegov originalni odnos prema smrti. Smrt kakvu mi poznajemo – on ne poznaje. On poznaje samo onu smrt koja ima iza sebe  uskrsnuće; i to uskrsnuće koje slijedi odmah iza nje, koje će se zbiti u ovozemaljskom vremenu. S tom spoznajom zatekli smo se pred najvišom i ujedno najtežom zadaćom kršćanskog mišljenja: kako shvatiti Isusov život. Ovdje mislimo na razumijevanje pomoću svjesnog mišljenja – jer ono je također pozvano služiti Kristu; što naravno podrazumijeva da je to mišljenje već spremno sebe kao mišljenje „krstiti“ i tako postati kršćanskim mišljenjem.

    Ta zadaća, razumijevanje živoga Isusa Krista, tumačenje njegove samosvijesti, nadasve je teška. Ali nam u svjetlu uskrsne vjere progovara da je to tajna koju nikada nećemo moći dokraja spoznati niti razumjeti, nego ćemo joj se samo u vjeri moći približiti i u toj vjeri ju razumjeti onako kako ju je razumio i apostol Pavao i ostali apostoli koji su pronijeli Krista Uskrslog u čitav svijet. Vratimo se sada početnim rečenicama ovoga izlaganja. Već smo rekli da su sva četiri evanđelja pisana uzbudljivim i neujednačenim tonom. U njima se osjeća, u isto vrijeme, sva novost i iznenadnost činjenice i – u neku ruku – suzdržljivost kamo da se ta novost, tako neočekivana i dosada neviđena, smjesti. Bilježi se želja da se sve to provjeri, nekako registrira, smjesti u prave okvire pa da se istom u konačnici oni blaženi sretnici prvog uskrsnog jutra i prvog uskrsnog dana predadu toj novosti i uskrsnoj radosti. Za jednoga od njih, za apostola Tomu, trebat će punih osam dana. Prva i povlaštena svjedokinja uskrsnuća bila je Marija Magdalena. Prema Ivanu prva dođe na grob. Prva susreće Uskrslog Isusa ali ga odmah ne prepoznaje. Prva donosi apostolima uskrsnu vijest. I to nekako povjerljivo, samo Petru i Ivanu. Obojica trčahu prema grobu. Ivan prestigne Petra ali Petar uđe u grob prvi. Već ga Ivan tretira kao prvog među jednakima. Grob bijaše prazan, ali tu su bili povoji i napose pažljivo smotan ručnik.

    Ovo Ivanovo evanđelje, baš ovaj uskrsni odlomak, kazuje samo prve dojmove. Odabrano je baš za sam dan Uskrsa, za danju misu. Pokazuje prva iznenađenja i prve provjere pa i prve sumnje. Samo je ustanovljen prazan grob. I to od povlaštenih svjedoka. Nije bez važnosti što je zapisano ono o povojima i ručniku. Da je tijelo bilo ukradeno, da je grob bio oskvrnut, sve bi bilo u neredu. Zapisane su samo prve dvije reakcije, jedna izričito, druga usput. Čini se da ni Mariji ni Petru, a u prvi čas ni Ivanu nije ni palo na pamet Isusovo uskrsnuće. Ostali su samo pred iznenadnom činjenicom prazna groba. Susreti s Uskrslim će istom uslijediti. Ipak, Ivan je uvijek bio intuitivniji, školovan od Isusa da prodire u najdublje tajne Isusova bića i same vjere. U njemu, makar na tren, već se budi uskrsna vjera. Sam će Uskrsli Krist, i to polako, s nekima – kao s Tomom – i mučno uvoditi učenike u svoje novo, uskrsno iskustvo. Pa makar bilo i mučno, teško, nepodnošljivo, neka ovog Uskrsa uvede i nas u svoje uvijek iznova novo i radosno uskrsno iskustvo i uskrsnu vjeru.

Zajednički susret Frame Siget i Frame Dubrava

crkva-dubrava

Postoje li dragocjenjiji trenuci od onih koji su provedeni u zajedništvu s ljudima koji su tebi slični? Teško. Upravo zato postoje susreti Frame u kojima se druže dva bratstva. Ovaj put bila je to naša Frama i to u “gostima” Frami Dubrava.
Susret se održao u ponedjeljak, 23. ožujka, u Crkvi BDM, gdje Frama Dubrava inače ima svoje redovite susrete. Tema susreta bila je Utjelovljenje, a susret je vodila časna sestra Gita Klobučar. Susret smo započeli zajedničkom molitvom, a nakon kratkog i zanimljivog uvoda u temu sestra nas je podijelila u 10 grupa. Priznajem, zbog velikog broja framaša i grupa, nije bilo lako svakoj grupi dodjeliti mjesto gdje će raspravljati o zadanoj temi,ali snasli smo se. 🙂

Kako je framaša u Dubravi puno, u svakoj grupi bio je jedan framaš iz Sigeta te četiri ili pet iz Dubrave.  U mojoj grupi bili su zanimljivi framaši, a najzanimljiviji je bio framaš iz Mexica koji je u Hrvatskoj na razmjeni. Kako mu nismo ni s Google prevoditeljem znali objasniti što je Torinsko platno, dali smo mu članak na španjolskom i konačno smo uspjeli! 🙂
Nakon rada po grupama slijedio je plenum, na kojemu se iznosio sažetak i srž bitnih djelova iz svake grupe. Neke grupe imale su temu Torinsko platno, neke abortus, a neke eutanaziju… Moram naglasiti kako su zaključci tema bili jako zreli i veoma prihvatljivi.
Ovakvi susreti su jako bitni jer se spontano grade nova prijateljstva,razvijaju stavovi i zajednički se korača Bogu. “Radujte se, samo ne griješite!”

Matea Žalac

SVETI GUIDO IZ POMPOSE

90844Sveti Guido iz Pompose – rođen je blizu Ravene u drugoj polovici 10. stoljeća. Kao mladić je hodočastio u Rim i Svetu zemlju. Po povratku s hodočašća u Ravenu odlučio se za pustinjački život u Pomposi te se brzo uputio u monaške kreposti. Godine 998. izabran je za opata pa je njegovom zauzetošću monaška zajednica uznapredovala u kontemplaciji. Zauzetošću svetog Petra Damianija krenula je obnova Crkve, napose liturgije. Snažnu joj je podršku dao sveti Guido i njegov samostan. Umro je 1046. godine.

Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Gospodnjem! Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže; koji ne čine bezakonje, već hode putovima njegovim.

Naredbe si svoje dao da se brižno čuvaju. O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila! Neću se postidjeti tada kad budem pazio na zapovijedi tvoje.

Slavit ću te u čestitosti srca kad naučim sudove pravde tvoje. Tvoja ću pravila čuvati: ne zapusti me nikada!

Ps 119, 1-8