Dnevni arhivi: 3. ožujka 2015.

Priča o jednom novom prijateljstvu

Događanja

Put u Banja Luku

Na inicijativu i dobrotom župnika fra Roberta Perišića, župni mješoviti zbor Crkve sv. Križa u Sigetu, uputio se organizirano autobusom, dana 20. rujna 2014. godine, na izlet izvan granica Republike Hrvatske, i to u susjednu Bosnu i Hercegovinu. Cilj nam je bio posjetiti grad Banja Luku i neka okolna mjesta. Tu nam je bila dobrodošla i pomoć rođene Banjalučanke Martine, snahe naše zborašice, gđe Višnje, koja se, također, s nama uputila na ovaj put iz Zagreba. Već na putu nam je puno toga objasnila i podijelila nam kratke upute o planu putovanja i o glavnim pojedinostima mjesta koje ćemo posjetiti. Unatoč kiši, koja nas je putem pratila, smijeha, pjesme i molitve (a i kolača) nije nedostajalo.

 

Prvo odredište bilo nam je Petrićevac, gdje se nalaze fratri. Na mjestu stare Crkve, koja je srušena u zadnjem ratu, nalazi se oveća kapela, dok se preko puta nje gradi velika Crkva.

1

Kamen temeljac nove Crkve

 

Fra Josip Božić nam je ispričao tužnu ratnu priču o staroj Crkvi, koja je zapaljena, a jedan fratar je stradao pod ruševinama… Crkva je spaljena i srušena do temelja, čak se je i kvaka na vratima istopila. Istjerani fratri su sve to gledali iz neposredne daljine.

2

Ruševine stare Crkve na Petrićevcu

Upravo je u novosagrađenoj kapelici boravio blagopokojni papa Ivan Pavao II, tijekom posjeta Bosni i Hercegovini, 2003. godine. Jedna zanimljivost: iz kapelice su ga iznijeli u kolicima kroz jedan prorez (specijalno napravljen za njega), na vanjski oltar, gdje je služio euharistijsko slavlje. Tu je Papa proglasio blaženim dr Ivana Merza. Sama kapelica prožeta je nekom neobičnom duhovnom snagom. Kako i ne kad je natopljena krvlju mučenika – snagom novih kršćana. Tu smo imali svetu misu, upravo za Zbor. Bila je to velika čast, mnogi su bili ganuti, ljepotom ovog svetog mjesta. Čitanje je, između ostaloga, bilo: „Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali“ (2 Kor 10,17).

Nakon Petrićevca, posjetili smo banjalučku Katedralu, koja se još zove i Crkva sv. Bonaventure, a i „Biskupova Crkva“. Imaju prekrasno svetohranište, u obliku zlatnog okruglog kruha, a iza svetohraništa nalazi se zlatni križ.

3

 

Svetohranište Katedrale

 

Unutar Katedrale je i kapelica, gdje još uvijek stoji lijes u kojem je bio pokopan Ivan Merz, uzor hrvatske mladeži i intelektualaca. Tu se nalazi i stolica na kojoj je sveti papa, Ivan Pavao II, sjedio, kada je bio ovdje.

4

 

Lijes blaženog  dr Ivana Merza

 

U dvorištu Katedrale je veliki Isusov kip bijele boje, raširenih ruku, kojeg je Banja Luci, poklonio „Papa putnik“.

5

 

Isusov kip – poklon Ivana Pavla II

 

Prošetali smo do Crkve pohođenja BDM, gdje je kršten dr Merz. Na ovom mjestu okupljaju se, nedjeljom u 18 sati, mladi katolici iz cijele Banja Luke.

7

 

Crkva pohođenja BDM

 

Dvoje mladih, upravo iz te zajednice, ponudili su nam se biti „turistički vodiči“, te su nam, zaista, puno pomogli. Vidjeli smo muslimansku bogomolju, džamiju „Ferhadiju“. Četrnaest džamija je srušeno tijekom rata. Kruži legenda kako se u dvorištu ove džamije nalazi „Safikadin grob“. Ona se ubila, kaže priča, jer joj roditelji nisu dali da se uda za austro-ugarskog vojnika. Stala je pred top, koji uvijek puca, točno u 12 sati.

 

 

 

 

IMG_5502a_zps109429e1

Džamija Ferhadija

Nakon toga, posjetili smo pravoslavnu Crkvu, Hram Isusa Hristosa. Građena je od kamenja iz Irana. Krasna. Pozlaćena. Upravo je bilo krštenje, a nedugo zatim, održana su i dva vjenčanja, jedno za drugim. Unutar same Crkve nalaze se jako lijepe ikone, a posebno se ističe ikona sv. Trojice. Očito je riječ o replici predivne ikone sv. Trojice, Andreja Rubljova, vrlo cijenjene i u zapadnoj i istočnoj ikonografiji.

8

 

Hram Isusa Hristosa

ikona

 

 

 

Sveta Trojica

 

Vrlo blizu ove Crkve, nalazi se upravno sjedište Vlade Republike Srpske. U vrijeme kad smo bili u Banja Luci, vladala je predizborna kampanja za novog predsjednika Vlade.

10

 

Zgrada predsjednika Vlade

 

Put nas je odveo i do tvrđave Kasal, ispod koje teče hladna i brza rijeka, Vrbas.

vrbas

 

Vrbas ispod tvrđave Kasal

 

Naravno, morali smo proći i banjalučkom tržnicom, koja vrvi životom i raznovrsnom ponudom.

Časna sestra, Ivana Džambas, naša dirigentica, sve nas je počastila posebnim bosanskim specijalitetom,  banjalučkim ćevapima (mislim, kako je fra Robert bio i iza te lijepe geste).

12

 

U iščekivanju banjalučkog specijaliteta

Na kraju obilaska grada, vratili smo se u dvorište Katedrale, te se susreli sa čovjekom duboke vjere, ljubavi i snage, biskupom Franjom Komaricom. Još se sjećam njegove propovijedi, koju je održao prije par godina u župi Siget, kada je između ostalog rekao: „Pogledajte vaša lica – sve su to lica otkupljenika!“ Divno. Sa svakim od nas biskup se rukovao i popričao. Sve nas je blagoslovio. Osjećali smo se, zaista, kao njegova djeca, jer nam je pristupio s velikom radošću i sa skromnošću, kao da je jedan od nas, a ne veliki biskup Komarica. Rekao nam je da ne zaboravimo kako je svaki od nas prevažan i zamolio nas da ne zaboravimo Banja Luku.komarica

 

Župni zbor sa banjalučkim biskupom Franjom Komaricom

 Tražio je da nešto zapjevamo, pa se u dvorištu banjalučke Katedrale, zaorilo: „Zdravo, Djevo, Kraljice Hrvata.“ Mnogi su zaplakali. Moglo se vidjeti ganuće i samog biskupa. Mahao nam je kad smo pošli, a u našim srcima ostala je draga uspomena i čast.

 

pozdravBiskupov pozdrav

Ostavivši ovaj interesantan grad, za kojeg mladi Banjalučani kažu, kako sada vlada sloga između sva tri entiteta, pa u katoličku Gimnaziju, idu i srednjoškolci, drugih vjerskih uvjerenja, uputili smo se u Delibašino Selo. Tu se nalazi trapistički samostan „Marija Zvijezda“. Prekrasna velika crkva, u kojoj žive samo tri trapista. Rade sir (s tajnim receptom), i skupljaju ljekovite trave.

15

 

Nekadašnji dnevni red trapista (vjerojatno sada malo ublažen)

 

Za vrijeme komunizma, oduzeto im je oko četiri milijuna hektara zemlje. Oni su, u stvari, oblik cistercita. Obnašaju pravilo sv. Benedikta.

16

 

Pieta; unutrašnjost trapističke Crkve

Još se uvijek u dvorištu crkve nalazi mala drvena kućica, u kojoj su svoje mjesto za život, pronašli prvi trapisti, koji su naselili ovo područje, još davne 1869. godine.

17

 

Nekadašnji dom trapista

 

Otac Franjo nas je proveo Crkvom, usput se šaleći i pričajući dogodovštine redovničkog života.

18

Trapist otac Franjo ispred Crkve u Delibašinom Selu

 19

Glavni oltar Crkve

Svima nam je podijelio sličice Marije, Majke svih naroda (De Vrouwe van alle Volkeren), čija velika slika se nalazi na ulazu u Crkvu. On kaže da u ovu Crkvu dolaze svi, i katolici, i pravoslavci, muslimani, pa čak i Romi. Zato ova slika ima veliku važnost.

20

 

Majka svih naroda

 Na povratku smo posjetili časne sestre, Klanjateljice Krvi Kristove, u mjestu Nova Topola.

21

 

Klanjateljice Krvi Kristove

One spravljaju posebne čajeve protiv raznih bolesti i poteškoća. Njihovu Crkvu, obnovili su Nijemci, koji su nekada živjeli u ovom dijelu Bosne. Crkva je posvećena sv. Josipu.

22

 

Unutrašnjost Crkve sv. Josipa u Novoj Topoli

Zahvalni fra Robertu i franjevcima župe Siget, možemo reći, kako smo proveli doista jedinstven i dragocjen dan, koji je ostavio pečat u našim srcima, te ćemo i dalje pjevati i slaviti Gospodina, koji čini divne stvari, i ljubi sve ljude.

23

 

Časna sestra Ivana Džambas, dirigentica i voditeljica Župnog zbora

 

Velik si, Gospodine, hvale predostojan!

Autor: Marina Ćavar

Zašto istina rađa mržnju?

Kolumna fra Mate Bašića

Čovječanstvo, kako nekada, tako i danas, u nekim svojim komponentama diže glas protiv sebe. Čovjek juriša na bojnom polju prirodnosti i buni se protiv onog izvornog u sebi, te na taj način grmi protiv života i zvekeće oružjem egoizma opet protiv samoga sebe.

Egoizam ga kao temeljno načelo individualnoga života potpuno prožima i usmjerava. Na taj način taj isti čovjek postaje živa sila egoizma koja se u svemu suprotstavlja drugoj živoj sili, sili rasvjetljenja. Tome je tako, jer ta druga živa sila, suprotna egoizmu, zapravo je Istina, koja obuzima čovjekovo biće i po svojoj vlastitoj moći izbavlja čovjeka od svoga lažnog samopotvrđivanja, a zove se ljubav.

Ona je stvarna pobjednica egoizma i svakog oblika hedonizma, a ne neka braniteljica mislećih osobnih stavova i prava, a još manje argument, ili pak definicija kojom se želi opravdati neopravdajuće ili omogućiti nemoguće. Ta ljubav nikada ne glorificira egoizam, već suprotno tome isti taj egoizam žrtvuje i dokida. Stoga, je krivo u ljubavi tražiti opravdanje za egoizam ili hedonizam, kao i za svaki drugi izam, jer ljubav svaki takav izam u potpunosti fagocitira, odnosno proždire.

Osim toga, ljubav nikada nije bila, niti će biti, sredstvo ili oruđe povijesnih ciljeva. Ona je dobro samo po sebi i ima bezuvjetnu vrijednost i snagu, te nije podložna osobnom stavu ni bilo kojem subjektivnom mišljenju, pa čak ni egzaktnom znanstvenom mišljenju, koliko god on bio objektivan i provjerljiv. No, danas, mnogi zagovaraju pravo na ljubav, te istovremeno tu istu ljubav u svim smjerovima nabacuju, izokreću, formuliraju i oblikuju, s ciljem da je postave u neki položaj njima odgovarajući. Ali, je li to moguće s Ljubavlju? Može li se Ljubav izokretati, naguravati, oblikovati? Može li se Ljubavlju manipulirati i promatrati je kroz prizmu vlastite unutarnje raskoljenosti, kao objekt koji zbog svoje ljubežljivosti opravdava svako subjektivno mišljenje?

Ljubav nije podložna subjektivnom tumačenju, jer tada ne bi bila Ljubav, već samo neke ljubavi koje svoju težinu i snagu traže pod krinkom imena Ljubavi. Ljubav nije vlastitost ni partikularnost, već prije svega općenitost. Ona nije djeljiva, već je cjelovita. Nije množina nego jednina. Nije pomična, već je izuzetno fiksna i stabilna. Prema tome, svako korištenje mnogih i različitih ljubavi kao argument opravdanja svoga subjektivnog, najčešće po nagonu oblikovanog mišljenja, nije argumentiranje Ljubavlju, već iskorištavanje imena Ljubavi, pa tako i Istine, ne bi li se opravdali vlastiti čini. Te ljubavi nisu ona Ljubav o kojoj Augustin govori: Ljubi i čini što hoćeš, jer ta Augustinova Ljubav, nije ljubav koja traži svoje, već je ljubav koja sebe žrtvuje, ljubav koja sebe daje, ljubav koja poništava egoizam, te zato i može činiti što hoće.

Sve ove druge ljubavi koje nose samo nominalnu vrijednost Ljubavi a nisu Ljubav, u svojoj su biti samo proklamacija ljubavi, što je po sebi jednako kao da kaljužu proglasimo pitkom vodom. Zbog postojeće nagonske mrene kao posljedice evolucijskog procesa, oči spoznaje takvih mislitelja, donose zaključke uz pomoć nagonskom mrenom ograničenog spoznajnog aparata, te onda ravan štap uronjen u vodu proglašuju iskrivljenim jer ostaju samo na informaciji obrađenoj na razini tek nagonsko – praktično – organskog intelekta, koji kao takav neminovno blokira svaku istinsku racionalnu obradu podataka, te takvog mislitelja zatvara u mračnu prostoriju vlastitih ljubavi, kako do njega ne bi doprlo svjetlo istinske Ljubavi.

Ima, također, i onih koji pokušavaju Bogom, koji jest Ljubav, opravdati i potvrditi svoje mišljenje. Čak se spuštaju na takvu razinu da potvrdu svoje ljubavi kao erosa, traže u Ljubavi koja je agape. Takvi svoje iskrivljenje slike stvarnosti, žele opravdati Objavom u Svetom pismu, te tada izvlače kao slamčice iz te trske – kanona Biblije –  određenu količinu riječi misleći da je biblijski kanon egzaktni priručnik ili sveznadar, koji u sebi nosi odgovor i opravdanje za svako naše, a ponajčešće za ono nagonom provocirano mišljenje. Isti takvi tražitelji “pravde” zaboravljaju da je baš ta Riječ suprotna od onoga kakvom je oni smatraju jer sam Nadahnitelj te Riječi svima nama govori da Riječ nije odgovor ni neko opravdanje subjektivnog mišljenja, već je ona oštrija od svakog dvosjekla mača.

Na jednak način pokušavaju istine predstaviti kao Istinu, ali istovremeno miču s uma konstataciju da Istina nisu istine, već je Istina osoba transcendencije nepodložna imanenciji, iako dohvatljiva i inteligibilna imanentnom, ali uvijek fiksna, sebi svojstvena i organski cjelovita, te takva imanentnom umu dohvatljiva ali ne i potpuno shvatljiva. Istina ne ovisi o partikularnim mišljenjima koje svatko na svoj način proziva istinama. Ona je metar koji mjeri i verificira sve istine, jer je konstantna i ne ovisi o istinama, već isitne ovise o Njoj.

Istina razotkriva istine, iste razgolićuje, te na taj način pokazuje da nije Istina sve ono zaogrnuto plaštem imena Istine, što čovjek po svojoj sposobnosti i intelektualnoj moći usmjerenoj na opravdanje i verificiranje svoga ega, često iskrivljuje oblikujući u svojoj manufakturi subjektivnog mišljenja, nepodložna stvarnosti, različite maske istine kojima prikriva lice laži. Tada nije ni čudo da Istina o naravnom, o obitelji rađa mržnju. Na pitanje: Zašto Istina rađa mržnju? Aurelije Augustin je davno odgovorio napisavši: Samo zato što se istina tako ljubi da svi koji ljube nešto drugo žele da je istina ono što ljube, i kako ne žele biti prevareni, ne žele ni da im se dokaže da su na krivom putu. Stoga mrze Istinu zbog one stvari koju ljube kao istinu. Ljube istinu kad im svijetli, a mrze je kad ih osuđuje. Budući da ne žele biti varani a varati hoće, ljube je kad sebe otkriva, a mrze je kad njih otkriva. Zato će im ona naplatiti tako da će one koje oni ne žele da im ona prokaže prokazati i protiv njihove volje, a njima će sama ostati skrivena.

Takvo je, da, takvo, upravo takvo ljudsko srce, tako zaslijepljeno i tromo, sramotno i nedostojno, pa hoće da ostane skriveno. No upravo mu se obratno događa: ne ostaje skriveno Istini, a njemu Istina ostaje skrivena. Zbog toga i istina o prirodnim odnosima i sklonostima čovjeka koji je stvoren kao muško i žensko, kao muž i žena, kao otac i majka rađa mržnju.