Atalaya, 18. srpnja 2010., nedjelja

Svanulo je sunčano subotnje jutro. Otišao sam do Aldee pokupiti neke stvari koje sam ostavio tamo. Nakon što sam tamo popio i kavu, htio sam otići u župu spakirati kofere i čekati poziv fra Gerarda. Prije toga sam još jednom Unimogom skoknuo do farme po jaja jer sinoć to nitko nije napravio. Kad sam to obavio, vratio sam se u župu, spakirao stvari i čekao. Usput sam se opraštao od Mazamarija, u glavi vrtio film od protekla dva mjeseca, radovao se dolasku fratara iz Hrvatske i Chicaga i razmišljao o ređenju. Iz razmišljanja me trgnuo poziv fra Gerarda. Morao sam krenuti. Otišao sam do župnika da se pozdravim i da mu vratim duhanske delicije koje mi Dnevni “promet” s farme je dao jer nisam imao mjesta u torbi za drvenu kutiju cigara i vrećicu punu duhana. Inzistirao je da zadržim »robu«, no kad sam mu pokazao torbe koje su ionako već pucale po šavovima, odustao je. Otišao sam na taksi stanicu kako bih uhvatio taksi za Satipo. Na stanicu sam stigao prvi pa sam morao čekati još četvero ljudi da se taksi napuni i da možemo krenuti. Dugo sam čekao, a onda ih je odjednom došlo petero. Bila je to cijela jedna obitelj, tako da ih taksist nije htio razdvajati. Sve ih je natrpao na zadnje sjedalo, a ja sam sjeo na suvozačevo mjesto jer sam prvi došao na stanicu. Vozilo je bilo neka stara prašnjava Toyota karavan porazbijanih stakala. Krenuli smo. Vozač je vozio kao da ga netko goni! Opalio je stotku po grbavoj i prašnjavoj cesti koja vodi do Satipa. Ispred nas oblak prašine, iza nas također. Ništa se ne vidi, a on juri, pa pretječe, pa koči, pa ga zanosi… Osjećao sam se kao da se nalazim na rally stazi Paris Dakar. Izmolio sam savršeno pokajanje i nadao se da anđeli čuvari dobro vide i u oblaku prašine. Umjesto za pola sata (koliko treba normalnom vožnjom od Mazamarija do Satipa), na odredište smo stigli za 15 minuta. Uz to, na ulazu u Satipo treba vezati pojas. Ne znam točno zašto, ali prije samog ulaska u Satipo vozač moli suvozača da zakopča pojas. Satipo je malo veći grad. Ima asfalt, ima čak i, zamisli, semafore! Tamo ne vrijedi pravilo jačega i ne može se voziti u suprotnom smjeru kao u Mazamariju. Izgleda da je uređen promet razlog za vezanje pojasa…

Otišao sam u župu i čekao fra Gerarda. Stigao je brzo nakon mene, taman u vrijeme ručka. Ručali smo u obližnjem kineskom restoranu te nakon ručka posjetili sjedište Caritasa i novoizgrađeni misijski centar. Na tom su se području prije nalazili avionska pista i hangar, no budući da su ih morali preseliti izvan grada, tamo su izgradili kuću u kojoj se trenutno nalazi fratar njujorške provincije fra Mariano Gagnon. Kod njega smo popili kavu i krenuli put San Ramóna. Samuel, tajnik Vikarijata, ostao je još jedan dan u Satipu kod svoje kćeri. Gerard i ja otišli smo sami. Zajedničko putovanje bilo je prilika i za ugodan razgovor, tako da je vrijeme brzo prošlo. U večernjim satima sretno smo stigli u San Ramón koji je bio domaćin susreta mladih iz Vikarijata. Župom su se orili pjesma i veseli glasovi mladih iz različitih dijelova Vikarijata. Ja sam odmah iskoristio priliku da se spojim na internet i vidim što ima novoga u bijelom svijetu. Sljedeći dan smo s mladima imali misu. Večer je brzo došla, a onda i ponedjeljak ujutro. Oko 10 sati krenuli smo za Limu. Bilo nas je četvero: fra Gerard, Samuel, Jan (misionar iz Poljske kojega smo pokupili u San Ramónu) i ja. Pred nama je bilo 7-8 sati putovanja. Iz tropskih vrućina stigli smo u hladnu Limu.

Rio Tambo, 20. srpnja 2010., utorak

Jeste li znali da prsluci za spašavanje na vodi mogu služiti i kao štitnici od hladnoće? Lijepi vam pozdrav s drvene barke gonjene s 80 konjskih snaga! Točnu lokaciju ne znam. Znam samo da se nalazimo na rijeci Tambo, 2 sata plovidbe od Atalaye prema Puerto Ocopi. Sunce nisam vidio već tjedan dana. Hladno je i vlažno – najgora kombinacija. Budući da ne mogu spavati, odlučio sam nastaviti s pisanjem. Pisat ću tako dugo dok mi se prsti ne smrznu, a izgleda i duže, jer se na obzoru nazire vedro nebo. Izgleda da će biti sunca. Jedva čekam! Čovjek se ne bi nadao da bi u prašumi mogao doživjeti ovakve hladnoće.

Nastavljam kronološki s putopisom. Stigli smo, dakle, u Limu koja je u ovo doba godine najružnija što se tiče klime. Sunce ne probija oblake i maglu sve do prosinca. Hladno je i vlažno. Fuj! Saznavši da će takvo vrijeme potrajati, počeo sam žudjeti za svojom prašumom i mojim Mazamarijem. Bio je 6. srpnja, dan kada dolaze fratri iz Hrvatske i Chicaga. Valjalo je razmišljati o ređenju pa smo Samuel i ja otišli u tiskaru da napravimo pozivnice i sličice koje ćemo dijeliti za uspomenu s ređenja. Nakon tiskare, otišli smo u trgovinu kupiti albu i đakonsku štolu. Vratili smo se u samostan i krenuli u zračnu luku po fratre iz Hrvatske i Chicaga. Sve je išlo po planu pa ih nismo morali dugo čekati. Vratili smo se u samostan, pojeli nešto i nazdravili domaćom rakijom koju je fra Antun, župnik iz Čakovca, uspio prošvercati iz Hrvatske. Nakon rakijice valjalo je ići spavati jer se ujutro kretalo za Cusco. Sljedeća dva dana u Cuscu bila su odlična prigoda za razgovor s fratrima o novostima iz zemlje i svijeta. Atmosfera je bila više turistička negoli misionarska pa sam se kad god je za to bilo prilike zamislio i razmišljao o mom Mazamariju. Zaželio sam se znoja, vrućine i prašine. Nakon obilaska Cusca i Machu Picchua vratili smo se u Limu. Moram priznati da sam impresioniran tim mjestom! To je prvo svjetsko čudo koje sam posjetio. Više od onog kamenja i ruševina, impresionirali su me priroda i prekrasan pejzaž. Mjesto je zaista posebno! Povratkom u Limu završila je turistička sezona i valjalo se vratiti u meni draže okruženje. Čim smo se vratili u Limu, navečer sam sjeo na autobus i zaputio se prema Mazamariju. Vožnja je trajala 13, umjesto predviđenih 11 sati. No nije mi se nigdje žurilo, tako da uopće nisam gledao na sat. Osim toga, većinu puta sam spavao, tako da ne znam zašto je put tako dugo trajao. Sjećam se samo u polusnu da smo stali pred jednim mostom usred ničega, a s druge strane mosta su bila dva kamiona i netko je vikao kao da se svađa s nekim. Možda se nisu mogli dogovoriti tko će prvi preko mosta, nemam pojma.

Stigao sam u Satipo i uzeo taksi za Mazamari. Opet sam naletio na nekog luđaka koji je vozio preko 100 km/h. Izmolio sam još jedno savršeno pokajanje. Stigao sam u Mazamari i zaputio se prema župi. Bila je subota pa je časna s učenicama čistila crkvu. Jedna djevojka je čistila ispred crkve i kad me opazila uzviknula je: »Teacher Pedro!« (Učitelju Petre!) U trenutku sam bio okružen mojim učenicama koje su me odmah pitale jesam li sada došao za stalno. Bile su sretne što me vide, a ja još više. Bio je to susret kao da se znamo 100 godina! Gospođa Nidia, kuharica u župi, pripremila mi je sobu. Odmah sam bacio stvari na krevet i htio se istuširati, no vode nije bilo. Ma nije me bilo ni briga! Brzo sam se presvukao, izletio na ulicu, uhvatio moto-taksi i otišao u Aldeu. Bio sam sretan što sam ponovo imao priliku doći u Aldeu koja se pretvorila u pravi mravinjak jer su pripreme za sutrašnje ređenje bile u punom jeku. Profesori su bili zaduženi za pripremanje hrane, a djeca su čistila kapelicu i pripremala sve što je bilo potrebno.

Možda bih trebao reći malo više o hrani. Kao što se kod nas za proslave obično peku janjci i odojci, tako se u Peruu priprema pačamanka (čitaj kako piše). Prvo se na nekoj čistini u zemlji iskopa rupa u koju se zatim naslažu meso, manioka i ostalo povrće. Na to dolazi užareno kamenje, na njega zemlja i na kraju se sve prekrije palminim lišćem tako da čistina izgleda kao i prije kopanja rupe. I to je to! Nešto kao naša peka. Za ovu prigodu pačamanka se sastojala od nezaobilaznih zamoraca ilitiga cuya, piletine i svinjetine. Bila je odlična! Bravo profesori!

Tog popodneva još smo jednom isprobali pjevanje pjesme za misu. Nismo
se ni okrenuli, a već je, po običaju, pao mrak. Vratio sam se u župu na večeru.

Pauza. Smrzavaju mi se prsti, a sunca još nema na vidiku. Hasta luego!