„Ne treba se bojati nikakvog vanjskog neprijatelja. Treba se bojati samoga sebe i onoga što se krije unutar nas.“ – sv. Augustin
Bože…
Priznajem Ti da kad me slomi pritisak, nisam strpljiva. Priznajem Ti da zbog svoje nestrpljivosti često nisam ustrajna. Priznajem Ti da mi je u takvim trenutcima lakše počiniti grijeh, nego li sačuvati vjeru u Tebe. Pritisak postaje moje uništenje. No isto tako, pritisak mi je ponekad i koristan. Jer, Bože moj… Nikada Ti nisam htjela biti bliže nego li onda kada bi me taj pritisak slomio.
Oče…
Priznajem Ti da postoje dani u kojima se borim sa svojim srcem. Priznajem Ti da u takvim danima između Tebe i moga srca stoji srdžba. Zašto se ne molim Tebi, svom Ocu, svaki put kad me zahvati tako grozan osjećaj? Zašto ga pokušavam pobijediti sama? Nisi li me upravo Ti stvorio? Tko mi bolje od Tebe može pomoći? Priznajem Ti kako me srdžba ponekad toliko zaslijepi da ne mogu vidjeti ruke koje si raširio kako bi me primio u svoj zagrljaj.
Učitelju…
Priznajem Ti da još uvijek nisam ništa naučila. Priznajem Ti da, iako znam da bih svoje brige trebala prepustiti Tebi, ja ih prepuštam svima, samo ne Tebi. Priznajem Ti da kad Te zamolim za pomoć i Ti mi pomogneš, nakon toga znam biti iscrpljena jer ono čemu bi me naučio zna biti jedva podnošljivo. Priznajem Ti da se sramim to priznati. Priznajem Ti i da sam umorna. Ali Ti priznajem da ne želim odustati. Ne još. Jer Ti priznajem da još uvijek nisam dovoljno naučila.
Gospodine…
Ti si mi pokazao svaku zamku ovoga svijeta, kako bih mogla pronaći put do Tebe. Nije mi bilo lako ići putevima koje si za mene odabrao. Tvoji putevi nisu bili nimalo laki. Bili su isprepleteni proturječnim osjećajima. Sve od duboke tuge do one najveće radosti. No isto tako, onaj prijelaz između te dvije krajnosti… Taj prijelaz bio je vrijedan svake prolivene suze, svakog trenutka u kojemu sam žalila, sumnjala, ljutila se na Tebe i govorila Ti kako ponekad poželim da Te nikada nisam upoznala. Priznat ću Tebi, sebi i svima bilo kad i bilo gdje da je svaka moja muka vrijedila jer… Ništa se ne može mjeriti, opisati ili usporediti s mjestom na kojemu se sada nalazim. Priznajem Ti da sam blagoslovljena što Te poznajem.
Bože, Gospodine, Oče, Učitelju… Često odustajemo od Tebe jer nam putevi kojima nas znaš voditi nisu laki. No ne shvaćamo da odustajemo lako. Ne vidimo konačan cilj, već samo ono što se nalazi točno ispred nas. Ali da je vjerovati lako, u Tebe bi vjerovao svatko.
Zato Te molim, prije svega za druge, a onda tek za samu sebe, da Tvoja milost koja je dotakla nas vjernike nikada ne izblijedi. Nemoj nam dopustiti da odlutamo. Pritisni nas i povuci natrag k sebi svaki put kad primijetiš da se nešto unutar nas komeša i prkosi Tvom prisustvu. Slomi nas svaki put, ali molim Te, svaki nas put ponovno i izgradi. Promijeni nas na bolje.
Amen.
Blagoslovljeno vam bilo sve što činite,
Sveti Petar Kanizije (1521.-1597.) – je njemački isusovac, “drugi apostol Njemačke” i crkveni naučitelj. Rodio se 1521. godine na granici Nizozemske i Njemačke. Kao petnaestogodišnjak ide na studij u Köln te već u svojoj 20. godini doktorira. Susreo se s isusovcem Petrom Faberom, upoznao je život i djelovanje Družbe Isusove, te je odlučio postati isusovcem. Organizira svoj Red te ga vodi u djelovanju da se očuva u Njemačkoj katolička vjera. Posebno se posvećuje mladeži te osniva isusovačke kolegije i sveučilišta po mnogim njemačkim gradovima. Piše svoj “Katekizam” koji je bio nenadomjestiva knjiga za njemačke katolike. Godine 1580. dolazi u Fribourg gdje osniva kolegij. U njemu je umro 1597. godine te bio pokopan. Proglašen je svetim 1864. godine a crkvenim naučiteljem 1925. godine.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.