Dnevni arhivi: 19. prosinca 2014.

O vjernosti.  

Kolumna fra Mate Bašića

Davno je Marcus Tullius Cicero rekao: »Najveća je ljepota života uzvraćati odanost.« A René Descartes je za tu istu vjernost kazao: »Vjernost se dokazuje djelima, a ne riječima.« Poradi ove Descartesove izreke, možda bi bilo suvišno o vjernosti govoriti, ali ovim govorom se ne želi pokazati vjernost ili odanost, već se želi reći što je to vjernost, što je to odanost.

Stoga ću ponovno započeti već citiranim Ciceronom, jer on daje jednu od najizvrsnijih definicija vjernosti, kada kaže: »Nema ničeg otmjenijeg i cjenjenijeg od vjernosti. Vjernost i istina najsvjetlija su savršenstva i darovi ljudske duše.«

Vjernost je doista jedan od pokazatelja savršenstva kod čovjeka, njegova dostojanstva i dostojanstvenog promatranja drugih.

Prema svetom papi Ivanu Pavlu II.: »Svaka vjernost treba proći kroz najzahtjevniju kušnju, kušnju postojanosti. Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti dosljedan kroz sav život.«

Kada već govorimo o dosljednosti, o postojanosti; pozvat ću se u duhu svetog Franje na ostala stvorenja, na braću i sestre životinje, jer počesto slušam u kontekstu biocentrizma i zoocentrizma, o njima na pogrešan način, te sam također svjedok pokušaja današnje nazovi znanosti ova stvorenja koristiti kao opravdanje za naš ljudski nemoral, strančarenje i tko zna kakvo sve odlaženje od onog naravnog što čovjek jest u svakom pogledu.

Stoga se pitam: »Ima li te vjernosti kod životinja?«

Začudo, već u svojoj blizini dobivam odgovor na to pitanje jer nakon 13000 prevaljenih kilometara i tko zna kakvih peripetija na putu, svake godine se jedna ptica, jedna roda, jedan Klepetan, za kojega je većina čula, vraća svojoj rodi; svojoj Malenoj u gnijezdo. Time taj rodan Klepetan  pokazuje kako je vječna odanost, koja je na žalost rijetka i među ljudima, itekako moguća u životinjskom svijetu. Rode poput proslavljenog para iz Brodske Varoši odaberu partnera s kojim provedu cijeli život, te se zajednički brinu za mlade. No monogamija je vrlo česta i među drugim ptičjim vrstama, a uglavnom se pojavljuje kad potomci iziskuju mnogo njege obaju roditelja.

Tako i veličanstveni albatrosi prelete oceane kako bi se vratili u isto gnijezdo te dijelili roditeljske dužnosti.

Grlice, uobičajene za naše podneblje, također nisu sklone “šaranju” te su isto tako ravnopravni roditelji. Ovakav se odan, pod navodnicima »bračni život« javlja kod čak 90%  ptičjih vrsta.

Među sisavcima doživotno vjernih ima oko pet posto. U njih se ubrajaju i vukovi, koji vode pravi obiteljski život, a mužjak najčešće borbom osvoji ženku koju želi za doživotnu partnericu. I iako žive u čoporu, pare se i razmnožavaju samo alfa mužjak i alfa ženka.

Baš poput vuka, i prerijska voluharica uživa ugled uzornog partnera i roditelja. Mužjak ovoga glodavca za družicu izabire ženku s kojom je imao prvi spolno-reproduktivni odnos, a nakon toga agresivno odbija sve druge koje mu se i samo približe.

Dabrovi, drugi najveći glodavci, izvrsni su plivači i ronioci, ali i vjerni partneri. Žive čitav život u odanoj zajednici, te samo u slučaju smrti nalaze novog partnera.

Giboni – majmuni (Radi se o vrsti majmuna, a ne o našem poznatom pjevaču) koji žive na drveću te imaju izrazito dugačke prednje udove, najbliži su čovjekovi životinjski srodnici koji žive monogamno. Ne samo da su vjerni nego su i mužjak i ženka podjednake veličine, što je također rijetkost.

Labudovi isprepletenih vratova koji formiraju oblik srca postali su univerzalan simbol ljubavi. No to nije slučajnost jer ti ljepotani žive s istim partnerom dugo godina, a katkad i doživotno.

Osim do sada prikazanih primjera odanog života u životinjskom svijetu, potrebno je spomenuti primjer gdje čak u životinjskom carstvu, one nevjerne svome partneru, drugi pripadnici vrste kažnjavaju. Tako na primjer:

Nekoliko mužjaka crnog lešinara obično se natječu za istu ženku, no kad se oformi par, dobije potporu cijele zajednice. Ako ulove partnera u nevjeri, ne samo da će ih oni napasti nego će im se pritom pridružiti i ostali iz jata.

I među termitima poznajemo odanost jer termiti žive u zajednicama, na čijem su čelu kralj i kraljica. Oni su doživotni partneri koji stvore čitavu koloniju. Ženka snese jajašce svake dvije sekunde, odnosno 30.000 na dan, a kralj je jedini plodni mužjak u zajednici.

Takav način života postoji kod riba i to možemo vidjeti kod Anđeoskih riba koje žive, putuju i love u paru sve dok ih smrti ne rastavi.

Moglo bi se spomenuti još mnogo vrsta, kao što je afrička patuljasta antilopa zvana dik-dik, ali to bi onda bila materija za jedan opsežan doktorat.

No, svakako, želim spomenuti jednu interesantnu činjenicu, a to je: da kod nabrojenih vrsta ne postoje spolno prenosive bolesti, a vi sami dokučite zašto…

No, ovdje se ponovno vračam nama ljudima i postavljam pitanje: »Koji je smisao biti dosljedan, odan, vjeran, kroz čitav život?«

Odgovor možda leži već jako blizu nas, i u biti, možda se i mi sami nalazimo u tom odgovoru, možda smo i mi sami dio tog odgovora…

Odgovor leži prije svega u ljubavi, jer kako kaže  sveti već spomenuti Papa: »Ljubav mi je sve objasnila, i ljubav je sve riješila.«

Ako pogledate samo Svemir oko sebe, moći čete vidjeti silinu vjernosti i odanosti redu. Jedna je zvijezda vjerna drugoj zvijezdi. Jedna u toj vjernosti potiče i održava drugu u nekom redu. Ako pogledate Zemlju i Sunce, tada opet vidite vjernost između brata Sunca i sestre i majke nam Zemlje. Ako pogledate jedni druge, prirodu oko sebe, tada ćete vidjeti da sve vrvi od vjernosti i zbog te vjernosti, sve buja redom i životom. Sve odiše radošću i mirom.

Zamislite nevjernost vaših udova vašoj glavi, ili pak glave udovima. Da nema te vjernosti već u mojim udovima, ove misli nastale u mome srcu i glavi, ja nikada ne bih napisao.

Tamo gdje nema vjernosti, tamo se širi sebičnost, egoizam, hedonizam i još stotine drugih »-izama« jer vjernost je najbolja krotiteljica požude kao i najbolji lijek, i vjernost drugome, zbog tog drugog želi trpjeti. Vjernost u trpljenju nalazi smisao ljubavi. Vjernost se na taj način kroz trpljenje, kroz odanost, po takvim djelima dokazuje. Vjernost je službenica prave ljubavi. Ona je najbolji indikator da otkriješ voliš li ti doista nekoga. Vjernost će pretrpjeti svaki udarac, svako mućenje, svaku kušnju i napast, jer time kao službenica ljubavi želi pokazati koliko ljubi. Želi otkriti tu svoju ljubav, nositi taj veo ljubavi i u svemu na kraju služiti ljubavi.

Bez vjernosti sigurno nema ljubavi, kao što ni bez izvora topline sigurno nema gorenja. Bez vjernosti može nastati jedino sebično gledanje i iskorištavanje drugoga, a to je već spomenuti sveti Papa opisao ovako: »Sebično gledanje, uzrok osiromašenja istinske ljubavi, vodi do najgorih zamki kakve su danas prisutne u svijetu mladih.«

Padate, dakle, u zamke nevjernosti?

Znate li zašto padate u te zamke?

Uzrok je tome svako sebično gledanje drugoga, iskorištavanje drugoga, uzimanje drugoga, imanje drugoga, umjesto da u svemu budeš za drugoga… Budi vjeran, jer i Krist je vjerno za tebe umro na drvetu Križa. Samo preko vjernosti možeš pokazati čudesna djela ljubavi. A ljubav će ti u tome pomoći. Ako kažeš da ljubiš tada tu ljubav možeš dokazati jedino fizičkim dokazom vjernosti.

Dakle, nisi li vjeran, nemoj ni reći da ljubiš, jer tada nemaš dokaz kojim bi mogao potkrijepiti tu svoju tvrdnju da ljubiš.

fra Mate Bašić

Sveti Franjo i otajstvo Božića

Kolumna fra Tomislava Smiljanića

   Vrijeme došašća nas uvodi i priprema za nadolazeće božićne blagdane. Svako uvođenje uvodi u nešto još nepoznato i neotkriveno, obavijeno tajnom koja skriva svoju istinsku bit. Slavlje Božića u našoj znanstveno – tehničkoj civilizaciji postalo je nešto sasvim ukorijenjeno i pridržano našim kulturno – sociološkim tradicijama i običajima tako da nam to vrijeme više ništa novo i značajno ne otkriva niti nam postavlja pitanja koja je istinska bit i poruka koja izvire iz svetkovanja Božića. Vrijeme je da se oda sna prenemo (Rim 13,11) i promislimo koji i kakav Božić slavimo. Slavimo li samo događaje čiji je plod proizvod potrošačke kulture, formalno kurtuazno čestitanje, velike i pompozne svečanosti, obični kulturološki običaj; to je prva morfologija Božića koja je danas rasprostranjena, a druga morfologija je ona teološka, biblijska, liturgijska i sakramentalna. Njezin temelj su poruke koje proviru iz Betlehemske štalice. One pozivaju otkrivanju dubokog i istinskog smisla Božića, slavlju s one strane društveno- sociološkog i tradicijskog „Božića“.

   Sveti Franjo je revolucionarni primjer slavljenja takvog, istinskog i dubokog smisla Božića i njegovog neizrecivog otajstva. On koji nije samo božićnom vremenu donio preobrazbu slavljenjem Isusova rođenja pred jaslicama u Grecciu, što je potpuna novost, nego je na zadivljujući način prepoznao da se u utjelovljenju i rođenju Sina Božjega dogodilo autentično čovještvo i da je čovjek sada kadar jer mu je darovano živjeti po mjeri autentičnog čovještva koje je zasjalo u Betlehemu. Autentična antropologija je objavljena Isusovim utjelovljenjem i rođenjem, koju je jedino moguće prepoznati u svjetlu kristologije, jer i Isusovo utjelovljenje i rođenje promatramo iz perspektive njegova križa i uskrsnuća. Ova Franjina spoznaja važna je i aktualna iz dva razloga. Današnje materijalističke, naturalističke, vitalističke i pozitivističke antropologije svode čovjeka na puki produkt prirode gdje je uokviren samo u svoje biološke granice. Božićno otajstvo u koje Franjo tako duboko i istinski prodire omogućuje mu da shvati i spozna da čovjek nadilazi sebe i svoje biološke granice; da je čovjek uvijek više od onoga što jest i što zna o sebi; Božić Franji kazuje gdje je istinski život i istinsko čovještvo. Čovjek kao jedino razumsko i duhovno biće na zemlji svjestan je da je dio prirode, ali i da tu prirodu nadilazi jer je Stvoritelj postao stvorenje i uzdigao slabog i jadnog čovjeka u nadnaravni red. Ovu istinu Franjo je otkrivao u otajstvu Isusova života, posebno u otajstvu Isusova rođenja. Druga činjenica vezana je za neprestano Franjino produbljivanje i uranjanje u novozavjetnu božićnu poruku. On uvijek u svakom Kristovom otajstvu otkriva tajnu čiji je sadržaj neiscrpan i uvijek prepoznaje nešto novo i svježe na tom izvoru žive vode. O tome svjedoči Toma Čelanski kada opisuje događaj u Grecciu 1223.g. na misi polnoćki. „ Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon i zvonkim glasom pjeva evanđelje. A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom. Nazivao ga je Betlehemskim Djetešcem, a ime Betlehem je izgovarao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime ISUS, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi.“ (1 Čel 86)

   Stoga je za pretpostaviti da je svoja preostala još dva Božića proslavio i proživio još dublje i intenzivnije jer se nije vodio logikom quieta non movere (ne uznemiruj smirene) nego je u svakom danu tražio Gospodina i njegovu svetu volju. Niti jednim otajstvom Isusova života kao božićnim nije Franjo bio toliko zaokupljen; ono ga je u potpunosti obuzimalo i dalo neizrecive milosti od koje mi baštinimo i polazimo u svojim nastojanjima oko što plodonosnijeg kršćanskog života. Prema tom ne čudi odakle Franji toliko mudrosti i svijesti o izvoru, smislu i punini života što je središnja tema i poruka svakog Božića. Bez te punine života besmisleno je svako slavljenje Božića jer je ono tada promašeno. Franjino slavljenje otajstva života božićnog vremena moguće je jedino u osami i tišini naše betlehemske štalice.

   Svjetlo Novorođenog poziva nas i pokazuje put do svijesti prepoznavanja izvora, smisla i punine života bez koje je čovjek osuđen na propast i samouništenje. Ta punina života zasjala je u tišini i siromaštvu betlehemske štalice u kojoj je vječna Očeva Riječ, u kojoj se vječni Bog, nazvan Ocem, apsolutno i konačno samopriopćio, postao čovjekom; On koji je temelj što sve prožima, sve razlučuje i sve povezuje, praizvor velikog svijeta materije, života i duha, svijeta za koji danas znamo da je još uvijek u nastajanju. Isus iz Nazareta, koji je ne samo vere homo nego i homo perfectus uzdigao je čovjeka na dostojanstvo božanske naravi (usp. 2 Pt 1,4) i unio je zauvijek čovještvo u Presveto Trojstvo, te tako možemo reći da „na Božić u silaznoj kristologiji Riječ tijelom postade, ona koja uvijek preegzistira u Bogu; a ta vječna Božja Riječ sišla je u našu povijest… Po toj Riječi on je za nas nenadmašivo Božje sebeobećanje nama (Karl Rahner).

BL. URBAN V.

Sa svecem svakoga dana

Papa_Urbanus_QuintusBlaženi Urban V., papa – za Crkvu u Hrvata je značajan po tom što je Trsatskom svetištu poklonio čudotvornu sliku Majke Božje koja se i danas časti kao Majka Milosti. Prije nego je stupio na Petrovu biskupsku stolicu bio je redovnik benediktinac, vršio je službe opata i bio je profesor kanonskog prava; živio je u okolici Avignona. Za papu je izabran 1362. godine ali je zadržao benediktinsku halju i način života. Bio je pobožan, nastojao je obnoviti papinsku kuriju u Avignonu. Želio je organizirati križarske vojne protiv Turaka te obnoviti zajedništvo s Istočnom Crkvom. Vratio se u Rim 1367. godine ali zbog nemira ponovno odlazi u Avignon u kojem umire 1370. godine na glasu svetosti. Boraveći u Loretu susreo se sa hrvatskim hodočasnicima te je po franjevcu Bonifaciju Napuljcu na Trsat poslao čudotvornu sliku, danas poznatu kao Gospa Trsatska.

Papa Urban V. kad se vraćao iz Avignona u Rim je na putu svratio u Loreto. Ondje ga je zadivila i duboko dirnula pobožnost kršćana iz hrvatskih krajeva koji su plakali za Gospinom kućom. Stoga, na molbu Frankopana, po franjevcu Bonifaciju Napuljcu 1367. godine papa Urban V. šalje na Trsat, vjernicima za utjehu, čudotvornu sliku. Ona se još i danas štuje kao Trsatska Čudotvorka, Majka Milosti.     

Nazaretska poruka Marijina Trsata, Bonaventura Duda