Budući da ovih dana mnogi s čuđenjem pa čak i ogorčenošću prožetom sablasnošću komentiraju izjavi pape Franje vezanu u Veliki prasak i Evoluciju, smatramo potrebnim neke stvari vezane uz te teme protumačiti.
Prije svega, Crkva nikada i baš nikada nije bila protivnik evolucije, naravno ako govorimo o teoriji evolucije koju možemo opisati kao umjerenu teoriju evolucije.
Problem se u shvaćanju evolucije javlja zbog toga što većina ljudi, pa čak i znanstvenika ne razlikuje sve moguće evolucije, darvinizam, transformizam, evolucionizam. Sve se to trpa u isti koš. Ali jabuke i kruške nisu ista vrsta, iako pripadaju istoj porodici Rosaceae. Na jednak način Darvinizam, Socijalni darvinizam, Evolucija, Biološka evolucija, Lamarckova teorija evolucije, Darwinova teorija evolucije, Evolucionistički smjerovi nakon Darwina, Sintetička teorija o evoluciji, Mutabilnost, Prirodni odabir ili selekcija, Genetski drift, Mikroevolucija, Makroevolucija ili adaptivna radijacija, Megaevolucija i Molekularna evolucija nisu iste vrste, iako pripadaju istoj porodici koju možemo osloviti kao Teorija evolucije.
Svaka od nabrojenih promatra evoluciju specifično i na poseban način.
Sama riječ evolucija prema »Hrvatskoj enciklopediji« Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, dolazi od latinske riječi »evolutio: razvoj, razvitak, razvoj iz nižega u više, iz jednostavnoga u složeno, nekoga prirodnog ili društv. procesa (npr. evolucija umnih sposobnosti, evolucija sredstava za proizvodnju); manifestacija neke pojave, događaja ili ideje sukcesivno, u jednom slijedu (npr. evolucija slikarstva, evolucija pjesništva, evolucija jedne drame, tragedije itd.); u povijesnom razvoju društva, kvantitativna postupna promjena kao suprotnost revoluciji; svaki razvoj koji je sličan rastu žive tvari, nasuprot kreativnom shvaćanju (npr. evolucija nekog izuma, evolucija običajnoga prava); kretanje koje se sastoji od niza povezanih i uzajamno uvjetovanih radnji; proces oblikovanja nekoga finalnog proizvoda, isto tako i sam proizvod iz tog procesa, kao i svaka oblikovana etapa, jedinica iz jedne razvojne serije (npr. evolucija cvijeta iz pupoljka) itd.«[1]
Ista, prethodno citirana enciklopedija pojam »evolucija u biologiji« obrazlaže ovako: »Skup znanstvenih teorija i hipoteza o nastanku života, o zakonima i putovima postupnoga razvoja živoga svijeta; razvoj organizama od jednostavnih prema složenima; razvoj vrste, populacije, ili koje druge više sistematske skupine – filogenija. U najširem smislu, proces u kojem nizom promjena ili razvojnih stupnjeva živi organizam ili skupina organizama stječe karakteristične morfološke i fiziol. značajke; teorija po kojoj različiti tipovi životinja i biljaka potječu od drugih preegzistentnih tipova. Ta teorija, prema kojoj se viši oblici života izvode iz nižih, temelji se na opsežnim promatranjima, os. na područjima paleontologije, embriologije, poredbene anatomije, genetike, molekularne biologije (molekularna evolucija), poredbene fiziologije i životinjskoga ponašanja. Znanstveno se oblikovala poč. XIX. st.«[2]
Ovo obrazloženje o evoluciji u biologiji, donosi većinom točne informacije, no u jednom izričaju temeljno i jezično griješi. Vidimo da na početku definiranja govori kako je evolucija u biologiji: »Skup znanstvenih teorija i hipoteza o nastanku života. (…)«
No, je li tome baš tako? Može li evolucija govoriti o nastanku života i dati odgovor na to pitanje?
Ukoliko samo etimološki promotrimo termine razvoj i nastanak, tada zaključujemo da ne može razvoj definirati nastanak. Već je rečeno da evolucija dolazi od latinske riječi evolutio i označava razvoj, razvitak, razvoj iz nižega u više, iz jednostavnoga u složeno, nekoga prirodnog ili društvenog procesa.
Za razliku od razvoja, nastanak ili postanak ima sasvim drugi korijen i označava drugačiju stvarnost. Nastanak ili postanak dolazi od grčke riječi γένεσις, odnosno latinske riječi genesis. Također i latinska riječ creatio: stvaranje; može biti svojevrsni biblijsko-teološki terminus tehnicus za genesis: nastanak, postanak. Taj nastanak se u hrvatskom jeziku definira kao početak nastajanja, razvijanja; postanak.
Već putem ove etimološke usporedbe, vidljivo je kako se pogrešno definira evolucija kao hipoteza o nastanku života jer evolucija označava razvoj a ne nastanak. Evolucija je nešto što tek nastankom počinje razvoj, dakle, dolazi nakon nastanka a nije sam nastanak. Stoga, evolucija u tom smislu ne može dati odgovor kako nešto nastaje, već daje odgovor na pitanje kako se nastalo razvija.
Osim svega do sada rečenog potrebno je spomenuti evoluciju, odnosno, darvinizam u totalitarnim sustavima vladanja, koja je u takvim društvenim uređenjima bila jedan od instrumenata perfidne ateizacije, a Darwin i ekipa evolucionista nisu u evoluciji gledali instrument negacije Stvoritelja, čime je jedno oruđe u ruci zlobnika postalo svojevrsno oružje. Tako se osobito u Hrvatskoj darvinizam koristio u propagandi socijalističkih i komunističkih ideja, a nakon II. svjetskog rata za sustavnu ateizaciju.
Ipak, Crkva teoriju evolucije nikada nije odbacivala već ju je kroz vrijeme korigirala. Mnogi nisu upoznati činjenicom da se baš unutar Crkve razvijala ova misao jer pitanje evolucije nije otkriveno s Lamarckom ili Darwinom već se o tome razmišlja još od stare Grčke. Tako je 1579. godine Didacus Valades u Rhetorica Christiana, naslikao prikaz nastajanja naslovljen kao Scala naturae; Great chain of being – Veliki lanac bivanja; koji je možda utjecao na promišljanje samoga Darwina i drugih, prije ili poslije njega.
Da Crkva doista hipotezu evolucije nije odbacivala potvrđuju iskazi samih papa kroz povijest. Tako se, na primjer: »Istinski zaokret u odnosu između vjere u stvaranje i evolucije dogodio objavljivanjem enciklike pape Pija XII. Humani generis 12. kolovoza 1950. godine, u kojoj se dopušta rasprava o podrijetlu ljudskog tijela iz već postojeće žive tvari, što znači da je moguća hipoteza kako je ljudsko tijelo genetički, tj. evolucijom vezano uz neku davnu životinjsku vrstu. To osjetljivo područje trebaju proučavati stručnjaci s obaju područja. Ni teologija ni prirodne znanosti nisu dovršene znanosti, već su pred njima mnoga otvorena pitanja, koja bi trebalo dalje istraživati u međusobnoj slozi i toleranciji. Što se tiče ljudske duše, ostaje nepromijenjen nauk Crkve da Bog izravno stvara svaku pojedinu dušu. Pa tako i ljudski duh. Na kraju recimo i to da Crkva sebi pridržava posljednji sud na području na kojemu je kompetentna. Novost enciklike Humani generis je u tome što je to prvi crkveni dokument koji o teoriji evolucije govori bez odbijanja i osude. I ne samo to. Teoriji evolucije priznaje se karakter ozbiljne znanstvene hipoteze, a papa poziva i prirodoslovce i teologe da se angažiraju u istraživanju o toj temi.
Drugi vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes izražava žaljenje zbog rasprava i polemika koje su se u bližoj i daljoj povijesti pojavljivale zbog toga što je vjera odricala znanosti pravo na legitimnu autonomiju. Koncil ističe da metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se provodi doista znanstveno i po moralnim načelima, nikada se ne će stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske realnosti imaju svoj izvor u istome Bogu.
Papa Ivan Pavao II. je, uviđajući važnost odnosa znanosti i vjere općenito te ostajući na tragu Koncila, napisao mnoge dokumente i održao mnoge govore i na temu odnosa stvaranja i evolucije. Tako papa smatra da se ispravno shvaćeno vjera u stvaranje i ispravno shvaćeno evolucionističko naučavanje ne suprotstavljaju jedno drugome. Evolucija pretpostavlja stvaranje, a stvaranje se u svjetlu evolucije predstavlja kao vremenski produženo događanje (proces) – kao creatio continua – u kojemu Bog kao stvoritelj neba i Zemlje biva očima vjere vidljiv. Ako je papa Pio XII. naučavanje evolucionizma smatrao ozbiljnom hipotezom koju treba pobliže istražiti, Ivan Pavao II, kaže da nove spoznaje daju povoda da u teoriji evolucije vidimo više od hipoteze. Kad je riječ o čovjeku i Ivan Pavao II. podsjeća na ono što je zapisano i u enciklici Humani generis, da ljudsko tijelo ima svoje porijeklo u oživljenoj materiji koja je prije njega egzistirala, tj. da je tijelo nastalo u evolucijskom procesu, a duhovna duša da je nastala neposrednim Božjim stvaralačkim činom. Stoga se za čovjeka može reći da je utjelovljeni duh, duh u materiji. Ili kako bi rekao Pierre Teilhard de Chardin: Materija je maternica duha.
I papa Benedikt XVI, još kao kardinal Joseph Razinger, a i kao papa, iznosio je svoja stajališta o pitanjima odnosa vjere u Božje stvaranje i evolucije. Ako bismo htjeli koncizno izraziti stajalište pape Benedikta XVI. o odnosu vjere u stvaranje i teorije evolucije onda bismo mogli to učiniti njegovim riječima: Kršćanska slika svijeta kazuje nam da je svijet u svojim pojedinostima nastao u veoma zamršenu evolucijskom procesu, no da on u svojoj srži ipak proizlazi iz Logosa. Naime, kako Papa kaže: In principio erat verbum – u početku sviju stvari stoji stvarateljska moć razuma.«[3]
Na jednak način Crkva promatra i Veliki prasak jer se ta hipoteza rodila unutar same Crkve, ukoliko znamo da ju je postavio belgijski katolički svećenik, mons. Georges Henri Joseph Édouard Lemaître.
Stoga, izjava pape Franje da »znanstvena teorija koja se postavlja kao začetak svijeta nije u suprotnosti s intervencijom Božjeg stvaranja i da Evolucija nije suprotnost kreaciji, jer evolucija predmnijeva stvaranje bića koji se razvijaju« nije neka novost u Crkvi jer su i njegovi prethodnici, kao i filozofsko-teološka misao kroz povijest katoličke misli, na svoj način potvrđivali.
Da ću jednog dana raditi u Peruu kao misionar, nisam niti sanjao. Sjećam se trenutka kad sam još kao dijete prvi put sreo misionara koji je posjetio moju prvu župu sv. Nikole Biskupa u Koprivnici.
Moji prijatelji i ja gledali smo ga kao da je pao s Marsa. Upijali smo svaku njegovu riječ, postavljali hrpu pitanja i divili se entuzijazmu s kojim je pričao o svom misionarskom životu. Dvadeset godina kasnije i sâm sam se uvjerio kako su čudesni putovi Gospodnji po kojima me odveo najprije u SAD, a zatim u Peru.
Kratko ću opisati kako sam uopće dospio ovdje. Dan prije mojih svečanih redovničkih zavjeta šetao sam sa svojim fratrima po ulicama Chicaga. Bez prevelikih očekivanja, upitao sam svog provincijala fra Željka Železnjaka bih li preko ljeta mogao otići u Peru u misije, u sklopu akademskog programa mog fakulteta Catholic Theological Union koji mi nalaže 3 mjeseca pastoralnog iskustva. Za pastoralni rad najčešće se uzima takozvani CPE (Clinical Pastoral Experience) u nekoj bolnici, gdje se vrši služba bolničkog kapelana. To je zasigurno dobro iskustvo, no ta 3 mjeseca nisam htio provesti samo kao bolnički kapelan nego kao misionar, o čemu sam oduvijek sanjao. Da se vratim na priču: kad sam upitao provincijala bih li ljeto 2010. mogao provesti u Peruu kod našeg fra Gerarda Žerdina, bez prevelikog razmišljanja i filozofije odgovorio mi je potvrdno, ali i da moramo pitati fra Gerarda želi li me primiti. Iznenadio me tako izravnim odgovorom! Kad sam došao k sebi, sinula mi je još jedna ideja: zašto ne bih bio zaređen za đakona u Peruu? Studij mi je pri kraju, fra Gerard je biskup u Peruu, spreman sam na taj korak i sve se lijepo poklapa. Na drugo moje pitanje provincijal je prvo malo zastao, a onda odgovorio isto kao i na prvo. Ostao sam iznenađen i u nadi da će fra Gerard odobriti moje molbe. Nekoliko tjedana nakon tog razgovora saznao sam da me fra Gerard prima u misije i da će ređenje biti u Peruu. Tako je sve počelo. Od silnog oduševljenja nisam niti razmišljao da se u Peruu govori španjolski jezik i da bi bilo dobro upisati neki tečaj jezika.
No obveze na fakultetu tečaj španjolskog stavile su u drugi plan, tako da sam s vremenom i zaboravio na to. Vrijeme je brzo prolazilo, bližio se dan mog odlaska, a sve bez nekog znanja jezika. Tješio sam se činjenicom da je učenje jezika »u hodu« također jedan oblik misionarenja. Neznanje jezika čini te ovisnim o drugima, a ujedno te čini i poniznijim, pažljivijim i otvorenijim za upoznavanje nove kulture. Takav sam i htio doći u Peru: s praznom čašom koju ću tamo napuniti. Mnogi domoroci još uvijek misionare doživljavaju kao pridošlice koje u jednoj ruci drže križ, a u drugoj mač. No takva metoda nije se pokazala uspješnom niti kršćanskom. Treba baciti mač iz jedne ruke, a ostaviti križ u drugoj. Jednom rukom dati osobno iskustvo Krista, nadu, mir i radost evanđelja, a drugu ruku u kojoj je bio mač ostaviti praznu i otvoriti u znak prihvaćanja domaće kulture, običaja i načina slavljenja Boga. Tako bi trebalo izgledati misionarenje 21. stoljeća: prihvaćanjem različitosti koje bi obogaćivale Crkvu.
Prije nego krenem s opisom daljnjih događaja, želim vam predstaviti lik i djelo fra Gerarda. Možda bi ispravnije bilo oslovljavati ga s »mons. Gerard«, no svatko tko ga je imao priliku upoznati zapamtio ga je kao jednostavnog i skromnog čovjeka kojeg se vrlo rijetko može vidjeti s biskupskim obilježjima, a najčešće u skromnoj odjeći: u prsluku i sa šiltericom na glavi. Puno ime mu je Gerard Antun Žerdin, rođen je u Prekmurju, odrastao je u Subotici i član je Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda. Još kao student teologije, s 25 godina odlazi u misije u Peru gdje završava studij i prima red prezbiterata, a 2002. godine postaje apostolski vikar San Ramóna. Najviše vremena svog misionarenja proveo je u Atalayi, gdje je osnivao sveučilište Nopoki o kojem ću nešto više reći idućih dana. Fra Gerard je zbog svoje požrtvovnosti i pristupačnosti vrlo omiljen i prihvaćen među domorodačkim stanovništvom. U najtežim godinama terorizma koji je poharao peruansku prašumu i domaće stanovništvo, nije bježao od opasnosti nego je ostao pomagati i braniti povjereno mu stado. Doživio je svašta: od zarobljeništva i progona do prijetnji smrću, no to ga nije obeshrabrilo u njegovu radu. U svakom slučaju, fra Gerard je pravi primjer čovjeka, kršćanina, svećenika i misionara. Još me jedna stvar kod njega zadivila. Ispričat ću vam jednu zgodu: jedne večeri su za stolom u blagovaonici u San Ramónu sjedili jedan peruanski svećenik, jedan misionar Poljak, fra Gerard i ja. Razgovor se uglavnom vodio na španjolskom jeziku. Kako sam još uvijek bio u procesu svladavanja jezika, stalno sam fra Gerarda ispitivao nešto na hrvatskom, tako da se dio razgovora za stolom vodio na hrvatskom. S Poljakom je tečno pričao poljski. U jednom trenutku, zazvonio mu je mobitel i, kada se javio, počeo je pričati na mađarskom. Sve to u nekih 10-ak minuta! Uz nabrojane jezike fra Gerard tečno govori i nekoliko domorodačkih te nekoliko svjetskih jezika. Nisam ih uspio sve pobrojati, ali sigurno ih govori negdje oko 10-ak. Koji čovjek!
Svanuo je 19. svibnja 2010. godine. Uzbuđen, nervozan, sretan i neopterećen, spakirao sam svoje dvije male torbe i nestrpljivo čekao trenutak odlaska u zračnu luku O’Hare u Chicagu. Oprostio sam se s braćom na jutarnjoj misi u St. Joseph Friary u Hyde Parku pod kojom se održao i obred slanja misionara. Iz Chicaga sam poletio za Miami (3 sata leta), a iz Miamija za Limu (5 sati leta). U Limi me dočekao fra Gerard sa svojim tajnikom Samuelom. Odatle smo se zaputili u franjevački misijski centar smješten u Limi, u kvartu Rímac. Nekoliko smo dana obilazili Limu jer je fra Gerard tamo imao puno obveza. Napokon, krenuli smo put Anda. Pred nama je bilo 7 sati vožnje do San Ramóna, sjedišta Vikarijata u kojem je fra Gerard apostolski vikar. Vikarijat je veličine Austrije, no zbog loših veza se čini kao da je veličine Europe. Po putu smo stali u mjestu San Mateo, gdje smo pojeli domaće pastrve i popili čaj od koke da lakše prebrodimo tegobe visinske bolesti (trebalo je prijeći preko 4800 metara nadmorske visine). Put je trebao trajati 7 sati, no zbog prosvjeda na jednoj dionici ceste morali smo čekati 2 sata da se prosvjednici maknu. Budući da je ta cesta bila jedina koja je vodila do San Ramóna, nismo se mogli okrenuti i poći zaobilaznicom. U San Ramón smo stigli u večernjim satima, gdje smo se zadržali nekoliko dana. Fra Gerard je u San Ramónu i okolici imao puno posla, a obavili smo i pastoralne posjete. Jedan od posjeta bio je mjestu Vitoc, gdje se slavio zaštitnik mjesta Jesus de Chanchamayo. Misa, procesija i prigodni mimohod svih udruga u mjestu. Drugi dan krenuli smo prema Mazamariju. Put koji inače traje 3 sata pretvorio se u cjelodnevno putovanje jer je fra Gerard iskoristio putovanje tim krajem za obavljanje nekoliko poslova u usputnim župama. Naišli smo i na nekoliko odrona cesta pa smo morali čekati da se pročiste putevi. U Satipu smo ostavili Samuela koji je otišao u posjet svojoj obitelji, a mi smo se zaputili dalje prema Mazamariju.
Mazamarski makadam
Nakon Satipa prestaje asfalt te smo se zadnjih 20-ak kilometara vozili maka-damom i u večernjim satima napokon stigli u Mazamari. Zanimljivo je kako ovdje naglo pada mrak. U 18 sati kao da netko na prekidaču ugasi svjetlo i odmah padne mrak. Fra Gerard mi je rekao da je to jako važno imati na umu i biti na oprezu, pogotovo kada se pješice probija po prašumama Amazone. Ako do 16:30 ne nađeš mjesto za kampiranje, spavanje neće biti ugodno.
Uvezli smo se autom u dvorište i napokon iskočili van protegnuti noge. Odmah smo začuli glas župnika koji je iz svoje sobe doviknuo da moli časo-slov te da malo pričekamo. Nakon par minuta izašao je iz sobe i pozdravio nas bez nekog prevelikog entuzijazma ili prigodnih riječi dobrodošlice. Poka-zao nam je sobe i otišao. Sobe izgledaju kao mali apartmančići u dvorištu. Otvoriš vrata i eto te u dvorištu! Do mise je bilo još kojih sat vremena pa smo to vrijeme iskoristili za raspakiravanje i odmor.
Župnik je rodom je iz Valencije (Španjolska), franjevačke provincije kojoj je pripadao i blaženi Junípero Serra, evangelizator Meksika i Kalifornije. Kad sam već spomenuo blaženika, evo malo njegove povijesti: Junípero je sa svojom braćom fratrima krenuo iz Meksika prema sjeveru zemlje i misionario obalom Pacifika među domaćim stanovništvom.
Usput je osnivao i misije (sastojale su se od crkvice i gospodarskog imanja) koje, iako nisu više sve pod zaštitom franjevaca, i dan danas postoje diljem Kalifornije. Zanimljivo je da su te misije točno dan jahanja udaljene jedna od druge. Kako je Junípero putovao, svaki dan se zaustavljao na drugom mjestu i osnivao misiju. Danas se staza njegovog misionarskog putovanja zove Mission Trail (Misionarski put). Odatle i dolaze imena gradova poput San Francisca, San Diega, San Josea, Santa Barbare i Los Angelesa (Gospa od Anđela – Porcijunkula). Junípero je misijama imena davao po svecima. Da se vratim na župnika. Padre Joaquin Ferrer – fra Komandos. Čovjek u svojim 70-im godinama od kojih je 30 godina župnik u Mazamariju. Ono što je kod njega zanimljivo jest da je u svojoj 50-oj godini u Mazamariju upisao tečaj za komandosa (pripadnika specijalnih vojnih jedinica čija je primarna zadaća suzbijanje trgovine drogom) i prošao obuku za padobranca i instruktora. Kaže da je to učinio jer je htio bolje upoznati mentalitet vojnika kojima je bio dušobrižnik. Oko Mazamarija su raspršena carstva krijumčara drogom i onih koji na njoj zarađuju. Pa i sad, dok ovo pišem, čuju se zvukovi helikoptera koji stalno lete i nadgledaju područje.
Krenuli smo na večernju misu u 19 sati. Crkva je bila prepuna djece. Uz zvukove bubnjeva i gitara, zapjevali smo uvodnu pjesmu Juntos como hermanos (Zajedno kao braća). Misu je predvodio fra Gerard. Bilo je to jedno skroz drugačije iskustvo. Naš europski mentalitet po kojem sve mora biti uštirkano i po propisima ovdje kao da nikada nije niti bio. Djeca pričaju, smiju se, razgovaraju na mobitel, župnik ih opominje da se smire, a biskup drži propo-vijed. Odjednom u crkvu ulijeće pas, trčkara oko klupa, neka ga djeca pokušavaju uhvatiti, biskup završava propovijed i započinje pjesma na ashaninka lokalnom jeziku, s prekrasnom melodijom i meni nepoznatim tekstom. »Bit će veselo ovdje« – pomislim. Nakon mise je uslijedila večera. Četiri vrste sira, malo vina, malo salate, nešto nalik pizzi i voće. Puno voća! Kad sam okusio domaću papaju, bila je to ljubav na prvi zagriz! Rekao sam si: »Mogao bih živjeti samo na tome.« Uz to je i vrlo zdrava. Za želudac, kažu. Koštice papaje dobre su za čišćenje, što je ovdje u prašumi vrlo korisno. Zbog velike vlage u zraku, svakojakih klica i bakterija ima k’o u priči. Dvije do tri sjemenke (ne više!!!) papaje učinkovito čiste organizam od svih parazita. Nakon večere, otišli smo na počinak. Najprije sam od Gerarda posudio bežični internet da provjerim mailove i da se zadnji put javim preko Facebooka svima onima koji su se možda pitali što je sa mnom. Htio sam se istuširati prije spavanja, no u cijevima nije bilo vode. Izašao sam u dvorište da pogledam postoje li kakvi ventili koje možda treba otvoriti. Kako nisam ništa našao, preko dvorišta sam krenuo prema župnikovoj sobi. Tako se lagano i neopterećeno krećem ja prema župnikovoj rezidenciji i gledam prekrasne i sjajne zvijezde (koje se u Chicagu, naravno, ne mogu vidjeti zbog zagađenja), kad odjednom župnik istrči iz svoje sobe, kuharica iz kuhinje i uglas stanu vikati: »Los perros! Los perros!« Nisam povezao što bi to moglo značiti, mislio sam da me zovu nadimkom. Samo sam govorio: »No tenemos aqua! No agua!« (Nemamo vode! Nema vode!). Zatim mi je sinulo da perro znači pas. Okrenuo sam se i ubrzanim korakom otišao do sobe, dok sam još bio u jednom komadu. Beštije su se cijelu noć motale oko moje sobe i lajale na svaki zvuk. Zvučale su opasno. U 5 sati ujutro me, naravno, probudilo lajanje, a iz sobe nisam mogao izaći do 6:30, kada su »peseki« otišli u svoje odaje na počinak.
Područje patroliranja los perrosa i vrata moje rezidencije na dnu fotografije
Idućeg jutra smo Gerard i ja otišli do mog radnog mjesta: Aldea del Niño»Beato Junípero Serra«, (Dječje selo »Blaženi Junípero Serra«). Škola i internat s 200-tinjak učenika, kampusom, pekarom, vrtićem, ambulantom, plantažama riže, manioke (španj. yuca), farmom pilića i zamoraca – sve kako bi se škola i internat uzdržavali i prehranili. Osnovana je za djecu iz udaljenih i teško dostupnih mjesta u prašumi čiji roditelji nisu u financijskim mogućno-stima školovati svoju djecu. Škola je zamišljena tako da bude samoodrživa, stoga djeca preko tjedna uče i idu školu, a vikendom rade na polju. Nakon što smo obišli kompleks, uputili smo se u samostan u Satipu da upoznam braću u samostanu i ispratim fra Gerarda koji je morao dalje za Atalayu, mjesto još dublje u prašumi. U Satipu se nalazi i gvardijanat, a gvardijan je Amerikanac iz Buffala, fra Mario Brown. »Bogu hvala« – pomislim. »Netko s kim ću moći komunicirati bez ruku i nogu!« Popili smo kavu i otišli do zračne luke do koje smo se jedva probili jer je kiša koja je padala prethodnu noć natopila ceste. Stigli smo na jednu malu livadu na kojoj je bio smješten mali hangar, a u njemu bijelo- crvena Cessna Alas de Esperanza (Krila nade). To je bila zračna luka. Avion je u vlasništvu franjevaca i dominikanaca Perua, a na repu se nalaze grbovi bratstava. Na jednoj strani franjevački, na drugoj dominikanski. Utovarili su maksimalnih 450 kg u avion i čekali pilota. Došla je i policija prekontrolirati teret. Ne bi oni inače došli, ali fratri i dominikanci su se dogovorili da će ih pozvati kad god negdje lete kako bi izbjegli ucjene trgovaca drogom koji bi ih vjerojatno prisiljavali da im prevoze »robu.« Nakon što sam odmahao Krilima nade, vratio sam se u samostan u Satipu, gdje sam i ručao. U Mazamari sam se nakon ručka vratio lokalnim taksijem. Taksist je utovario nas šestero u karavan i kao strijela jurio prema Mazamariju. S obzirom na to da je zatoplilo, a mi poslagani kao sardine u autu, trebalo je otvoriti prozor.
»Alas de Esperanza« prije polijetnja za Atalayu
Prašina je bila gusta kao magla, a ja sam još 3 sata nakon vožnje iskašljavao prašinu. Dan sam proveo odmarajući se i upoznavajući se s okolinom.
Idućeg jutra krenuo sam sa župnikom u školu. Padala je kiša, a ulice su bile pune blata. Mali moto-taksiji zaglibili su u blatu pa su ljudi morali izlaziti van kako bi se taksiji mogli izvući iz blata. Prvi prizor: čovjek bez majice leži na ulici. Djeca skaču oko njega i smiju se. Inače, u Peruu nema puno alkohola. Više se piju sokovi. No izgleda da kada ga se dočepaju, ne popuštaju. Nakon što smo se jedva probili blatnjavim ulicama, ušli smo u prekrasno dvorište škole. Čovječe, kao da si ušao u drugi svijet! Sve je čisto, uredno, prekrasni vrtovi, cvijeće, beton… Na glavnom okupljalištu škole sva djeca stoje postrojena od nižih razreda prema višima. Mole Očenaš. Zatim ravnateljica daje kratki motivacijski nagovor nakon čega se razilaze po razredima. Meni pristupa jedna časna sestra i u ruke mi daje papirić sa satnicom. Dogovor je bio da podučavam engleski, no sestra mi je rekla kako ću s engleskim početi tek od ponedjeljka (bio je četvrtak), a do tad ću predavati umjetnost. Počeo sam se smijati kao lud, no ona je ostala ozbiljna i pokazala mi učionicu u kojoj sam trebao održati prvi sat. Bio je to 3. b razred. Ušao sam u razred i svi su ustali. Gledali su me kao da sam pao s Marsa, a moram priznati da sam se i sâm tako osjećao. Rekao sam im da je moj španjolski »muy mal« (jako loš) na što su se nasmijali i rekli da ne brinem. Nekako sam se predstavio i rekao da ću u školi podučavati engleski, a umjetnost je samo privremena. Nakon toga, zamolio sam ih da se i oni predstave i kažu nešto o sebi. Nakon upoznavanja sam se našao u neobranom grožđu. Ostalo je još sat vremena do zvona, a ja nemam pojma što bih s njima. Na to nekoliko klinaca predloži da odemo van igrati nogomet. Podržao sam njihov prijedlog i opravdao ga našom dobrom starom katoličkom tradicijom prima lectio brevis, tako draga svim studentima, ali i profesorima. Iako je vani kiša lijevala kao iz kabla, nisam oklijevao i zaigrao sam s dečkima nogomet. Cure su odustale od odbojke i smjestile su se pod krovište da ne pokisnu. Sve u svemu, prvi sat je dobro prošao. Uzeo sam moto-taksi i otišao u župu na ručak. Nakon ručka sam odmorio i krenuo natrag u školu, na drugi sat koji je trajao od 15:30 do 17:30. Također likovna umjetnost, opet 3. razredu. Ovaj put sam odlučio da ćemo raditi nešto ozbiljno. Pokušao sam započeti razgovor o liturgijskoj umjetnosti, no brzo sam odustao jer moj talijansko-španjolsko-engleski nije zadovoljio djecu koja su me samo u čudu promatrala, pitajući se o čemu ja to pričam. Nacrtao sam jednu romaničku crkvu, jednu gotičku i jednu baroknu. To je bilo to. Moje predavanje o liturgijskoj arhitekturi. Nakon toga sam počeo prelistavati jedan udžbenik i pomislio da bi mogli crtati 3D objekte. Na ploču sam nacrtao stolicu, stol, kuću, auto i krevet i rekao im da to isto nacrtaju na svoje papire u 3D tehnici. Kasnije sam shvatio da je to za neke ipak bilo malo preteško, no barem su nešto radili. Primijetio sam da su se predano posvetili radu. Završio je i moj drugi sat.
Svanuo je petak. Ovaj put nisam imao predavanje prije 9:40 pa sam produžio jutarnje spavanje. Otišao sam u školu i započeo svoj sat likovnog s 5. razredom (maturantima). Započeli smo s upoznavanjem (da ubijem što više vremena), a kasnije sam im dao zadatak da nacrtaju kontrast. Bilo mi je teško objasniti što želim od njih: »Povucite jednu crtu po sredini papira i zatim nacrtajte kontrast. Na jednu stranu nacrtajte naprimjer nešto lijepo, dobro: dan, noć, zimu, ljeto, a na drugu ono što je u kontrastu s tim.« Više od pola učenika nije razumjelo zadatak pa sam morao ići korak po korak i objasniti što točno tražim. Kad su svi shvatili što trebaju raditi, posvetili su se poslu i na kraju je to bio lijep sat. Kad sam se vratio iz škole na ručak, župa je dobila još jednog gosta. Bio je to mladić od kojih 30-ak godina koji je došao iz Barcelone raditi u školi kao učitelj tjelesnog. Zove se Ignacio (Nacho). Zna nešto malo engleskog i želi ga usavršiti. Dogovorili smo se da ću ja njemu pomagati s engleskim, a on meni sa španjolskim. Odlično, barem ću imati društvo i nekog s kim ću moći pričati i usavršavati svoj španjolski!
Subotom se obično rade različiti poslovi. Rečeno nam je da će u 9 sati po nas doći djeca da nam pokažu poslove koje treba obaviti. Vrijeme prije njihovog dolaska iskoristio sam da odem kupiti cigarete jer mi je ponestalo zaliha. Ni manje ni više, zaletio sam se u ljekarnu da pitam za cigarete. Da sam ušao u ljekarnu saznao sam tek kad sam osjetio »miris ljekarne«. Upitam čovjeka za pultom gdje se mogu kupiti cigarete, a on mi kaže da se u Mazamariju ne mogu kupiti cigarete. Da je prodaja zabranjena zbog raka i da se ne smije pušiti. Razrogačio sam oči i nisam mogao vjerovati što ovaj govori! Kada je vidio da sam na rubu suza, nasmijao se i rekao da ima jedna trgovina malo dalje od ljekarne u kojoj se prodaju cigarete. Zahvalio sam mu i otišao do trgovine. Šetajući tako ulicom, shvatio sam da sam stvarno jedini koji puši u ovom mjestašcu. K tome sam i jedan od rijetkih gringosa i za tri glave viši od svih, tako da su me ionako svi čudno gledali. Kupio sam cigarete i otišao kući. Po nas nitko nije došao pa smo pomogli oko čišćenja crkve. Nakon toga smo odlučili sami otići do škole i vidjeti imaju li kakvog posla za nas. Odmah su nas poslali da beremo manioku. Zatim smo posjetili farmu pilića, a onda otišli do polja riže. Kad smo došli do polja, u tenisicama smo nadobudno pohrlili prema djeci koja su brala rižu i do gležnja zaglibili u blatu! Jedva smo se izvukli te smo umjesto branja riže na leđima nosili vreće pune riže natrag do škole. Tekućinu smo zbog velike vrućine tražili u narančama koje rastu uz put ili u vodi iz kokosovog oraha koju sam koristio i kao kremu za zaštitu od sunca (malo prekasno jer sam već sav bio izgorio).
Sveta Kristijana – zaštitnica je Gruzije ili Georgije, u koju je kršćanstvo došlo vrlo rano, u vrijeme rimskog cara Konstantina Velikog. Kralj Mirian je kao poganin doveo u Georgiju mnogo kršćanskih robova. Među njima je bila i djevojka imenom Nino ili Nine. Kad su je pitali kako se zove, ona je jednostavno odgovarala: “Christiana”, a to zapravo znači “kršćanka”; i tako je došlo do njezina imena Kristijana. Ona je dospjela u kuću nekog bogataša u kojega je kao ropkinja mnogo radila. Razmišljala je o bijegu ali se sažalila na ove ljude pa je za njih molila i žrtvovala se. I dogodila se zgoda kada je neka žena plakala što joj je dijete na smrt bolesno, a to je Kristijanu ponukalo da se nad njim pomoli Isusu Kristu, i ono ozdravi. Tako ozdrave i bolesni roditelji kralja Miriana. To potakne kralja da se krsti, te su ga slijedili i njegovi podanici. Tako je Georgija postala kršćanska zemlja. Rimski martirologij spominje sv. Kristijanu kao apostola Georgije. Sve je to bilo u 4. stoljeću.
Oče, kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini. Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Iv 17, 18-23
