Zahvale
Što je ovaj putopis doživio i tiskano izdanje, zaslužno je mnogo osoba. Prije svega, zahvalio bih svojoj obitelji na bezuvjetnoj podršci na svim mojim životnim putevima: majci Anđeli, ocu Želimiru i bratu Tomislavu s obitelji.
Zahvaljujem i svojoj braći franjevcima. Provincijalnom ministru fra Željku Železnjaku što mi je odobrio molbu za odlazak u misije, apostolskom vikaru fra Gerardu Žerdinu koji me primio u svoj vikarijat San Ramón. Zahvaljujem i prijatelju fra Marku Pustišeku koji je objavljivao moje tekstove na internetskoj stranici franjevačkih juniora i koji mi je ustupio nekoliko svojih fotografija.
Zahvaljujem svima u Peruu koji su moj boravak na bilo koji način obilježili i našli mjesto u ovoj knjizi i mom srcu. Zahvaljujem svoj djeci Aldee del Niño »Beato Junípero Serra«, osoblju, časnim sestrama, volonterima i stanovnicima Mazamarija i Atalaye.
Zahvaljujem svim prijateljima koji su pratili i komentirali moje tekstove objavljivane na internetu i poticali me da ih objavim u tiskanom izdanju. Vaši komentari i prijedlozi motivirali su me da bilježim sve događaje i dublje o njima razmišljam u svom srcu.
Zahvaljujem svojoj dragoj prijateljici i glavnoj urednici Ireni Pranjić na svim prijedlozima i idejama koji su zaslužni što je putopis ugledao svjetlo dana u ovakvom ruhu, kao i na pomoći kod odabira fotografija. Hvala i na poticaju i ohrabrenju da ovaj putopis završim zadnjim poglavljem koje sam dugo izbjegavao napisati.
Zahvaljujem i svojoj dugogodišnjoj prijateljici Ani Fruk koja se ponudila napraviti korekturu tekstova. Zahvaljujem za trud oko uobličavanja mnoštva »čitaj kako pišeš« izraza.
Zahvaljujem svom bratstvu u franjevačkom samostanu Uzvišenja Svetog Križa u Sigetu na financijskoj pomoći za izdavanje ove knjige.
Hvala i svima Vama koji ste kupili ovu knjigu i tako dali svoj doprinos za misije u Peruu.
Svima vam od srca veliko hvala!
Predgovor
Već sam naslov knjige može pobuditi različite emocije i misli. Može privući, ali i odbiti, baš kao i amazonska prašuma u kojoj sam proveo ljeto 2010. godine. U početku sam naumio staviti jedan sasvim običan naslov: »Putopis iz Perua«, koji možda najbolje opisuje žanr ove knjižice. No za mene boravak u amazonskoj prašumi nije bio samo putovanje u egzotični kraj ili razgledavanje jednog drugačijeg svijeta, nego preobrazba svjetonazora i duha. Kad sam postao svjestan kako mi se gradić u kojem sam radio uvukao pod kožu i kad sam se tamo počeo osjećati kao kod kuće, preimenovao sam naslov u: »Moj Mazamari«. No ni to nije ocrtavalo ono o čemu sam pisao. Uostalom, nisam htio svojatati Mazamari, nego ga otvoriti i približiti svima koji su čitali moje tekstove.
Na kraju je naslov došao sam od sebe: »I divljina će te pripitomiti…« To je ono što ocrtava ono što se meni dogodilo. To je ta preobrazba svjetonazora i duha. Mjesto koje na prvi pogled izgleda kaotično, mjesto koje zovemo divljinom, može biti mjesto mira, sigurnosti i radosti. Uistinu, divljina može pripitomiti čovjeka, kaos i nered mogu biti oku privlačni i neprijateljski raspoložen okoliš može se zavoljeti. Čovjekov život pun je paradoksa koje svakodnevno doživljava, pogotovo ako je kršćanin. Naš Gospodin Isus voli paradokse. Voli se poigravati našim ljudskim umom i izvrtati našu ljudsku logiku. Počeo je od sebe: On, stvoritelj cijelog svemira došao je među nas kao najsiromašniji, rodivši se u štalici. Živio je kao onaj koji nema gdje glavu nasloniti (usp. Lk 9, 58) i na koncu je on, koji je bez grijeha, završio na križu kao najveći kriminalac.
Čemu uopće služe paradoksi i zašto nam ih Gospodin stavlja na put? Sigurno ne zato da nam umara mozak i dušu ili da bi nas ismijavao i pravio nas ludima. Paradoks je, možemo reći, način na koji nas Bog želi približiti k sebi. Paradoks je način na koji nas Bog odgaja kako bi postali što sličniji njegovu sinu Isusu. Paradoks je, kao i smrt, najpravednija stvar u životu. Svi umiru – bez iznimke. Tako i svi imaju mogućnost živjeti paradoks jer za njega nam nisu potrebni ni bogatstvo ni moć, ni zdravlje ni znanje. Potrebno je samo otvoreno srce koje će prepoznati Gospodina u ovom svijetu. Gospodin ne želi biti privilegij bogatih, slavnih, moćnih, jakih, zdravih i pametnih. Gospodin želi biti pristupačan svima. Upravo zbog toga nam se objavljuje u paradoksima ljudske logike i u njima se može naći, baš kao što se Izraelu objavio kao djetešce u štalici ili svetom Franji Asiškom u odbačenom gubavcu. Drugim riječima, Bog nam se objavljuje tamo gdje ga svi mogu pronaći. U Isusovo vrijeme nije svatko mogao doći u kraljevski dvor, nije svatko imao pristup Svetinji nad svetinjama u izraelskom hramu. Zbog toga Isus nije niti htio ići tamo. Htio je biti među svojima, htio je biti vidljiv i pronađen, a to je moguće samo izvan zidina, izvan vip loža i ekskluzivnih druženja bogatih i slavnih. Tamo gdje je paradoks ljudske logike, tamo je život u punini, tamo je sloboda, tamo je radost. Jer tamo je Krist. Upravo na takvom jednom mjestu sam i ja prepoznao Gospodina: u netaknutoj divljini amazonske prašume i u neiskvarenim srcima siromašne djece.
Od samog pogleda na nepregledna prostranstva amazonske prašume zastaje dah. Mnogi je uspoređuju s rajem zemaljskim jer svjedoči skladan suživot prirode i čovjeka. No i u tom raju osjetio se zadah mržnje i smrti. Koncem prošlog stoljeća Južnom Amerikom vladalo je doba terorizma. Čovjek je digao ruku na čovjeka i, pod vodstvom ispraznih ideologija i sebičnih ljudskih motiva, pritocima Amazone umjesto vode tekla je krv, a spokojnom amazonskom prašumom odjekivali su hici iz oružja i jauci prestravljene djece. Nesebični misionari koji su bili spremni prihvatiti ludost križa ostali su kao svjetionici u mračnim prostranstvima džungle. Nije ih plašila tama koja je obavila ljudsko srce i usadila mržnju i želju za uništavanjem i ubijanjem. Ostali su kako bi domaćem stanovništvu budili nadu u bolje sutra. Čovjek ubojica nije pobijedio. Osnovane misije postale su oaze mira i utvrde nade koje još i dan danas postoje iako su bezbroj puta bile rušene i pljačkane. Uz misije su izgrađene i škole kako bi se uz duhovni napredak razvijao i onaj intelektualni. U jednoj takvoj misiji nastao je i ovaj putopis koji će, nadam se, dočarati život malog čovjeka velikog srca.
Ovaj putopis nastao je iz više razloga. Bio sam stranac u tuđoj zemlji čiji jezik nisam dovoljno poznavao da bih mogao izraziti svoje emocije i sve ono što me oduševljavalo i razočaravalo. Moje poznavanje španjolskog bilo je dovoljno za neku osnovnu komunikaciju i ništa više. Imao sam potrebu podijeliti s nekim sve što mi je bilo u srcu. Stil ovog putopisa nije knjižni, već razgovorni. Kada sam sjeo za računalo i pisao ove retke, zamislio sam da sam s prijateljima na kavi s kojima dijelim svoje dojmove iz dalekoga svijeta. Bogu hvala na čudima moderne tehnike, to sam i mogao zahvaljujući jednoj društvenoj mreži na internetu na kojoj sam objavljivao kratke tekstove i odašiljao ih u cijeli svijet u roku samo nekoliko sekundi. Zbog toga ćete na kraju nekih poglavlja vidjeti komentare mojih prijatelja koje su ostavljali na objavljene tekstove. Moram priznati da me iznenadilo koliko ih je ljudi čitalo. Moj prijatelj i brat fra Marko Pustišek preuzimao je te tekstove i objavljivao ih na internetskoj stranici franjevačkih bogoslova, a glavni urednik prvog hrvatskog časopisa o beskućništvu Ulične svjetiljke, Siniša Pucić, preuzimao je tekstove i objavljivao ih u nastavcima u svom časopisu. Sve to me potaknulo da objavim ovaj putopis u klasičnom tiskanom izdanju kako bih ga predstavio i široj javnosti.
Tu je i mnoštvo fotografija koje prate tekstove da biste mogli što bolje doživjeti život u Amazoni. Vidjet ćete prekrasne pejzaže Anda i prašume, puno nasmijane djece, običaje i svakodnevicu jednostavnih i skromnih ljudi. Sve zajedno opisuje jedan svijet drugačiji od našega, svijet koji se uvlači pod kožu, svijet koji mijenja.
Ova knjiga tiskana je na recikliranom papiru kako bi i mi dali svoj doprinos očuvanju prirode i buđenju ekološke svijesti, a razlog zašto je tome tako, otkrit ćete čitajući retke koji su pred vama.
Neka ti, dragi čitatelju, druženje s ovom knjižicom bude jedna avantura, baš kao što je i meni bila avantura proživljavati dragocjene trenutke u amazonskoj prašumi. Neka ti proširi vidike i potakne na odvažnost življenja paradoksa.
Otvori svoje srce I DIVLJINA ĆE TE PRIPITOMITI…
Autor
Aldea del Niño »Beato Junípero Serra« (Dječje selo »Blaženi Junípero Serra«)
Projekt koji je započet kao odgovor na potrebe djece bez roditelja i siromašnih obitelji s područja Mazamarija, San Martin Pangoa i cijelog područja Satipa. Teritorij koji se proteže na 20 000 km2 proživio je teško doba terorizma kada su najviše stradale domorodačke zajednice Ashaninka i Machiguengas, ali i veći gradovi s miješanim stanovništvom.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.