Na početku i na kraju framaške godine odvijaju se duhovne obnove. Tako se početkom ove, 18.-21. rujna, odvijala duhovna obnova na Žumberku. To je bilo moje prvo iskustvo duhovne obnove sa framašima i fra Sandrom našim duhovnim asistentom. Nisam to očekivala, ali mogu reći da je ona bila moja prekretnica. Već prvo čitanje pobudilo je u meni osjećaje. Marija Magdalena, bludnica, izopčena iz društva istinskim kajanjem dobiva oprost . Sandrova propovijed ohrabrila me da bez srama otiđem na ispovijed i razgovor k njemu. Ispričavši mu svoju životnu priču i svoje probleme osjećala sam se puno lakše. Dobila sam odriješenje grijeha, ali i razumijevanje, ohrabrenje i novu priliku. Sigurna sam da su se tako i osjećali ostali framaši! Osim što smo imali priliku za ispovijed i Euharistiju svaki dan, radili smo po grupama i raspravljali o duhovnim pitanjima, prethodno usmjereni fra Sandrovim nagovorima. Nadopunjavali smo svoja mišljenja, družili se i upoznavali se međusobno. Pritom ne mislim na to koja je boja kome najdraža ili tko ima kojeg kućnog ljubimca, već mislim na unutarnju dubinu i ljepotu koju smo prepoznali jedni u drugima, a da ju prije nismo primjećivali. Ono što se meni osobno svidjelo bio je poseban zadatak koji smo dobili; morali smo svakome napisati malo pisamce u kojem smo iznjeli svoje mišljenje o dotičnoj osobi ili poruku koju smo joj htjeli prenjeti. Naime, u kući je svatko imao kuverticu sa svojim imenom u koju smo onda stavljali pisma. Mislim da je svakome to bilo lijepo čitati. Jedan dio programa bila je i tkz „šutnja“. Sati u kojima smo bili sami, mogli čitati Bibliju, moliti, razgovarati sa Gospodinom i slično. Osobno, šutnju sam iskoristila za razmišljanje o sebi, svojoj obitelji, ljudima koje sam povrijedila i propustima koje sam učinila. Sve sam si oprostila. Osjetila sam mir koji mi je toliko silno bio potreban. Bila sam sretna i zahvlana Bogu što nije nikad odustao od mene. Taj osjećaj je neopisiv. Tada sam primjetila ljepotu oko sebe. Sjedim u nepokošenoj travi, okružena netakutom prirodom, čujem šum vjetra. Znala sam da je sve dio Njegovog plana i da sam trebala biti ondje. To je ona tišina koju nemamo često priliku osjetiti uz mnoge obveze i užurban način život. Za kraj bih samo rekla da je sve bilo jedno predivno iskustvo i da ga je jako teško opisati riječima, svakako ga treba doživjeti. Zahvaljujći duhovnoj obnovi stekla sam drage prijatelje i našla odgovore na mnoga pitanja koja sam tražila.

Mihaela Petrić

Kada su mi stariji framaši predložili da se prijavim za ovogodišnje hodočašće mladih grada Zagreba u Mariju Bistricu, moram priznati da nisam odmah pristala. Spavanje u vreći, kolone za WC? Nije to baš nešto što me privlačilo. „Ajde, nemoj tako. Stvarno bude lijepo; druženje s drugima, zajednička molitva, pjesma! Bit će ti žao ako ne odeš“. I tako sam ja 13.9. u rano jutro s velikom naprtnjačom sjela u vlak za Zlatar Bistricu. I gle, već u vlaku sam srela prijateljicu s kojom dugo nisam pričala pa smo napokon imale vremena za pretresti cijelo ljeto. Po dolasku u ZB-u priključila sam se grupi SKAC-ovaca jer je frama Siget došla u jako malom broju (samo Hrvoje i ja), no to i nije bilo začuđujuće- i u drugim grupama bilo je manje hodočasnika zbog najavljenog lošeg vremena (čak je i ruta hoda do MB-e bila skraćena). Srećom, mnoge molitve nas hodočasnika su pomogle pa nas kiša nije omela, osim par kapi koje su pale u povratku idućeg dana. Nedugo po dolasku u svetište, u crkvi je bila kateheza koju je predvodio Ivan Mandurić, poznatiji kao pater Ike. Obzirom na njegove uvijek zanimljive teme nije čudo da je šator bio dupkom pun. No, meni najljepši dio programa i apsolutni vrhunac hodočašća je bio put svjetla održan isti dan navečer. U jednom trenutku vladao je potpuni mrak, a već u idućem se jedno svjetlo eksponencijalno proširilo i tami više nije bilo traga. Kako oko nas, tako i u nama samima koji smo ta svjetla držali. Prvi dan je završio klanjanjem u bazilici nakon čega smo se umorni i promrzli zaputili u školu gdje je predviđeno spavanje. Vidjevši brojnost ljudi i mjesto (hodnik škole) otpisala sam svako spavanje,no na moje ugodno iznenađenje čak se i dalo odspavat kojih 5 sati. Jutro drugog dana našeg hodočašća započeli smo, doduše, s podočnjacima, ali i finim doručkom kojega nikome nije nedostajalo,  na opće oduševljenje svih framaša (ali i ostalih). Nakon toga je uslijedio križni put kojemu je prisustvovalo tisuće i tisuće ljudi…toliko ljudi nisam vidjela jako dugo te sam osupnuto gledala kako je početak kolone  već završio obilazak postaja dok smo mi još čekali na uspon za križni put. Zaista, tko tad nije osjetio Božju blizinu i radost u srcima oko sebe, mislim da će teško to ikada osjetiti. Po završetku križnog puta uslijedila je sveta Misa na kojoj smo slušali propovijed našeg nadbiskupa Josipa Bozanića. Već umorni i malo promrzli, nakon Mise krenuli smo prema vlaku u Konjščini gdje smo se ukrcali i pošli prema Zagrebu noseći sa sobom mnoge lijepe uspomene i doživljaje, ali i sa ruksacima za koji kilogram lakšima jer se sva hrana „od kuće“ u slast razdijelila među gladnim hodočasnicima. Ima i to svoju čar.

Hvala vam framaške starješine što ste me nagovorili; zaista mi je bilo lijepo i jedva čekam hodočašće iduće godine! 

Iva Dominović

„Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti!“

Od 25.8. do 29.8.2014. sudjelovali smo na VIII Nacionalnom seminaru za voditelje formacije i odgovorne u bratstvu u Vukovaru pod geslom „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti!“, kao što to i naslov kaže. U Vukovar, grad heroja, kako ga mnogi nazivaju nakon kobnih događaja u prošlosti, nas je grupa mladih za vrijeme seminara unijela živosti i radosti.

Prvi dan Seminara, nakon što su pristigli framaši iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, krenuo je Svetom misom i upoznavanjem po grupama, u kojima smo u početku svi pomalo bili suzdržani i sramežljivi, no kako je Seminar odmicao, svi smo se počeli otvarati i međusobno dijeliti svoja iskustva iz mjesnih bratstava.

Drugi, treći i četvrti dan bili su radni i zahtjevni dani, ali ispunjeni radošću i zajedništvom. Jutro smo započinjali jutarnjom molitvom te doručkom, a zatim su uslijedila predavanja (Božja riječ: Čitanje, slušanje, djelovanje , Euharistija, Identitet Frame kroz dokumente o Frami, Odgovornost, Frama – život u bratstvu) te radovi po grupama. Navečer bi uslijedila Sveta misa te večera, a onda zabavni program, odnosno klanjanje i evaluacija Seminara. Onoliko koliko smo se na zabavnom programu nasmijali i zabavili, toliko smo na klanjanju suza ispustili i otkrili svoju ranjivost.

Za vrijeme Seminara obišli smo i memorijalna mjesta u Vukovaru (Ovčaru, groblje, Dvorac Eltz). Premda mnogi od nas nisu ni čuli ni vidjeli što se događalo u Vukovaru osjećala se sujeta, bol i tuga, dovoljno da donekle obznani što je ostalo od Grada heroja i da se to ne smije zaboraviti. Posebno zajedništvo našeg velikog nacionalnog bratstva osjetilo se upravo na groblju kad smo napravili krug oko spomenika s vječnim svjetlom i držeći se za ruke otpjevali nekoliko pjesama, moleći se za sve koji su dali život da bi obranili svoj dom, pogotovo za one koji su i 23 godine kasnije još izgubljeni.

Zadnji dan bilo se teško ustati, odnosno za neke- ostati budnima, ali još teže rastati što je uslijedilo odmah nakon zadnje zajedničke Svete mise i doručka. Ali svi smo rekli doviđenja i obećali si vidjeti se ponovno, uskoro

Na povratku kućama svi smo si posvijestili cijeli ovaj Seminar i prevrtili ga na početak. Potaknuti svakodnevnim odlično pripremljenim predavanjima postali smo otvoreni za komunikaciju, savjete i kritike. Međusobnim druženjem u grupama i izvan njih postali smo kao jedan, u zraku se osjećalo zajedništvo i to se također očitovalo na našim licima. Osim zaključaka koje smo donijeli, osvijestili smo si da smo svi pozvani na služenje, kako Gospodinu tako i bratstvu, a to je na koncu i najbitnija poruka Seminara, osim toga da med dolazi iz pećnice, a ne pećine.

Rafaela Bešlić i Mirna Alvir, Frama Siget