Kada su mi stariji framaši predložili da se prijavim za ovogodišnje hodočašće mladih grada Zagreba u Mariju Bistricu, moram priznati da nisam odmah pristala. Spavanje u vreći, kolone za WC? Nije to baš nešto što me privlačilo. „Ajde, nemoj tako. Stvarno bude lijepo; druženje s drugima, zajednička molitva, pjesma! Bit će ti žao ako ne odeš“. I tako sam ja 13.9. u rano jutro s velikom naprtnjačom sjela u vlak za Zlatar Bistricu. I gle, već u vlaku sam srela prijateljicu s kojom dugo nisam pričala pa smo napokon imale vremena za pretresti cijelo ljeto. Po dolasku u ZB-u priključila sam se grupi SKAC-ovaca jer je frama Siget došla u jako malom broju (samo Hrvoje i ja), no to i nije bilo začuđujuće- i u drugim grupama bilo je manje hodočasnika zbog najavljenog lošeg vremena (čak je i ruta hoda do MB-e bila skraćena). Srećom, mnoge molitve nas hodočasnika su pomogle pa nas kiša nije omela, osim par kapi koje su pale u povratku idućeg dana. Nedugo po dolasku u svetište, u crkvi je bila kateheza koju je predvodio Ivan Mandurić, poznatiji kao pater Ike. Obzirom na njegove uvijek zanimljive teme nije čudo da je šator bio dupkom pun. No, meni najljepši dio programa i apsolutni vrhunac hodočašća je bio put svjetla održan isti dan navečer. U jednom trenutku vladao je potpuni mrak, a već u idućem se jedno svjetlo eksponencijalno proširilo i tami više nije bilo traga. Kako oko nas, tako i u nama samima koji smo ta svjetla držali. Prvi dan je završio klanjanjem u bazilici nakon čega smo se umorni i promrzli zaputili u školu gdje je predviđeno spavanje. Vidjevši brojnost ljudi i mjesto (hodnik škole) otpisala sam svako spavanje,no na moje ugodno iznenađenje čak se i dalo odspavat kojih 5 sati. Jutro drugog dana našeg hodočašća započeli smo, doduše, s podočnjacima, ali i finim doručkom kojega nikome nije nedostajalo, na opće oduševljenje svih framaša (ali i ostalih). Nakon toga je uslijedio križni put kojemu je prisustvovalo tisuće i tisuće ljudi…toliko ljudi nisam vidjela jako dugo te sam osupnuto gledala kako je početak kolone već završio obilazak postaja dok smo mi još čekali na uspon za križni put. Zaista, tko tad nije osjetio Božju blizinu i radost u srcima oko sebe, mislim da će teško to ikada osjetiti. Po završetku križnog puta uslijedila je sveta Misa na kojoj smo slušali propovijed našeg nadbiskupa Josipa Bozanića. Već umorni i malo promrzli, nakon Mise krenuli smo prema vlaku u Konjščini gdje smo se ukrcali i pošli prema Zagrebu noseći sa sobom mnoge lijepe uspomene i doživljaje, ali i sa ruksacima za koji kilogram lakšima jer se sva hrana „od kuće“ u slast razdijelila među gladnim hodočasnicima. Ima i to svoju čar.
Hvala vam framaške starješine što ste me nagovorili; zaista mi je bilo lijepo i jedva čekam hodočašće iduće godine!
Iva Dominović