Srdačan pozdrav svima! 🙂
Nisu prošla niti tri dana, a vi ste moj mail zatrpali s velikim brojem pitanja, zbog čega ovo pišem kako u budućnosti više ne bi dolazilo do nesporazuma.
Iskreno govoreći, ne znam odakle bih počela. Možda s tim koliko mi je, prije svega, drago što vam se već sviđa moja kolumna, iako tehnički nisam napisala ništa pametno osim toga da sam nedavno naučila kuhati pa ste svi fascinirani mojim umijećem kuhanja juhe iz vrećice. *smijeh*
Svaka priča živi vlastitim životom, kreće se pravcem koji sama odredi. Smjer kojim je moja kolumna krenula niti za milijun godina ne bih mogla pogoditi. No znate kako to već ide sa smjerovima… Uvijek se mijenjaju. Upravo sam zato odlučila promijeniti smjer ove kolumne što je prije moguće. Jer kako kaže Ivan Pavao II… Budućnost počinje danas. Ne sutra. Ne jučer. Danas. Što ćete me dulje čitati, to ćete više shvaćati koliko volim citirati mudre misli.
No dobro. Prijeđimo na bitne stvari, a to su vaši mailovi.
Meni je jasno kako vi imate određenu percepciju moje kolumne u svojim mislima. Također razumijem kako imate određena nadanja i želje kad su u pitanju sadržaji mojih tekstova. Naravno da shvaćam kako imate osjećaj da me poznajete deset godina i da smo najbolji prijatelji koji si sve mogu reći. I osobno… Meni je veoma drago zbog toga. Postojale su neke vaše rečenice koje mi nisu bile drage, ali nije li nam svima tako? Prije ili kasnije s godinama svi naučimo da se nama ne može svidjeti svatko i da se mi ne možemo svidjeti svima. No ono što, s druge pak strane, možemo učiniti jest prihvatiti jedni druge. Pa baš kao što sam ja prihvatila sadržaje vaših mailova, ljubazno vas molim da vi sada dobronamjerno prihvatite moje sljedeće riječi. 🙂
Dakle, moja kolumna neće služiti kao sredstvo za framaški zabavni park. *smijeh* U njoj nećete čitati o onom ili ovom dečku iz našeg framaškog zbora. Nećemo razgovarati o mojim prijateljima svećenicima, iako mi je drago čuti da vam se njihove misli sviđaju.
Ova kolumna bit će, prije svega, bazirana na duhovnim temama. Uz dozu mog vlastitog humora, naravno. Tako da ne brinite. Neću odjedanput postati dosadno zanovijetalo kojih se toliko grozite. *namig* Iako, moram priznati, da su me vaši iscrpljujući mailovi doveli do točke pucanja, zbog čega sam dva puna dana samo zanovijetala. 🙂 Vidite li koliko se brzo i lako stvari mogu okrenuti?
Znači, duhovnost. O tome ćemo razgovarati ovdje. Možda još uvijek u potpunosti ne razumijem taj pojam, ali zato mi je i poklonjeno pisanje ove kolumne, kako bismo i vi i ja u tome rasli zajedno. Kako bismo zajedno pronašli nekakve zaključke i podijelili naša životna iskustva na najbolji mogući način. No isto tako, ponekad nam je svima samo potreban razgovor s nekim tko se trenutno suočava s jednakim problemima s kojima se suočavamo mi sami. Zato smo svi ovdje i zato ćemo svi biti ovdje. Kako bismo jedni drugima pomogli.
Nemojte me pogrešno shvatiti. Maloprije navedene riječi ne znače sada da vi meni više ne smijete slati privatne mailove, ne. To samo znači da ću na mailove odgovarati privatno, a ne javno i ovdje.
Dakle, kao konačan odgovor na vaša pitanja povezana s datumima izlaska moje kolumne… Kolumna je prije tri dana trebala izlaziti samo jednom tjedno. Takav je bio početni dogovor. Ali sada… Tko zna. Vjerojatno neće izlaziti svaki dan, ali možda dva puta tjedno hoće. Sve ćemo još vidjeti. U svakom slučaju, svoje misli ili dodatna pitanja i dalje mi šaljite na mail. 🙂
Naslov ovog teksta glasi zašto. I naravno da vas sve sad zanima koji je razlog tome. Odmah ću vam ga napisati.
U prošlom tekstu napisala sam kako nisam zadovoljna samo činjenicom da se nešto dogodilo jer mene uvijek zanima razlog zbog kojega se nešto dogodilo. Upravo pomoću te vlastite rečenice uvest ću vas u samu jezgru svoje kolumne.
Sviđao mi se put, sam Spasitelj, ali mi je ponekad bilo veoma teško ići po njegovim tjesnacima. To vam je misao sv. Augustina, velikog obraćenika i genijalnog uma kršćanstva, nesumnjivo jednog od najvećih filozofa, teologa i mislilaca ikada, ali također i nježnog pastira duša, koji je uvijek i svuda naviještao milost i ljubav Gospodnju. Misli sv. Augustina svakodnevno čitam, vjerovali ili ne. Ali opet, iako ih svakodnevno čitam, postoje i dani u kojima se pitam zašto ih čitam. Danas je bio jedan od takvih dana.
Napisat ću vam do kojih sam zaključaka došla.
Prije svega, uvidjela sam na koliko nam različitih načina Bog svakodnevno govori koliko nas voli i sluša svaku našu molitvu. Primjerice, meni je to danas pokazao poslavši mi prijateljsku poruku putem Danijela B., jedine osobe koja je moju kolumnu shvatila kao sredstvo za zajedničko slavljenje našega Oca. Kad je sve drugo propadalo, a ja na trenutak bila mahnito izgubljena, D. B. napisao mi je nešto o svom životu, što mi je jasno pokazalo koliko su naši životi ustvari jednaki, iako se na prvi pogled čine različitima. Prije to nisam shvaćala. Nisam primjećivala one malene znakove Božje ljubavi.
Mi često pogrešno vjerujemo da Bog za nas mora učiniti nešto epsko ili veliko, kako bi On postao dostojan naše ljubavi. Ne razumijemo da mi ustvari ne odabiremo Boga, već da Otac bira nas. U takvim trenucima vlastite sljepoće uopće ne razmišljamo o Kristu koji je za nas trpio, bio raspet na križu i na koncu umro. Pored zdravih očiju, svi smo slijepi. – sv. Augustin
I tako vam se puna dva dana moja duša trgala, zamarala kojekakvim bojaznima, bila ispunjena onim najcrnjim mislima… Stvari su otišle toliko daleko da sam u jednom trenutku napisala kako mi je drago što u nedjelju neću biti na Svetoj misi u Sigetu jer mi je pompa oko ove kolumne postala zamarajuća. Samu sebe nisam mogla prepoznati. Čitala sam misli sv. Augustina, ali kao da nisam. Bila sam umorna i rastrgana između onoga što sam znala da bih trebala učiniti i onoga što sam htjela učiniti. Neke rečenice koje sam pročitala u mailovima doslovno su me više puta rasplakale. I nije me sram to priznati. Općenito je bol u našim životima znak da se nešto u našim životima mora promijeniti. Da se mi moramo promijeniti. U ovom slučaju, morala se promijeniti moja kolumna. Ili barem vaše shvaćanje nje.
Zašto svakodnevno čitam misli sv. Augustina? Zašto sam u dva dana morala proživjeti ono što sam proživjela? Zašto toliko mnogo govorim o svojoj vjeri u Boga, a kad mi dođe situacija u kojoj moram pokazati tu istu vjeru, prva sam koja je ne pokaže? Zašto mi Bog na put stavlja križeve koje jedva uspijevam prožvakati? Zašto sam Ga uopće na svakom klanjanju molila za još više križeva? Zašto ljudi od mene očekuju više nego li im mogu dati? Zašto bližnjima ne mogu dati sve? Zašto svom Ocu ne mogu dati sve? Zašto sam pristala na pisanje ove kolumne? Zašto mi je Bog na put stavio fra Sandra i njegovu nepokolebljivu vjeru u mene i moje riječi? Zašto me drugi cijene, kad ponekad znam da me ne bi trebali toliko cijeniti? Zašto se vama sviđa hrpa mojih nepovezanih misli? Zašto je ova kolumna dobila slavu koju još uvijek nije u potpunosti zaslužila? Zašto ne shvaćam da sve vidljivo prolazi, a jedino što ostaje i traje je On? Zašto su drugi ljubomorni na mene, u smislu da misle kako sam po nečemu bolja od njih, iako nisam? Zašto drugi smatraju da se forsiram s poniznošću, što uopće nije slučaj jer uopće nisam ponizna?
Zašto, zašto, zašto. Koji je razlog mojim brigama? Nema ga. A ja se ipak i dalje brinem.
Eto, o tome ćemo razgovarati u ovoj kolumni. Vi ćete meni pomoći da narastem, a ja ću vama pomoći… Još uvijek ne znam kako, ali nekako sigurno hoću. 🙂
Blagoslovljeno vam bilo sve što činite,
M. J.