Zašto nam je tako teško ljubiti bližnjega, ljubiti one koji su kao i svatko od nas stvoreni na Božju sliku, Bogu slični? Zbog čega postoji tolika odbojnost među nama ljudima, među onima koji su nam toliko blizu a opet u takvoj blizini toliko daleko?
Teško je odgovoriti na ta pitanja i stoga smatram potrebnim poučen Pierre Teilhard de Chardinom izreći Bogu molitvu koju sam Chardin Bogu izriče u svojoj knjizi Božansko ozračje.
“Bože moj, priznajem, dugo sam vremena bio, i još sam na žalost, neposlušan za ljubav prema bližnjemu. Koliko sam žarko kušao nadljudsku radost da sebe slomim i izgubim u dušama kojima me je dodijelila tajanstvena ljudska naklonost. Prema ljudskoj ljubavi – po naravi se toliko osjećam protivan i zatvoren pred zajednicom onih za koje mi veliš da ih ljubim. Ono što je u Svemiru iznad ili ispod mene to lako uklapam u svoj nutarnji život; materiju, biljke, životinje, pa zatim Moći, Gospodstva, Anđele – prihvaćam ih bez muke i uživam osjećajući se pomagan u njihovoj hijerarhiji. Ali, drugi, Bože moj – ne samo siromašni, hromi, zgrbljeni, glupi, nego taj drugi jednostavno, taj drugi jednom riječi – drugi koji u svom univerzumu, prividno zatvorenu za moj, čini se da živi neovisno o meni i da za mene ruši jedinstvo i šutnju Svijeta – da li bih ti bio iskren, kad bih ti rekao, da ga moja instinktivna reakcija ne odbija i da mi sama pomisao da uđem u duhovno zajedništvo s njim ne pada teško?
Bože moj, učini za mene, da u životu Drugoga blista tvoje Lice. To nevidljivo svjetlo tvojih očiju upaljeno na dnu stvari, već me je povuklo da slijedim svako djelo, da prođem svaku muku. Daj mi da te zamjećujem, uvijek i posvuda, u onome što je najintimnije, najsavršenije, najdalje u duši moje braće.
Dar, koji ti tražiš od mene za moju braću – isti taj dar neka bude moguć za moje srce – nije to neka nježnost ispunjena privilegiranim osjećajima, kojom ti raspolažeš u našem životu kao najmoćnijim stvorenim čimbenikom našega nutarnjega rasta – to je nešto manje slatko, ali jednako stvarno i još jače. Ti želiš da se između ljudi i mene, uz pomoć tvoje Euharistije, očituje fundamentalna privlačljivost koja mistično od mirijade razumskih bića čini jednu vrstu iste Monade u Tebi, Isuse Kriste. Znatno više od jednostavne osobne simpatije, želiš da me prema Drugome privlače povezane sklonosti prema svijetu za njega samoga i prema tom svijetu za Boga.
Ne tražiš previše u tome od mene, ništa psihološki nemoguće – jer, u stranom i nebrojenom mnoštvu, samo je jedno isto osobno Biće, tvoje, koje sam pozvan ljubiti.
Jednako tako ne nalažeš mi licemjerne izraze ljubavi prema bližnjemu, jer traganje mojega srca za tvojom Osobom uspješno je samo u dnu onoga što postoji najindividualnije i najkonkretnije osobno u svakom drugome, to jest, sam taj drugi, a ne neka neodređena bit oko njega, jest ono čemu se obraća moja ljubav.
Ne, Ti ne zahtijevaš ništa pogrešno i neostvarivo. Nego jednostavno, svojom Objavom i svojom Milošću promičeš ono što ima najljudskije u nama da bi na kraju postalo svjesno sebe. Čovječanstvo spavaše – ono još spava – uljuljano u uskogrudne radosti svojih malih zatvorenih ljubavi. Neizmjerna duhovna moć drijema u dubini našega mnoštva, koja se neće pojaviti sve dok ne slomimo ograde svoje sebičnosti da bismo se preko fundamentalnog pretapanja svojih perspektiva uzdigli do naviknuta i praktična gledanja univerzalnih radosti.
Isuse, Spasitelju ljudske aktivnosti, u koju unosiš razlog djelovanja, – Spasitelju ljudske muke, u koju unosiš vrijednost života, – budi spas ljudskog jedinstva primoravajući nas da napuštamo svoje malenkosti, i bacajući nas, poduprte Tobom, u nepoznat ocean ljubavi. Amen”