Zašto Bog šuti?

IMG_0315

Mir i dobro svima! 🙂

Dugo nisam pisala. Nije to bilo zbog nedostatka vremena, mnoštva obaveza pa čak niti zbog lijenosti. Nisam pisala jer sam se bojala onoga što ću napisati, bojala sam se suočiti s istinom. Znala sam da ako svoje misli napišem, sve o čemu razmišljam naglo će postati stvarnost, ono što ću napisati postat će stvarno, više se neće nalaziti samo u mojoj glavi. Ponekad postoji stvarnost s kojom se nije lako suočiti.

Kažu mi da u posljednje vrijeme samo šutim. Što je za mene, koja sam uvijek vedra, nasmijana, brbljava, direktna i otvorena posve atipično ponašanje. Govore mi da Monika koju poznaju nikada ne bi prešutjela dobru kritiku ili zabadanje nosa tamo gdje mu nije mjesto. Pitaju me jesam li možda bolesna, slomljenog srca ili pak u depresiji. Pošto nisam znala što bih im odgovorila, nastavila sam šutjeti.

Nisam bolesna, slomljenog srca (još uvijek mačke lutalice u mojoj ulici imaju zanimljiviji ljubavni život od mene, ne brinite), a još manje sam u depresiji. Nakon što sam nekoliko dana razmišljala o postavljenim mi pitanjima, shvatila sam da sam ustvari… Tužna.

Nikada prije nisam bila ovako duboko i istinski tužna. Zanimljivo je što nisam tužna zbog nekih općenitih razloga, već možda čak i pomalo smiješnog razloga. Zaključila sam da sam tužna samo zato što sam odrasla. Negdje u procesu pisanja ove kolumne, svakodnevne ustrajne molitve i odlazaka na Framu, mala Monika je odrasla. Mnogi će sarkastično reći da je bilo i vrijeme, da već imam dvadeset i kusur godina, da sam do sad već trebala postati ozbiljnija. Činjenica je takva da nisam.

Odgađala sam odrastanje koliko god je to bilo moguće, htjela sam da mi se i dalje lako oprašta za počinjene cirkuse, ali sada… Shvaćam što znači preuzimati odgovornost za svoja djela, što znači brinuti se o drugima, što znači dijeliti novac za režije, hranu i onda ako ti nešto ostane za ostale sitnice. Godinama sam odbijala postati tako ozbiljna, poput svojih roditelja. Nikada mi se nije sviđao svijet odraslih. Činilo mi se da odrasli nemaju vremena ni za što, a kamoli tek za ležeran smijeh u kojemu sam ja do sada svaki dan uživala. Odrasli uvijek negdje žure, glava im je uvijek okupirana stotinama misli… Teško se suočiti sa stvarnošću u kojoj sam sada i ja jedna od tih odraslih ljudi.

Malo je reći da mi se život drastično promijenio otkad sam odrasla. Dan mi sada započinje brigom oko toga da mi je stan uvijek čist, a ne kuhanjem kave. Odjeća mi više ne stoji u mašini još satima nakon što bi se oprala, već sada znam točno vrijeme u kojem će pranje odjeće biti gotovo i čim čujem zvuk da je mašina obavila svoje, skačem do kupaonice i vadim veš. Sada kuham kao kakva profesionalna kuharica, nema više juha iz vrećica. A gdje su tek osobnije, karakterne stvari…

Tako sam ustvari i shvatila da sam odrasla, kad sam prvi put u životu prešutjela dobru kritiku. Ostali koji su se tada nalazili u mom društvu kao da su samo čekali trenutak u kojemu ću se ja ubaciti sa svojim komentarima, ali ja nisam rekla apsolutno ništa. Nisam se čak niti nasmijala ili teatralno coknula jezikom, kako sam to obično znala činiti. Lice mi je ostalo posve nepromijenjeno, tijelo mi nije pokazivalo nikakvu reakciju.

Prije ne bih šutjela. Prije bih bezumno rešetala svojim riječima. Sada sam pažljivija s njima. Moji razgovori su sada… Na neki način mudro odabrani. Još uvijek mi se teško naviknuti na taj novi dio moje osobnosti.

Šutnja uopće nije tako loša, kako sam prije mislila. Štošta možeš naučiti iz nje, mnogo toga što bi propustio onda kada govoriš u šutnji jasnije vidiš. Primjerice, naučiš se promatrati ljude oko sebe. Kad ih ugledaš, već znaš kakvo im je raspoloženje. Naučiš se fokusirati na ton kojim izgovaraju svoje riječi, naučiš razlikovati istinu od laži. I jednostavno ih bolje upoznaš.

Prije sam znala zabadati nos u sve i svašta, uvijek sam bila koncentrirana isključivo na sebe. Mnogo toga što bi mi drugi govorili uopće ne bih niti čula. Ili bih pak sve pogrešno shvatila. U šutnji spoznaš sve one sitnice koje su ti prije promicale ispred zdravih očiju. Recimo, shvatiš da osobe koje si mislio da poznaješ ustvari uopće ne poznaješ. Smiješno je što sam prije toliko molila za to da bolje upoznam ljude, da ih istinski naučim voljeti i poštovati, a sada shvaćam da je cijela tajna bila upravo u šutnji. Toliko mnogo sati provedenih u molitvi za toliko jednostavnu spoznaju. Tko bi rekao, zar ne?

Prošli tjedan jedna me gospođa, koja redovito čita moju kolumnu od samog početka, nakon završetka Svete mise pitala… Monika, kako si uspjela? Nije mi bilo jasno o čemu govori pa sam je pitala kako sam uspjela u čemu? Pitala me kako sam uspjela postati ponizna. Šokirala sam se. Nisam znala što bih mislila, a kamoli tek odgovorila na to pitanje. Ponukana mojom šutnjom, gospođa mi je stisnula ruku i rekla… To je zbog svih onih molitava koje si uputila.

Iskreno govoreći, davnih dana sam odustala od poniznosti. Kako sam ja to gledala, činilo se nemogućim da ću sa svojim brbljavim jezikom ikada postati ponizna. Zato sam odlučila moliti za druge stvari, kao primjerice da naučim kontrolirati svoj jezik. Poniznost sam tada prihvatila kao nešto na što se ti sam odlučuješ, a ne kao nešto što samo tako, preko noći, možeš postati.

Ali činjenicu da su drugi moju šutnju protumačili kao poniznost… Isprva nisam mogla vjerovati da bi to doista moglo biti tako. Cijeli prošli tjedan pitala sam se bi li to mogla biti istina. Sve dok se nisam našla u situaciji koja bi me u prošlosti lako razljutila i razvezala moj jezik iz kojega bi izašlo sto cirkusa i uvreda. Čak se ni u toj situaciji nisam našla prozvanom, svaku upućenu mi provokaciju podnijela sam šutke. A nakon što mi se osoba koja me provocirala ispričala, istog sam joj trenutka oprostila. Rekla sam… Nema veze, znam da si samo imala loš dan. I to sam stvarno mislila.

Nikada prije nisam toliko brzo nekome nešto oprostila, pogotovo ne tako direktne provokacije. Iako bih u očima drugih „oprostila toj osobi“, znala sam da u svojoj duši nisam oprostila. U svojoj bih duši zamjerala. To zamjeranje bi mi stvaralo ljutnju. A ljutnja bi me na koncu udaljila od te osobe. Ali ne i ovaj put. Ovaj put doista sam oprostila, bez ikakvog zamjeranja. U mojoj duši vlada mir. I taj mir mi je nepoznat. Mislim da ga se pomalo čak i bojim. Ljudski je bojati se svega što ne poznaješ, što ti je strano.

Ljutnju, zamjeranje, vrijeđanje… To poznajem. Pa bi mi poslije bilo žao. Plakala bih. Ispovijedila bih se. I idući put pokušala bih biti bolja. Ali sada mi je čudno ne biti ljuta, ne osjećati se prozvanom, ne uvrijediti se, ne pokušati povrijediti onoga koji je mene povrijedio… Čudno mi je razumjeti druge. Čudno mi je razumjeti njihove postupke. Čudno mi je suosjećati s njima. Čudno mi je voljeti ih bez ikakve namjere osim one da smo svi djeca Božja.

Tužna sam jer sam odrasla. Ali zahvalna sam što me to odrastanje promijenilo na bolje. Zbog toga sam sretna i ispunjena.

I pitam se… Može li sve gore napisano biti razlog zbog kojega Bog šuti onda kada mi pričamo s Njim?

Mislim da Bog šuti samo zato što nas želi čuti, jasno i glasno, posve usredotočeno na naše riječi. Mislim da tada, dok Mu se mi obraćamo, želi čuti svaku našu riječ, ton glasa kojim te riječi izgovaramo, istinu koja tada izlazi iz naših srdaca.

I prisjećam se sebe i svojih molitava, svojih razgovora s Bogom… Koliko je tu bilo šetnji koje smo zajedno proveli, koliko noći u kojima smo pričali prije spavanja, koliko suza koje nitko osim Njega ne bi mogao obrisati… Sjećam se i kad sam u jednom tekstu napisala da je nemoguće promijeniti svoj život preko noći. Zatim se prisjećam kako sam ja najprije naučila voljeti samu sebe, prihvaćati svoje mane… Da bi sada sve te mane nekako nestale, a zamijenile ih vrline.

Mislim da je upravo u tome tajna promjene. Ne fokusirati se na ono što želiš promijeniti, već biti zahvalan što si upravo takav kakav jesi. I negdje, u procesu te zahvalnosti, jednostavno se promijeniš.

Sjećam se koliko sam prije molila za poniznost. Ništa nisam željela više od toga. Shrvalo me kad sam shvatila da se to vjerojatno nikada neće dogoditi, da sam se umjesto toga silovito bacala u lažnu poniznost i zavaravala samu sebe. Pa sam onda odustala od toga i naučila se prihvaćati takvu kakva jesam. Naposljetku, ako me Bog volio takvu, tko sam onda ja da samu sebe ne volim?

I što se na koncu dogodilo? Postala sam ponizna bez da sam to uopće i shvatila. Najiskrenije, još uvijek ne znam što bih o tome svemu mislila. Čudi me što zapravo niti nemam neko posebno mišljenje o tome. Eto, dogodilo se to što se dogodilo i što sad? Mislila sam da će se nešto na meni drastično promijeniti kad postanem ponizna. Imala sam velika očekivanja od toga. Očekivala sam vatromet i boje i ne znam što sve ne.

Ali čini se da poniznost nije nešto što ti sam osjetiš unutar sebe ili vidiš na sebi. Ispada da poniznost na tebi mogu vidjeti jedino drugi. Mogu je vidjeti svi osim tebe.

Eto, tako sam ja odrasla. Naučila sam živjeti u šutnji. I dobila sam poniznost. Toliko mnogo darova… Još sam uspjela dovršiti svoju knjigu. Posao ipak nisam dobila, ali uopće ne sumnjam da će i to doći na red onda kada će za to biti vrijeme. Ako mene pitate, Božić mi je ove godine uranio. 🙂 Bogu hvala!

I hvala vama na vašim mailovima, riječima podrške, kritikama… Hvala vam što ste bili sa mnom na ovom putovanju. Tko zna što nas još očekuje.

Živa krunica je i službeno počela. Slobodno nam se pridružite. Ništa bez molitve, to je moje geslo. Želiš nešto? Moli i dat će ti se. Ako to ne dobiješ, vjeruj Ocu. Dobio bi da ti je koristilo. Ali ćeš zato, umjesto onoga što si mislio da ti treba, dobiti nešto još bolje, nešto što ti je potrebnije.

Jedino što me držalo tijekom mojih molitava bila je vjera u Boga, vjera u to da me Bog voli i da doista nikada nije protiv mene. Da sve što čini za mene, čini isključivo za moje dobro. A svaki put kad bih sumnjala, pored mene bi bili moj anđeo čuvar i Duh Sveti. Oni bi se svaki put uspješno pobrinuli da sumnje ne puste svoje korijene u mom srcu. U srcu u kojemu trebamo imati mjesto samo za Ljubav i ništa drugo osim za Ljubav.

Zato ovih dana, uz ono što molim u Živoj krunici, molim i ovo…

Oče, hvala Ti što me voliš onda kada to najmanje zaslužujem, zato što znaš da mi je upravo tada ljubav najpotrebnija. Hvala Ti na Duhu Svetom, Prosvjetitelju i Utješitelju. Hvala Ti na mom anđelu čuvaru koji je vjerojatno najbolji anđeo čuvar na cijelom svijetu jer je stvarno super i cool. Hvala Ti na Gospodinu Isusu Kristu koji je umro za moje grijehe. Hvala Ti što me cijelo Nebo svaki dan prati gdje god pođem. Hvala Ti na svemu što činiš za mene, na onome što vidim i na onome što ne vidim. Hvala Ti na svakoj nedaći jer me svaka nedaća samo još više približila Tebi. Hvala Ti na svim ljudima kojima sam okružena, pogotovo na mojim prijateljima i obitelji. I hvala Ti na ovom danu i mom životu. Molim Te, smiluj se svima koji su udaljeni od Tebe i podaj im mir. Tko im drugi osim Tebe, koji si Svemoguć, može pokazati što znači doista voljeti? Oče, volim Te.

Nemojte zaboraviti zahvaliti. 🙂 Također, na svakoj Svetoj misi na koju odem Tijelo Kristovo prikažem za jednu dušu u čistilištu, da dođe Bogu u Raj. Onda zahvalim i na tome, što sam došla na Svetu misu i uspjela prikazati Tijelo Kristovo za tu nepoznatu dušu. Činim to već mjesecima. Uvjerena sam da je i to djelomično razlog zbog kojega sam toliko blizu Bogu, kako me vi uvijek znate pitati kako sam uspjela doći do tog stupnja vjere u kojemu sam uvijek radosna i optimistična. 🙂

Kaže se da duše u čistilištu mnogo mole za nas. Nastojte ih ne zanemariti. Ubrzo će početi zornice. To je mnogo duša kojima možete pomoći svojim prikazivanjem Svetih misa. Ne sumnjam da ćete zauzvrat dobiti velike milosti. Samo budite ustrajni.

Vjerujte u vjernost Ljubavi,

jerkovic.monika@gmail.com