Više Tebe u životu mom

IMG_6535Mir i dobro svima! 🙂

Prošlo je nešto više od tjedan dana otkako sam saznala da će jedan od mojih najboljih prijatelja ubrzo započeti s novom fazom svoga života, onom bračnom. I prošlo je samo nekoliko dana otkako sam sjedila s njim na kavi i slušala priču o tome kako se ne može sjetiti je li ikada prije u životu bio sretniji ili više na miru sam sa sobom.

Ne znajući što drugo ili pametnije reći, pitala sam ga žali li za autom kojega zbog svadbenih troškova više neće moći kupiti. Odgovorio mi je… Tko bi pored takvog anđela uopće mogao razmišljati o autu?

Zanimljivo je kako nekoga možete poznavati godinama, a svejedno se začuditi nježnom tonu kojim opisuje osobu koju voli. I smiješno je što svaki put kad pomislite da o nekoj osobi znate apsolutno sve što se može znati, ta vas osoba uspije iznenaditi s nečim novim. Jer u više od deset godina, koliko dugo poznajem svog prijatelja, nisam ga čula da bilo koju djevojku naziva svojim anđelom.

Shvatila sam da dečki imaju nekoliko faza u svom životu. Prva je ona u kojoj svoje djevojke nazivaju bebama, bubama, mačkicama, princezama i svim ostalim slatkorječivim nadimcima. Zatim dolazi ona u kojoj svoje djevojke nazivaju malima. Primjerice… Hej, mala. Kako si? Onda dolazi ona ozbiljna faza, u kojoj njihove djevojke postaju drage. Hej, draga. Kupi kruh. Ali kad neki dečko svoju voljenu nazove anđelom… To je već drugi par rukava. Tada taj dečko prestaje biti dečko i postaje muškarac – jer je konačno pronašao ženu zbog koje se odlučio promijeniti. I upravo je ta promjena razlog zbog kojeg dečko prerasta u nešto mnogo ozbiljnije.

Ne tvrdim da je sva muška populacija takva, ali većina njih jest. Većina dečkiju doista se promijeni tek onda kada upoznaju svoje buduće supruge. Promatrajući svoje prijatelje, zaključila sam da se to događa samo zato što ih žele biti dostojni. Tada svaki od njih kao da se prešutno i ispod radara natječe za titulu Najboljeg dečka na svijetu.

Poput… Molim?! Kažeš, nemaš se kako vratiti doma?! Nema problema! Evo ja ću odmah ostaviti sve što radim i pretrčat ću cijeli grad, preokrenut ću nebo i zemlju, samo kako bih došao po tebe i vratio te u sigurnost tvog doma!

Ili… Monika, koje da joj cvijeće kupim za Valentinovo?! Nema veze što ti ne voliš cvijeće, izmisli nešto! Sigurno se razumiješ u to bolje nego ja! Čovječe, ludim ovdje! Ne, ne mogu joj kupiti ruže jer će svi kupovati ruže i to će značiti da se uopće nisam potrudio oko nje!

A tek ono… Kaktus?! Naravno da joj ni u napadaju ludila neću kupiti kaktus! Moja cura je zaslužila bolje od običnog kaktusa! Imaš li doma knjige o cvijeću ili vrtlarenju?! Nemaš?! Nema veze! Kupit ću joj cijelu cvjećarnicu!

I ne, ovo uopće nije pretjerivanje. 🙂

Kada dečko pronađe djevojku koju namjerava oženiti, doista se zbog nje promijeni, samo kako bi ona vidjela da će joj on jednoga dana biti kvalitetan muž i dobar otac njihovoj budućoj djeci. A možda se to događa i samo zato što u takvim periodima svojih života dečki imaju neopisivu potrebu uvjeravati sami sebe kako su konačno dovoljno dobri za nekoga. Većina njih svojim roditeljima nikada nije bila dobra, uvijek su morali zadovoljavati njihove gotovo nedostižne i nemoguće kriterije, ali kad su u pitanju djevojke koje ih odjedanput i iznenada tako divlje i neobuzdane zavole… Sa svim njihovim manama koje su u očima njihovih roditelja bile jednostavno neprihvatljive… Tada dečki pohlepno žele zadržati njihovu ljubav i čine sve što je u njihovoj moći kako bi se to doista i dogodilo. Zato kupuju prstene, padaju na koljena, prestaju razmišljati o autu i posvećuju se tome da se već prije braka naviknu na spremanje kreveta, bacanje odjeće u kantu za prljavu odjeću i slaganju čiste odjeće u pravilnu crtu.

Djevojke su drugačije. Bilo koji dečko koji nama stane na put i izrazi nam svoju privrženost u našim glavama postaje naš budući suprug. Ustvari, već u trenutku u kojemu nam taj dečko pruža ruku kako bi se upoznao s nama, s osmijehom na licu koji kao da nečujno govori htio bih te bolje upoznati, mi u glavama radimo mentalne zabilješke s pitanjima koja mu želimo postaviti u stilu ispita savjesti (koliko često ideš na misu, pjevaš li u kojem zboru, ideš li na vjeronauk kod don Damira Stojića, piješ li, pušiš li ili nešto još mnogo gore, koliko si djevojaka imao, koje je tvoje mišljenje o predbračnoj čistoći, je li ti Bog na prvom mjestu u životu, jesi li posvećen svojoj obitelji, moliš li se redovito, imaš li problema sa svojom majkom jer ako imaš dobrodošao u klub…) i mislima mu uzimamo mjeru za svadbeno odijelo. Tada mi kao da se na neki posve neobjašnjiv način prilagođavamo tom dečku, samo kako bismo u našim glavama tom dečku bile što bolje buduće supruge.

Poput… Molim?! Kažeš, ne sviđaju ti se cure koje puše?! Nema problema! Pušila sam, ali sam prestala prije, što ja znam, pola godine! *u međuvremenu histerično traga za kutijom cigareta u svojoj torbici i dramatično je baca u moje ruke, pritom šaputajući toliko tiho da se i mrav čuje glasnije od nje* Monika, riješi se ovoga. Bog mi oprostio, morat ću sutra na ispovijed.

Ili… Što?! Slušaš fra Marina Karačića?! I ja! Obožavam ga! *užurbano šalje poruku* Monika, imaš li CD fra Marina Karačića? Odgovaram… Nažalost, nemam. *ponovno šalje poruku* Onda ga nabavi! Kakva si ti to framašica, da nemaš njegov CD?!

A tek ono… Naravno da mi se sviđa tvoja nova košulja! Naravno da mi se sviđa apsolutno sve što radiš! Oduševljena sam tobom u apsolutno svakom pogledu! *a onda kad sjedne na kavu* Da si samo vidjela kakvu je košulju kupio! Nisam mu imala srca reći da je očajna. Ali nema veze. Sve ću ja to srediti jednom kad se vjenčamo.

Ne smijem zaboraviti niti… Pod hitno moram na dijetu! Idem na frizuru! Kako to misliš zašto?! Pa neću se valjda pojaviti pred njim ovakva! Potrebna mi je nova majica! Ne sviđa mu se ova boja, moram odmah kupiti novu!

Zašto to radimo? Tko će ga znati, ali takve smo.

Osobno, drugačija sam od primjera koje sam navela. Možda je postojao period moga života u kojemu sam bila slična svojim prijateljicama, ali s vremenom sam se promijenila. Hoće to tako jednom kad shvatiš da je tvoje tijelo hram Duha Svetoga, zbog čega sve ljude počneš promatrati kao takve. I tek tada shvatiš koliko je nebitno kako ćeš izgledati izvana jer je jedino što je doista bitno ono što se nalazi unutar tebe.

Unutar mene sada se nalazi neopisiva ljubav prema Bogu. Upravo sam zbog te ljubavi sretna, uvijek s osmijehom na licu i spremna zagrliti ili srdačno pozdraviti svakog čovjeka. I kad mi netko kaže Monika, izgledaš prekrasno ili predivna si osoba, uvijek odgovorim da me prekrasnom i predivnom čini ljubav koju osjećam prema Gospodinu. Naravno, postoje i dani u kojima sam okružena zlom. Tada vam se vjerojatno ne bih činila prekrasnom ili predivnom jer upravo tada iz mene izlazi ono najgore. Na čemu sam neopisivo zahvalna. Jer samo pomoću takvih groznih dana dolazim do spoznanja o tome koliko mi je Otac potreban u životu. Upravo sam se zbog takvih dana naučila moliti Ocu da blagoslovi moj idući dan, ako Mu je po volji da ga doživim.

A kad su u pitanju ljubav i moj budući suprug veoma sam… Možda izbirljiva nije prava riječ kojom bih to mogla opisati, ali svakako sam oprezna. Tko osim Boga može znati je li u pitanju napast ili iskrena privrženost? Zato Mu se molim za mudrost. Tko osim Boga može znati hoću li biti dovoljno dobra za tu osobu? Zato Mu se molim da mojem razumu pokloni Svoju milost. Tko osim Boga može znati hoću li iskrenim srcem pristupiti toj osobi? Zato Mu se molim da moje srce učini prema Svome.

Razgovarate li s Ocem o osobi za kojom vam srce čezne? Molite li Ga, pitate i tražite za savjet? Zahvaljujete li Mu na dobroti i ljubavi, na osjećajima prema toj osobi koje vam je velikodušno poklonio? Ili Mu se obraćate samo onda kada vam je potrebna Njegova pomoć? Molite li Ga za oprost onda kada pogriješite?

Sad se zasigurno pitate kakve veze ima molitva, ali vjerujte mi da ima. Jer kako možete doista voljeti nekoga ili sami sebe ako ne volite Boga? A voljeti Boga mnogo je više od toga da Ga se povremeno sjetite. Voljeti Boga znači sjetiti Ga se svakog jutra i svake večeri, prije i poslije jela, kod službe Božje, u nevolji i napasti, u svakom važnijem poslu, u svakom trenu naših života.

Zato razgovarajte s Njim o osobi prema kojoj osjećate nešto više. Nemojte samo gomilati riječi, već u svojim molitvama sudjelujte sa svom dušom, s punom pažnjom i poštovanjem. Budite ponizni. Naposljetku, nismo mi stvorili Njega, On je stvorio nas. I ako vam se molitve ne uslišaju odmah, i dalje se molite. Bog je čak i svece puštao da se za samo jednu jedinu milost mole godinama. Sjetite se svete Monike. I vjerujte. Doista vjerujte da će vam On pokloniti samo ono najbolje, da ako vam osoba prema kojoj osjećate nešto više ne uzvraća to više, da vam je pripremio bolju osobu. Mnogo bolju osobu. Nije li nam obećano… Što god zamolite u moje ime, učinit ću to. (Iv 14, 13) I što je najvažnije od svega, budite predani. Ne govore nam svećenici bez razloga: „Težite za time da budete slični Isusu.“ Jer Isus je na Maslinskoj gori molio… Neka ne bude moja, već Tvoja volja. (Mt 26, 39)

Nisam niti ja stručnjak za Božje milosrđe, da ne biste sada pomislili kako vam mogu otkriti sve tajne ovoga svijeta. Ali jedno ipak znam jer sam to naučila na veoma težak način.

A to je da ništa na ovom svijetu ne vrijedi više od Boga, da se apsolutno ništa ne može mjeriti s Njim. Nikakvi auti, košulje, frizure, CD-i, laganje kako bi nas druga osoba prihvatila, pretvaranje da smo bolji od onoga što jesmo, glumatanje pred drugima, suluda potreba za prihvaćanjem, obmane, cvijeće koje ćemo pokloniti… NIŠTA!

Kako bi to moglo vrijediti više od Oca koji nas je stvorio?

Zato razgovarajte s Njim. Zahvaljujte Mu se na svemu što imate. Budite zadovoljni sa svime što imate jer da vam je potrebno više, dobili biste više. Najlakše je vjerovati onda kada je u našim životima sve predivno. Ali gdje nam je vjera kad nas snađe nevolja?

Kad vas snađe nevolja, ne pitajte se gdje je Otac. Pitajte se gdje ste vi! – sv. Augustin

Sve u vašim životima povezano je s Bogom. Apsolutno sve. I vaš budući suprug ili supruga povezani su s Njim. Jedna stvar uvijek povlači i mnoštvo drugih za sobom. Najbolji primjer je lavina. Lavina proždire sve što joj se nađe na putu. Možda je smiješno usporediti Boga s lavinom, ali zaista joj je sličan. Jer kad jednom pokucate na Njegova vrata, On neće prodrijeti u samo jedan dio vas, već će vas obuhvatiti u potpunosti. Zašto? Jer će ući u vaša srca. A bez srca ne možete živjeti.

Tako da… Tko zna kad ću se udati. 🙂 Nedavno sam se počela moliti za svog budućeg supruga pa tko god bio taj sretnik, neka zna da se za njega ustrajno molim svaki dan. Taj će čovjek u moj život doslovno ušetati uz Božji blagoslov, ako se to ikada dogodi. Ako Bog ne odluči promijeniti moj život na Svoj način, točnije.

Mislim, tko zna. Ovaj vikend bila sam na Mariji Bistrici i u ruke mi je posve nenadano došao molitvenik sv. Rite, Svetice nemogućeg i Zaštitnice bespomoćnih, beznadnih i teških slučajeva. Stvarno ti dođe da se malo zapitaš. Još se zovem Monika, poput jadne svete Monike koja se toliko dugo molila… Poput nje, i ja se molim za tu jednu milost… A kad sam dobila molitvenik sv. Rite na kojem je velikim slovima pisalo teški i beznadni slučajevi, prvo što sam pomislila bilo je… Pa, samo mi nešto ovakvo može pomoći oko tog čovjeka. I mahala sam s tim molitvenikom govoreći… Korisna mala stvarčica.

U svakom slučaju, čim sam došla doma pročitala sam sve stranice tog molitvenika i ponizno izmolila jednu molitvu. A onda sam sutradan otišla na Svetu misu i nakon nje sjela na kavu s prijateljicama, razgovarajući o tome koliko su dobrog njima takve molitve donijele u životu. Jedna je u sretnoj vezi i praktički već jednom nogom u braku, a druga uspješno korača kroz studij, sve u roku.

Zanimljivo, zar ne? I sve to zbog jedne obične molitve. 🙂

S velikom ljubavlju i u nešto malo manjoj krizi dvadesetih godina,

jerkovic.monika@gmail.com