Još uvijek se s jasnoćom sjećam dana u kojemu mi je moj prijatelj, svećenik Marko Torbar, rekao: „Danas se ljudi upoznavaju na krive načine. Sve nas zanimaju brojevi i imena, škole koje smo završili… Kao da nas Bog mjeri prema našim postignućima. Mene to ne zanima. Mene zanimaju duše, ono što je ljudima u srcima, jer u našim se srcima nalazi Bog.“ Sjećam se i dana u kojemu mi je sestra Milka Zečević – Tadić nedavno rekla: „Pisci najprije moraju poznavati sami sebe, kako bi onda mogli upoznati likove ili priče koje će stvarati. Gotovo je nemoguće napisati nešto glavom. Pišemo s onim što imamo u našim srcima, što poznajemo. Zato najprije, Monika, moraš upoznati samu sebe. Upoznaj svoje srce.“ Ovim ih putem oboje srdačno pozdravljam.
Vama se možda te rečenice uopće ne čine zanimljivima. Možda nećete provesti toliko vremena u razmišljanju o njima, poput mene. No, s druge pak strane, te su mi rečenice savršeno poslužile kao uvod u kolumnu koju ćete, nadam se, još dugo čitati.
Dakle, još uvijek ne poznajem samu sebe. Barem ne dobro. Ne mogu sada lagati i napisati da u potpunosti razumijem ili poznajem Boga. Ali znam ovo…
Volim eksperimentirati, naučiti nešto novo. Ne volim snobove jer sam prirodni neprijatelj pompoznosti. Privlače me pisanje, fotografija i podučavanje. Kad sam nervozna, najčešće klepećem o bespotrebnim stvarima. Sviđa mi se broj pet. Uvjerena sam da će moj budući muž biti čovjek koji će u imenu imati pet slova. *smijeh*
Osjetljiva sam na uvrede, ismijavanja i emocionalne strelice. O sebi otkrivam samo ono što smatram da bi drugi trebali znati. Nepopravljivo sam romantična. Još uvijek plačem na Kralja lavova. Ne znam plesati. Ljudima je moje pjevanje traumatičan događaj. Izbacili su me iz svakog zbora u kojemu sam bila. Nedavno sam naučila kuhati, nakon što sam prije toga gotovo zapalila kuhinju. I dalje tvrdim da je Tom Fontana čovjek kojemu bi trebalo podići spomenik, a Guy Ritchie mnogo bolji scenarist otkako je prekinuo s Madonnom.
Borac sam za svoje ideje, u jednakoj mjeri i one loše i one dobre. Ključ svakog mog dosadašnjeg uspjeha bio je u samokontroli, disciplini i molitvi. Moja snaga najčešće je dolazila upravo iz molitava, pogotovo krunice. Kad su u pitanju duhovnost, Crkva, crkva, Frama i tako dalje, redoslijed po kojemu se kreću moji interesi glasi ovako: krunica, misli sv. Augustina, ispovijed, klanjanja i čitanje/pjevanje/akcije/molitve.
Pogrešno vjerujem da baš uvijek moram držati apsolutno sve konce u svojim rukama. Mnogi smatraju da sam pretjerano izravna i da previše naređujem. Vjerojatno su u pravu. Divim se iskrenosti, veoma je poštujem, a tu osobinu mnogi pripisuju i meni.
Kad se nečemu ili nekome predajem, radim to u potpunosti, svim svojim bićem i sa svime što imam. Stvorena sam ranjiva, kao i većina današnjih ljudi, stoga uvijek tražim ono najbolje, kako moje povjerenje ne bi bilo izigrano. Jednom kad netko uspije pridobiti moje povjerenje, samo dajem, dajem, dajem… Dajem sve što imam. Nikada uzalud ne trošim svoje osjećaje ili talent. Odbijam dati svoju ljubav nekome tko će je uzeti, a neće mi dati ništa zauzvrat. Jednostavnije rečeno, ne vežem se za osobe koje mene ne cijene u jednakoj mjeri u kolikoj ja cijenim njih. Jer ja najprije cijenim, a onda tek volim. Taj dio uopće nije jednostavan, iako se čini takvim.
Nisam zadovoljna samo činjenicom da se nešto dogodilo. Mene uvijek zanima zašto se nešto dogodilo. Koji je razlog nečijem bezobraznom ponašanju? Što je potaknulo tog pisca da napiše baš toliko dobru priču? Drugim riječima, zanima me jezgra nekog događanja. Zanimaju me tajne, ono što ljudi nikada ne bi priznali nikome, a dovoljno sam ustrajna da čekam odgovor.
Ne sramim se biti ono što jesam, ne bojim se izraziti ili ponašati u skladu sa svojim potrebama, zbog čega imam snagu osobnosti koja me nosi daleko, a često i brzo, cestom vlastitog izbora. U tome je moj ključ, kako bi se reklo. Živim najbolje što mogu, s onim što u tom trenutku imam. Sposobna sam prebroditi poraz, dići se na noge i pokazati nevjerojatnu snagu, pruži li mi se druga prilika za to.
Igram grubo. Radim jako. Živim prema određenim pravilima koje sam samostalno stvorila i ne dopuštam drugima da ih krše. Veoma sam odlučna. Za neke se osobe može reći da ih se može zatrpati ljubavlju, ali ne i za mene. Meni ljubavi, pogotovo one prave, nikad nije dosta. Pritom ne mislim samo na ljubav koja se rodi između ljubavnika, ne. Također mislim i na prijateljsku ljubav, koju poštujem više nego li bilo koju drugu.
Jer, vidite… Prijatelji su obitelj koju smo samostalno odabrali i koja je samostalno odabrala nas. Znati da vas netko prihvaća onakvima kakvi jeste je neprocjenjivo. To znači da vas takve osobe poštuju jer postoji jedan dio vas koji smatraju jedinstvenim. Zato cijenite svoje prijatelje. Veoma ih cijenite. Ne uzimajte ih zdravo za gotovo. Prijateljstvo nije jedna velika stvar, već milijun malenih stvari koje na koncu dana stvore cjelokupnu sliku.
O čemu ćemo razgovarati u mojoj kolumni – tako što ću ja pisati ovdje, a vi mi na e-mail slati komentare, kritike, odgovore, osvrte i osobna zapažanja? Ako već moram biti iskrena, nemam pojma. *ležerno sliježem ramenima* Ali znam da ću objavljivati svoje molitve, misli, osvrte na događanja, intervjue i još štošta drugo. Toliko barem znam. Također znam da se veselim tome. 🙂
Oh, zamalo sam zaboravila. Moje ime je Monika Jerković. Trenutno sam u Frami Siget i uživam u svakom trenutku. Ako nam se odlučite pridružiti, shvatit ćete zašto.
Blagoslovljeno vam bilo sve što činite.
M.J.