USKRSNUĆE – TEMELJ KRŠĆANSKE VJERE

resurrection-1Sva četiri evanđelja izvješćuju nas o tajnovitom događaju koji se zbio treći dan poslije Isusove smrti. Izvješća imaju već s formalne strane poseban karakter: karakteriziraju ih nagli prekidi, međusobna ukrštavanja, sadržajne napetosti i proturječja koja nije moguće posve razriješiti. Kao da ih prožima neka čudovišna moć koja odskače od uobičajenih formi iskustva. Ovdje se tvrdi nešto nevjerojatno: Isus iz Nazareta, učitelj „malog stada“, onaj u kojemu su mnogi vidjeli Božjeg Pomazanika i  kojeg su njegovi neprijatelji osudili na smrt i razapeli, opet se vratio među žive. I to ne poput Sokrata koji je svojim učenicima pred smrt govorio da će njegova duša poslije smrti dalje živjeti u jednom boljem i uzvišenijem životu: ne poput čovjeka koji je ubijen ali njegova slika živi u duhu njegovih nasljedovatelja, postaje njihovim putokazom i određuje povijest, nego je tjelesno živ. Taj razoren, smrću prekinut život opet se probudio, naravno u novom, preobraženom stanju. Istog onog  Isus iz Nazareta „kojeg Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao… Bog uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih“ (usp. Dj 10, 38.40- 41).

    Kristovo uskrsnuće proteže se i na njegove učenike. Poslanica Kološanima  nam to na  najbolji i najdublji način svjedoči: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražit što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi“ (Kol 3, 1-4). Cijeli Kristov život, a posebno njegova smrti i uskrsnuće utisnuti su u njegovu Crkvu, u nas, njegove učenike, koji i danas, kao i njegovi prvi učenici koji su s njime zajedno jeli i pili, kako kaže sv. Petar apostol, blaguju zajedno s njime i njega blaguju pod prilikama kruha i vina, tjelesno, živog, realno prisutnog Krista.

    Pavao – koji nije proživio krizu drugih apostola – opisuje bit uskrsnuća sljedećim riječima:“Ako Krist nije uskrsnuo , uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15, 17-19). To drugim riječima znači da s Isusovim uskrsnućem od mrtvih stoji i pada kršćanska vjera. Uskrsnuće nije nikakva rubna pojava te vjere, još manje nekakav mitološki razvitak kojega bi ona preuzela iz povijesnih razloga i koji bi kasnije bez ikakvih štetnih posljedica postao njenim sastavnim dijelom, već je uskrsnuće središnji dio kršćanske vjere. Ta svijest apostola Pavla upućuje nas na samog Isusa: što je on o tome mislio? Isus je često govorio o svojoj smrti, a ponajviše kod triju zgoda na svom posljednjem putu prema Jeruzalemu; svaki put je pritom naglašavao da će uskrsnuti. U tom očitovanju zgušnjava se nešto što je općenito prisutno u Isusovom ophođenju, naime, njegov originalni odnos prema smrti. Smrt kakvu mi poznajemo – on ne poznaje. On poznaje samo onu smrt koja ima iza sebe  uskrsnuće; i to uskrsnuće koje slijedi odmah iza nje, koje će se zbiti u ovozemaljskom vremenu. S tom spoznajom zatekli smo se pred najvišom i ujedno najtežom zadaćom kršćanskog mišljenja: kako shvatiti Isusov život. Ovdje mislimo na razumijevanje pomoću svjesnog mišljenja – jer ono je također pozvano služiti Kristu; što naravno podrazumijeva da je to mišljenje već spremno sebe kao mišljenje „krstiti“ i tako postati kršćanskim mišljenjem.

    Ta zadaća, razumijevanje živoga Isusa Krista, tumačenje njegove samosvijesti, nadasve je teška. Ali nam u svjetlu uskrsne vjere progovara da je to tajna koju nikada nećemo moći dokraja spoznati niti razumjeti, nego ćemo joj se samo u vjeri moći približiti i u toj vjeri ju razumjeti onako kako ju je razumio i apostol Pavao i ostali apostoli koji su pronijeli Krista Uskrslog u čitav svijet. Vratimo se sada početnim rečenicama ovoga izlaganja. Već smo rekli da su sva četiri evanđelja pisana uzbudljivim i neujednačenim tonom. U njima se osjeća, u isto vrijeme, sva novost i iznenadnost činjenice i – u neku ruku – suzdržljivost kamo da se ta novost, tako neočekivana i dosada neviđena, smjesti. Bilježi se želja da se sve to provjeri, nekako registrira, smjesti u prave okvire pa da se istom u konačnici oni blaženi sretnici prvog uskrsnog jutra i prvog uskrsnog dana predadu toj novosti i uskrsnoj radosti. Za jednoga od njih, za apostola Tomu, trebat će punih osam dana. Prva i povlaštena svjedokinja uskrsnuća bila je Marija Magdalena. Prema Ivanu prva dođe na grob. Prva susreće Uskrslog Isusa ali ga odmah ne prepoznaje. Prva donosi apostolima uskrsnu vijest. I to nekako povjerljivo, samo Petru i Ivanu. Obojica trčahu prema grobu. Ivan prestigne Petra ali Petar uđe u grob prvi. Već ga Ivan tretira kao prvog među jednakima. Grob bijaše prazan, ali tu su bili povoji i napose pažljivo smotan ručnik.

    Ovo Ivanovo evanđelje, baš ovaj uskrsni odlomak, kazuje samo prve dojmove. Odabrano je baš za sam dan Uskrsa, za danju misu. Pokazuje prva iznenađenja i prve provjere pa i prve sumnje. Samo je ustanovljen prazan grob. I to od povlaštenih svjedoka. Nije bez važnosti što je zapisano ono o povojima i ručniku. Da je tijelo bilo ukradeno, da je grob bio oskvrnut, sve bi bilo u neredu. Zapisane su samo prve dvije reakcije, jedna izričito, druga usput. Čini se da ni Mariji ni Petru, a u prvi čas ni Ivanu nije ni palo na pamet Isusovo uskrsnuće. Ostali su samo pred iznenadnom činjenicom prazna groba. Susreti s Uskrslim će istom uslijediti. Ipak, Ivan je uvijek bio intuitivniji, školovan od Isusa da prodire u najdublje tajne Isusova bića i same vjere. U njemu, makar na tren, već se budi uskrsna vjera. Sam će Uskrsli Krist, i to polako, s nekima – kao s Tomom – i mučno uvoditi učenike u svoje novo, uskrsno iskustvo. Pa makar bilo i mučno, teško, nepodnošljivo, neka ovog Uskrsa uvede i nas u svoje uvijek iznova novo i radosno uskrsno iskustvo i uskrsnu vjeru.