U kojem trenutku počinje, a u kojem završava molitva?

IMG_5530
„Kad naše srce postane spremište bijede i nosi gomile bogate praznine, tada se i naše molitve često prekidaju i ometaju, a pred Tvojim se licem, dok k Tvojim ušima upravljamo glas svoga srca, presijeca tako važan čin kad odnekud navaljuju ništavne misli.“ – sv. Augustin
Danas neću pisati molitvu, iako sam isprva namjeravala upravo to učiniti. Ova misao ustvari je savršen uvod za molitvu. Ne znam zašto sam odlučila krenuti drugačijim smjerom. Možda će moje skretanje najbolje objasniti moj vlastiti primjer molitve, razgovora s Bogom.
Naime, molitve koje ste do sada čitali nisu jedini način na koji s Bogom dijelim svoje brige, misli, radost… Također su tu i konkretni razgovori, u doslovnom smislu riječi. Netko će se sada zapitati jesam li poludjela, razgovarajući sama sa sobom. Nisam. 🙂 I ako ste se vi kojim slučajem zapitali jednaku stvar o samima sebi, niste ludi. Sasvim ste normalni. 🙂
Napisane molitve, konkretni razgovori, neizgovorene misli… Osobno, u mojim očima sve je to molitva. Postojali su dani u kojima sam se znala pitati u kojem točno trenutku počinje, a u kojem točno završava molitva? Jer kad sam shvatila da je Bog uvijek ovdje, u mom srcu, da je moje tijelo hram Duha Svetoga… Nije mi bilo jasno kako onda molitva može završiti? Gdje je ta granica? Tko to određuje? Moj Otac? Svećenik na Svetoj misi? Ja? Tko?
Sve dok nisam shvatila… Naše molitve, naši razgovori s Bogom, prestaju samo onda kada ih mi sami zapustimo. U kojem smislu zapustimo? Objasnit ću vam.
Kao i svi ljudi na ovom svijetu, i ja sam kroz dulja razdoblja znala zapuštati molitve. A onda kada ih ne bih zapuštala, kada bih se ipak odlučila pomoliti, često su te molitve znale biti brzoplete i rastresene. Tada sam se također znala pitati zašto se uopće molim, ako već od početka znam da to neće biti iskreno? Zašto se uopće trudim? Zašto se molim samo zato što je to nekakva dužnost nas vjernika? Svašta mi je znalo prolaziti glavom. Kao i one misli poput… Moje molitve moraju biti savršene, moraju biti kako spada, tako reći. Moraju biti… Moraju? Eto, to je bilo jedino u čemu sam griješila.
Ljubav ne treba biti savršena, samo treba biti iskrena. Jednako je i s molitvom, koju smatram najvećim dokazom naše ljubavi prema Bogu. Naš razgovor s Bogom ne treba biti savršen, samo treba biti iskren. – Majka Tereza
Nakon što sam u jednoj knjizi pročitala ovu rečenicu, shvatila sam da mi vjernici ustvari ništa ne moramo. Ne moramo se moliti Bogu, ne moramo ga hvaliti, ne moramo ga slaviti… Ne ako to nećemo činiti iskrenim srcem. Što nam vrijedi tisuće izmoljenih Očenaša, ako to nismo učinili jer smo Bogu htjeli pokazati koliko mi Njega volimo?
Vratimo se na dio u kojemu zapuštamo molitve. Evo kako sam ja to prije činila.
Jutro. Probudim se. Odlučim se pomoliti. Krenem se moliti. Baš u tom trenutku zazvoni mi mobitel. Ne mogu si pomoći. Moram pogledati što je. Možda se vani ruši svijet. Pogledam u mobitel. Odgovaram na pitanja poput: „Misliš li da je njemu doista stalo, iako to ne pokazuje ni na koji način?“ Napišem: „Naravno da mu nije stalo. Čim se ti moraš pitati je li mu stalo ili ne, znaš da mu nije stalo. Kad je nekome stalo do tebe, uvijek će pronaći vremena za tebe. Bez izlika. Bez prekršenih obećanja. I, što je najvažnije od svega, osjećat ćeš to. Ti to ne osjećaš.“ Ustanem iz kreveta. Zaboravim da sam se uopće krenula moliti.
Podne. Odlučim se pomoliti jer sam shvatila da ujutro nisam dovršila molitvu. Počnem tamo gdje sam stala. Baš u tom trenutku moja majka se dere da dođem jesti jer ako odmah, iste sekunde ne dođem, jelo će se ohladiti, to više neće biti to… Otiđem na ručak. Ne zahvalim se Bogu na jelu koje imam ispred sebe. Samo sjedim i jedem i baš me briga za sve.
Večer. Došao je trenutak u kojemu ću se pomoliti, bez obzira na sve. I bit će to savršena molitva, najbolja koju sam ikada uputila Bogu. Krenem se moliti. Baš tada čujem zvuk mobitela koji se puni u totalno drugoj prostoriji, ali ja ga svejedno čujem jer smo taj uređaj i ja povezani nekakvim misterioznim zakonima fizike. I ponovno si ne mogu pomoći. Trgam se između molitve i nebitnih stvari. Odlučim se za nebitnu stvar jer, naposljetku, možda ću propasti ako istoga trenutka ne saznam jesu li moja prijateljica i njezin dečko uspješno prebrodili još jednu svađu. Nakon trosatnog čavrljanja, zaboravim što sam uopće htjela učiniti prije toga. Zaspem i spavam bez ikakvog kajanja.

Ujutro se probudim i sve krene ispočetka.
Prepoznajete li se?
Vratimo se u sadašnjost. Evo kako se danas molim i zašto sam napisala da ponekad nisam razumjela u kojem točno trenutku počinje, a u kojem završava molitva.
Jutro. Probudim se i istoga trenutka zahvalim Gospodinu na još jednom danu svoga života jer sada shvaćam da je moj život ustvari dar koji trebam cijeniti više od ičega.
Vrijeme mi prolazi u konstantnom razmišljanju o tome kako bih na što bolji način mogla iskoristiti još jedan poklonjeni mi dan. U međuvremenu razgovaram s Bogom jer mi je potrebno Njegovo vodstvo. A kad ne razgovaram s Njim, onda se smiješim svakom čovjeku kojega susretnem, ili se samo grlim i širim ljubav, ili govorim ljudima koliko ih volim i koliko su predivni. Ili šaljem srca na Facebooku jer imam potrebu širiti ljubav i preko mobitela. 🙂
Naravno, kako dan prolazi, s njim dolaze i prepreke. Dolaze situacije u kojima pogriješim, u kojima svjesno počinim neki grijeh. Ponekad tim grijesima dopuštam da me zavedu, a ponekad se protiv njih molim svom Ocu. Sve ovisi o danu. Neki od njih teži su od drugih.
Mnogo pješačim. Zašto? Od stana do Župe u Sigetu ili Avenue Malla pješice imam 20 minuta do pola sata, ovisno o duljini moje molitve. Kad sam jednom prilikom pročitala rečenicu Majke Tereze…
Molite se barem dvadeset minuta dnevno. Ako nemate vremena za to, onda se molite jedan cijeli sat. Ako nemate vremena čak niti za to, onda se molite cijeli dan.
…shvatila sam da dvadeset minuta dnevno u svakom slučaju mogu odvojiti za molitvu. Naravno, u tom sam trenutku već bila svjesna toga da moja molitva ne treba biti savršena, nego iskrena. I tada sam se već molila Bogu redovito i otvorila Mu svoje srce. Ali, u trenutku u kojemu sam pročitala upravo tu rečenicu, odlučila sam da se više nikada neću moliti po nekakvom rasporedu, već samo onda kada ću imati iskrenu želju za tim da se zahvalim Ocu na svemu što imam. Ne znam zašto to imam potrebu činiti dok pješačim. Možda zato što tada mnogo razmišljam. Možda zato što jednostavno obožavam pješačiti.
Polako dolazi večer, zajedno s vremenom za spavanje. Razmišljam o tome kako smo Bog i ja danas proživjeli još jednu avanturu zvanu još jedan dan moga života. Smiješim se jer si ne mogu pomoći. Kad su mi dani znali biti grozni, čak i tada sam znala zaspati s osmijehom. Nešto nevjerojatno. Ne znam gdje mi je mobitel, niti me to zanima. Najčešće je točno pored mene, zbog tri različita alarma za buđenje, ali ga ne primjećujem. Jedino čemu se nadam jest tome da ću dočekati i idući dan, da ću biti toliko blagoslovljena da svoje voljene gledam malo dulje. Ne brinem se previše oko toga što će se dogoditi jer znam i vjerujem da će mi Bog donijeti samo ono što mi je potrebno i najbolje za mene. S vremenom sam naučila prepustiti svoj život u Njegove ruke. I to je tako dobar osjećaj. 🙂
U kojem točno trenutku počinje, a u kojem završava molitva? Odgovor je jednostavan. Bog je uvijek ovdje. Mi nismo odabrali Njega, Otac je odabrao nas. Kad to shvatite, sve ostalo u vašim životima poprimit će smisao. 🙂

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite,

jerkovic.monika@gmail.com