Kako bi čovjek mogao u potpunosti spoznati veličinu svakoga Božjeg dara, pa tako i seksualnosti, on mora zraku razmatranja usmjeriti na svoju nutrinu, da vidi, kako je po prirodi oblikovan, po grijehu izobličen, a po milosti obnovljen. U tome, na samom početku može pomoći poznavanje reda stvaranja, reda razvoja i reda življenja, jer sv. Ambrozije u svom djelu Sermones napominje: “Nepoznavanje reda, naime, pomućuje neporočnost zasluga, jer u nama ne postoji savršena spoznaja stvari ako znamo što treba činiti, a ne znamo kojim redom treba ići.” Isto potvrđuje i sv. Bernard u djelu De consideratione kada piše papi Eugeniju: “Neka tvoje promatranje počne od tebe, kako se ne bi, zanemarivši sebe, uzalud trudio oko drugih stvari.” Isti sv. Ambrozije u svojim Razmatranjima nastavlja: Mnogi ljudi znaju mnoge stvari, a ne poznaju sami sebe, druge istražuju, a sebe zanemaruju, tragaju za Bogom preko vanjskih stvari, zanemarujući svoju nutrinu, u kojoj je Bog. Stoga se hoću vratiti od vanjskih stvari svojoj nutrini i od nižih stvari uzići k višima, kako bih mogao spoznati, odakle dolazim i kamo idem, odakle sam i tko sam. I tako ću se od spoznaje sebe uspeti do spoznaje Boga.” Osim toga, sv. Bernard nas nadalje, kako to donosi sv. Bonaventura u svojem djelu Soliloquium – Razgovor sa samim sobom, potiče: “Ispituj dakle, svoj život u svakodnevnom razgovoru. Marno pazi na to, koliko napreduješ a koliko nazaduješ; kakav si glede ćudoređa, kakav glede čuvstava; koliko si Bogu sličan, koliko od njega različan, kako si mu blizu a kako daleko. Ovo uvijek drži, kako si mnogo vredniji hvale i bolji, ako sebe poznaješ, nego ako bi, sebe zanemarivši, upoznao tijek zvijezda, moć trava, sposobnosti ljudi, narav životinja i stekao znanje o svim nebeskim i zemaljskim stvarima. Vraćaj se, dakle, sebi, pa ako ne uvijek, ono barem katkad. Vladaj svojim nagnućima, usmjeruj čine i ispravljaj korake.” Stoga ovaj Bernardov poticaj završava sv. Bonaventura riječima: “Drži se dakle, dušo, savjeta svetaca i zraku razmatranja prvo usmjeri na istok, to jest razmotri svoje stanje. Brižljivo, dakle, promotri, kako si od višnjega Tvorca po naravi krasno oblikovana, kako si svojom voljom po grijehu izobličena i kako si s mnogo ljubavi od božanske dobrote po milosti nanovo oblikovana i obnovljena.” Zastajući nad ovim riječima sv. Bonaventure, možemo spoznati put i metodu kojim nam je ići kako bismo cjelovito mogli obraditi temu teologije seksualnosti i shvatiti taj uzvišeni dar ljudske spolnosti kao dar Tvorca od kojeg je svaki čovjek oblikovan. Sveti nas Bonaventura poziva da zraku razmatranja usmjerimo na istok. Taj je izričaj u ovome govoru vrlo bitan jer nam otkriva početak puta kojim nam je ići. Bonaventura nas poziva na orijentaciju – istočenje. Sama riječ orijentacija potječe iz francuske riječi orienter, prema latinskom oriens – izlazak Sunca – u značenju smjer prema istoku. Do kasnog srednjeg vijeka karte moreplovaca bile su usmjerene na istok, a zgrade u sakralnoj arhitekturi imale su položaj istok-zapad. Stoga se i mi ovdje moramo doslovno orijentirati – poistočiti – i okrenuti se prema izlasku “Mladog Sunca” – Krista – koji je u nama. To također znači krenuti na Istok, doći u Eden, u Raj zemaljski gdje nas je “Mlado Sunce s Visine” – Krist – oblikovao. Potrebno je krenuti od Početka, a za nas kršćane taj Početak je svakako Biblija koja sama započinje riječima: “U Početku” – בְּרֵאשִׁ֖ית heb. – grč. ἐν ἀρχῇ – lat. In principio. Kada započinjemo govor od “Početka” ili s “Početkom” onda svakako treba razjasniti sam pojam “početak”. Latinski nam jezik u tome može podosta pomoći. Za “Početak” se u latinskom koristi riječ “Principium” koja označava: početak, postanak, izvor, počelo, uzrok, temelj. Također izraz principia rerum označava počela. Od riječi principium nastala je riječ prior koja je srodna s riječi priscus što označava nešto staro, starinsko, starodrevno, no, uza to se misli i na sveto, poštovanja vrijedno. Zbog tih su značenja oblikovane i druge riječi kao na primjer: princeps, principalis, principatus, od čega i mi u našem jeziku koristimo riječi princ, principijelan, itd. U teološkoj se antropologiji “početak” shvaća kao iskonsko stanje ili teološka prapovijest svakoga povijesnog čovjeka. Početak je, u tom vidu, ono o čemu govori Knjiga Postanka. Ipak, za nas kršćane ovaj put ne smije započeti samo sa Starim zavjetom, niti s njime završiti, već mora biti obuhvaćen kristološkim mjerilom jer tek na taj način u Novom zavjetu nalazimo konačno i mjerodavno izvješće o stvaranju Svetoga pisma, stvaranju stvorenja, pa tako i čovjeka u njegovoj cjelovitosti. To izvješće o Stvaranju u novom zavjetu nalazimo u Proslovu Ivanova Evanđelja koje glasi: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ… Sve je po njoj stvoreno, i ništa nije stvoreno bez Riječi” (Iv 1,1.3). Ivan je ovdje posve svjesno još jednom preuzeo riječi s početka Biblije, na nov način iščitavajući izvješće o stvaranju, povezujući ga s Kristom. Zbog toga mi kršćani nikada ne čitamo Stari zavjet u njemu samome i radi njega samoga; uvijek ga čitamo s Njime i po Njemu. Sve to mi ne čitamo kao nešto što je u sebi dovršeno i samostojno. Mi čitamo s onim u kojemu je sve to ispunjeno, u kojemu sve nalazi svoju konačnu i stvarnu valjanost i istinitost. S njime ne čitamo samo Zakon, nego i izvješće o stvaranju, i tek od njega – a ne od neke naknadno pronađene smicalice – znademo što je Bog postupno htio spustiti u čovjekovo srce i dušu te nam tako Krist vraća istinitu i potpunu sliku o nama, kao živim bićima, stvorenim na sliku Božju, pa tako i kao seksualnim bićima.

(Nastavit će se…)

fra Mate Bašić