Sveti Grgur Veliki, papa (540.-604.) – ubraja se među četiri najveća crkvena oca Zapadne Crkve (sveti Ambrozije, sveti Augustin, sveti Leon Veliki). Rođen je 540. godine u uglednoj rimskoj obitelji, što mu je omogućilo visok društveni položaj. Nakon očeve smrti obiteljsku je palaču pretvorio u benediktinski samostan. Suradnik je i savjetnik papa, značajno je da ga je papa Pelagije II. poslao kao svoga delegata u Carigrad. Godine 590. izabran je za papu, a povjesničari kažu da je znalački ujedinio mudrost i poniznost monaha s diplomatskim i administratorskim iskustvom. Ujedno je proveo socijalne, pastoralne i liturgijske reforme. Uredio je crkveno pjevanje koje se po njemu naziva “gregorijansko”. Bio je vrstan teolog i pisac, pa je svojim djelima utjecao na srednjovjekovnu teologiju. Umro je u Rimu 604. godine.

Ne usuđujem se, dakle, braćo, reći vam da sve ostavite: ali ipak, ako hoćete i zadržavajući ostavljate sve ako tako obavljate ovo vremenito da svom dušom težite za vječnim. Onaj se svijetom služi, ali kao da se njime ne služi, koji sve što je potrebno podvrgava službi života, ali ipak ne dopušta da to ovlada njegovim duhom, da ono što je podvrgnuto služi izvana, a nikada ne odvraća duh koji je usmjeren na ono što je više. Svi koji su takvi, ne čeznu za zemaljskim, nego se zemaljskim samo služe. Neka ne bude ničega što može zakočiti želju vašeg duha, nek vas užitak ni u što svjetsko ne zaplete. Ako se ljubi dobro, onda neka duh uživa u većim dobrima, to jest u nebeskim.

Iz Homilija o Evanđeljima svetog Grgura Velikog