Sveti Franjo i otajstvo Božića

   nativity-scene2Vrijeme došašća nas uvodi i priprema za nadolazeće božićne blagdane. Svako uvođenje uvodi u nešto još nepoznato i neotkriveno, obavijeno tajnom koja skriva svoju istinsku bit. Slavlje Božića u našoj znanstveno – tehničkoj civilizaciji postalo je nešto sasvim ukorijenjeno i pridržano našim kulturno – sociološkim tradicijama i običajima tako da nam to vrijeme više ništa novo i značajno ne otkriva niti nam postavlja pitanja koja je istinska bit i poruka koja izvire iz svetkovanja Božića. Vrijeme je da se oda sna prenemo (Rim 13,11) i promislimo koji i kakav Božić slavimo. Slavimo li samo događaje čiji je plod proizvod potrošačke kulture, formalno kurtuazno čestitanje, velike i pompozne svečanosti, obični kulturološki običaj; to je prva morfologija Božića koja je danas rasprostranjena, a druga morfologija je ona teološka, biblijska, liturgijska i sakramentalna. Njezin temelj su poruke koje proviru iz Betlehemske štalice. One pozivaju otkrivanju dubokog i istinskog smisla Božića, slavlju s one strane društveno- sociološkog i tradicijskog „Božića“.

   Sveti Franjo je revolucionarni primjer slavljenja takvog, istinskog i dubokog smisla Božića i njegovog neizrecivog otajstva. On koji nije samo božićnom vremenu donio preobrazbu slavljenjem Isusova rođenja pred jaslicama u Grecciu, što je potpuna novost, nego je na zadivljujući način prepoznao da se u utjelovljenju i rođenju Sina Božjega dogodilo autentično čovještvo i da je čovjek sada kadar jer mu je darovano živjeti po mjeri autentičnog čovještva koje je zasjalo u Betlehemu. Autentična antropologija je objavljena Isusovim utjelovljenjem i rođenjem, koju je jedino moguće prepoznati u svjetlu kristologije, jer i Isusovo utjelovljenje i rođenje promatramo iz perspektive njegova križa i uskrsnuća. Ova Franjina spoznaja važna je i aktualna iz dva razloga. Današnje materijalističke, naturalističke, vitalističke i pozitivističke antropologije svode čovjeka na puki produkt prirode gdje je uokviren samo u svoje biološke granice. Božićno otajstvo u koje Franjo tako duboko i istinski prodire omogućuje mu da shvati i spozna da čovjek nadilazi sebe i svoje biološke granice; da je čovjek uvijek više od onoga što jest i što zna o sebi; Božić Franji kazuje gdje je istinski život i istinsko čovještvo. Čovjek kao jedino razumsko i duhovno biće na zemlji svjestan je da je dio prirode, ali i da tu prirodu nadilazi jer je Stvoritelj postao stvorenje i uzdigao slabog i jadnog čovjeka u nadnaravni red. Ovu istinu Franjo je otkrivao u otajstvu Isusova života, posebno u otajstvu Isusova rođenja. Druga činjenica vezana je za neprestano Franjino produbljivanje i uranjanje u novozavjetnu božićnu poruku. On uvijek u svakom Kristovom otajstvu otkriva tajnu čiji je sadržaj neiscrpan i uvijek prepoznaje nešto novo i svježe na tom izvoru žive vode. O tome svjedoči Toma Čelanski kada opisuje događaj u Grecciu 1223.g. na misi polnoćki. „ Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon i zvonkim glasom pjeva evanđelje. A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom. Nazivao ga je Betlehemskim Djetešcem, a ime Betlehem je izgovarao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime ISUS, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi.“ (1 Čel 86)

   Stoga je za pretpostaviti da je svoja preostala još dva Božića proslavio i proživio još dublje i intenzivnije jer se nije vodio logikom quieta non movere (ne uznemiruj smirene) nego je u svakom danu tražio Gospodina i njegovu svetu volju. Niti jednim otajstvom Isusova života kao božićnim nije Franjo bio toliko zaokupljen; ono ga je u potpunosti obuzimalo i dalo neizrecive milosti od koje mi baštinimo i polazimo u svojim nastojanjima oko što plodonosnijeg kršćanskog života. Prema tom ne čudi odakle Franji toliko mudrosti i svijesti o izvoru, smislu i punini života što je središnja tema i poruka svakog Božića. Bez te punine života besmisleno je svako slavljenje Božića jer je ono tada promašeno. Franjino slavljenje otajstva života božićnog vremena moguće je jedino u osami i tišini naše betlehemske štalice.

   Svjetlo Novorođenog poziva nas i pokazuje put do svijesti prepoznavanja izvora, smisla i punine života bez koje je čovjek osuđen na propast i samouništenje. Ta punina života zasjala je u tišini i siromaštvu betlehemske štalice u kojoj je vječna Očeva Riječ, u kojoj se vječni Bog, nazvan Ocem, apsolutno i konačno samopriopćio, postao čovjekom; On koji je temelj što sve prožima, sve razlučuje i sve povezuje, praizvor velikog svijeta materije, života i duha, svijeta za koji danas znamo da je još uvijek u nastajanju. Isus iz Nazareta, koji je ne samo vere homo nego i homo perfectus uzdigao je čovjeka na dostojanstvo božanske naravi (usp. 2 Pt 1,4) i unio je zauvijek čovještvo u Presveto Trojstvo, te tako možemo reći da „na Božić u silaznoj kristologiji Riječ tijelom postade, ona koja uvijek preegzistira u Bogu; a ta vječna Božja Riječ sišla je u našu povijest… Po toj Riječi on je za nas nenadmašivo Božje sebeobećanje nama (Karl Rahner).