Sveti Bernard (1090.-1153.) – potječe iz burgundske plemićke obitelji s brojnom djecom. Stekao je izvrsnu naobrazbu u Parizu. S 30-oro braće i rođaka 1112. godine ulazi u cistercitski samostan u Citeauxu. Bernardov primjer je nadahnuo i mladiće koji su željeli ostvariti cistercitsko zvanje. Stoga je Bernardu povjereno osnivanje novog samostana u Clairvauxu koji postaje duhovna oaza. Ugled i utjecaj mladog opata sve više raste pa su ga neki nazivali “neokrunjenim papom i carem svoga stoljeća”. Unatoč toga Bernard pak živi skromnim redovničkim životom. Bio je istinski mistik i vrstan teolog, promiče napose Kristovo čovještvo. Odličan je propovjednik te ga nazvaše “doctor mellifluus”. Ostavio je iza sebe vrijedna djela kojima su se i drugi nadahnjivali.
Ljubav po sebi dostaje, ona se sama po sebi i zbog sebe sviđa. Ona je sebi zasluga i nagrada. Ljubav ne traži razlog ni plod mimo sebe: njezin plod jest samo njezino izvršavanje. Ljubim jer ljubim, ljubim da ljubim. Ljubav je nešto veliko ako se vraća svome počelu, ako okrenuta svom iskonu i izlita u svoj izvor, neprestano iz njega crpi da bi mogla bez prekida teći. Od svih čuvstava duše, od svih osjećaja i težnji samo ljubavlju može stvorenje, iako neravnomjerno odgovoriti Stvoritelju i tako mu, s velikom sličnošću, uzvratiti na ono što mu je dano. Kad naime Bog ljubi, on ništa drugo ne želi nego da ga ljube: ne ljubi ni zašto drugo nego da bude ljubljen, i on zna da će već samom tom ljubavlju oni koji ga ljube biti usrećeni.
Sveti Bernard, Govor o Pjesmi nad pjesmama