“Ruke koje pomažu, vrjednije su od usana koje mole?”

faith-hope-love-dangleČesto se mogu čuti izričaji kao na primjer: “Ruke koje pomažu, vrjednije su od usana koje mole.” Takvi izričaji na prvi pogled izgledaju potpuno istinito i poželjno; ali je li tome baš tako?

Ako se malo zadržimo nad takvim govorom lako možemo zaključiti da je u potpunoj suprotnosti kršćanskog načina življenja i sam po sebi veoma perfidno, možda nenamjerno smišljen, kako bi degradirao samu potrebu i snagu molitve, te na određen način zabacio samu molitvu na stranu. Ovakve tvrdnje na osobit način uzimaju zamah od vremena prosvjetiteljstva kada se molitva i svaka kultna praksa htjela prikazati kao nešto suvišno i površno. U tom su duhu od toga vremena pisane mnoge knjige i mnogi su tom molitvom, kao suviškom u društvu, razbijali glave. Ako samo zavirimo u djelo “Majka Hrabrost i njezina djeca”, Bertolta Brecha, lako ćemo zamijetiti kako se molitva pokušava na veoma lukav način obeskrijepiti. U toj knjizi gdje je opisan događaj o opsjedanju carskih trupa evangeličkog grada Hallea, jedna seljanka poziva Kattrinu, kćerku majke Courage, da moli i govori joj: “Moli, jadnice, moli! Ničim ne možemo spriječiti krvoproliće. Ako već ne možeš govoriti, možeš moliti.” No mala Kattrina ne ostaje na molitvi i kreće korak dalje te se penje na krov jedne kuće i svom snagom bubnja o bubanj, ne bi li upozorila građane unutar grada da su vojnici pred gradom. Na žalost, na taj način na krovu biva i ustrijeljena, ali spašava obližnji grad.

Ovime je autor, ovog po malo ideološki nabijenog djela, pokušao prikazati nedjelotvornost molitve. I stvarno na prvi pogled izgleda kao da je Kattrinino bubnjanje spasilo grad, a ne nikakva molitva. No, je li tome baš tako?

Ako shvaćamo molitvu kao samo izgovaranje riječi, onda ta molitva nije nešto posebno učinila, ali molitva nije samo to. Molitva u sebi ujedinjuje izricanje želje i djelatnost, te je time ostvarena samo u izvršavanju određenog čina, po čemu molitva predstavlja pripravu za određen čin. Bez molitve ništa ne može biti kvalitetno napravljeno jer ona je pripremna radnja koja omogućuje kvalitetnu radnju. Ona je kontemlacija koja vodi do akcije i koja traži akciju. Molitva čovjeka priprema za određeni pothvat, daje mu snagu i pokazuje mu put. To se najbolje vidi u Isusovoj getsemanskoj početnoj agoniji i duši na smrt ožalošćenoj. Isus je nakon molitve u Getsemaniju, spremno došao pred učenike i rekao “Došao je čas”. Isus je nakon te molitve imao snagu potrebnu za nadolazeće muke, a učenici… Heh… Učenici su spavali i nisu molili zajedno s Isusom, te su nespremni ušli u te nadolazeće događaje i kada je, došao taj čas, oni su se razbježali, bili u strahu i čak zanijekali samoga Isusa.

Prema tome, reći: “Ruke koje pomažu, vrjednije su od usana koje mole” sasvim je krivo i predstavlja dualizam između molitve i djelovanja, svojevrsnu odvojenost te dvije stvarnosti a molitva nikada nije molitva ako nije djelotvorna, ako ne potiče na akciju. Stoga bi bilo točnije reći: Ruke koje pomažu moleći, vrjednije su od ruku koje pomažu, ili usne koje moleći pomažu, vrjednije su od usana koje mole, iako ni to nije sasvim točno jer je jednaka vrijednost molitve i ruku u konkretnoj pomoći kao što je jednaka vrijednost kisika, gorive tvari i izvora topline u gorenju. Jedno bez drugoga ne može i jedno u ničemu nije vrjednije od drugoga već jedno uvijek nadopunjuje drugo.