Ovih su me dana tijekom blagoslova obitelji mnogi roditelji s malom djecom pitali kako pomoći svojoj djeci da zavole misu i budu mirna i dostojanstvena u crkvi. Stoga sam odlučio tu temu istražiti i ponešto napisati. Neki također govore o dekoncentraciji zbog određene buke za vrijeme misnog slavlja, pri čemu se ne misli na plač djeteta. Neki smatraju da bi na djecu trebalo malo više pripaziti i odgajati ih za vladanje u crkvi jer smatraju pogrešnim ukoliko se boravak u crkvi izjednači s boravkom u igraonici, igralištu ili vrtiću. Misa bi uvijek morala imati neku posebnost pa bi tako naše vladanje i sam odgoj trebao biti drugačiji. To naravno nije jednostavno i predstavlja svojevrsnu žrtvu ali to može biti žrtva ljubavi koja na taj način itekako može pomoći da dijete zavoli misu kao misu i promatra misu na poseban način što ona na kraju i jest.

Neki od roditelja drže da bi se na djecu trebalo pripaziti, što se čini glasom zdravoga razuma i želje da se poštuje i dostojanstvo samoga bogoslužja. Upravo je bogoslužje i sabrano sudjelovanje u njemu u središtu njegove brige.
U sklopu odgoja djetetu bi bilo dobro davati pouku o tome što je primjereno, a što nije primjereno ponašanje u određenim prilikama, pa i u crkvi. Možda će zvučati banalno ali kako dijete učimo da se na jedan način ponaša u dnevnoj sobi i da se zubi peru u kupaonici, tako ga možemo naučiti da se ponašanje na igralištu razlikuje od ponašanja u crkvi. Djeca uče gledajući nas, te djeci puno znači ono što im kažemo i kako se i sami ponašamo.
Nikako ne bi valjalo djecu isključivati iz sudjelovanja na misama, nego svi zajedno moramo pronaći pravi način da se njihovim eventualnim nemirom ne bi ometalo dostojanstvo bogoslužja i sabranost ostalih vjernika, te ih poticati na što pozornije sudjelovanje, već kako rastu i lakše prihvaćaju naše savjete.
Osim toga, nije mudro da dolazak s djetetom u crkvu odgađamo pod izlikom da je ono još malo i da neće moći razumjeti o čemu se radi.

“Ponekad je, doduše, prisustvovanje misi s malim djetetom svojevrsna roditeljska žrtva. (Često će i neki vjernici odvraćati roditelje od toga!) No, potrebno je imati na umu da i kratkotrajni nedjeljni posjet crkvi vrijedan takve žrtve. Ne moramo insistirati da dijete prisustvuje cijeloj misi, ukoliko je nemirno. Ponekad čak i maloj djeci samo jedan dio mise može biti očaravajući doživljaj, osobito ako s djetetom udobno sjedimo blizu oltara. Misa je prekrasna i uzvišena liturgijska drama. Sve je u njoj poticajno za sva djetetova osjetila: svećenik je u divnoj odjeći punoj boja a prostor je ispunjen cvjetnim aranžmanima. Širi se ugodan miris cvijeća a ponekad i tamjana. Svjetlucavi sjaj svijeća i lijepi lusteri obasjavaju šarenilo unutrašnjosti, dok se prozori presijavaju u raznobojnim stakalcima. Čuje se divna glazba s orgulja, ljudi pjevaju i izmjenjuju lijepe geste. Razumije se da malo dijete još nije sposobno shvatiti srž mise, no ono će ipak steći utisak da se radi o važnom i veličanstvenom zbivanju. Treba, dakle, omogućiti djetetu da se usred svega toga osjeća ugodno i sigurno i da može nesmetano upijati utiske. Na taj način ono će postupno i ispravno oblikovati svoje osobno poimanje svetoga.
Nekoliko vrlo korisnih savjetâ roditeljima:

1. Pripazite na svoje ponašanje prema svetome, jer dijete izvrsno imitira.

Odgoj djeteta za poželjno ponašanje u crkvi nemojte početi pred vratima crkve, već mnogo ranije, u roditeljskom domu. Većina roditelja svoje dijete od samog rođenja blagoslivlja i označava znakom križa. Time djetetu svjedoči svoju naklonost. Bogu pak tom gestom iskazuje zahvalnost za porod i priznaje njegovo suvlasništvo nad djetetom. U odgoju djeteta treba zapamtiti najvažnije pravilo: dijete izvrsno kopira (najvećim dijelom nesvjesno) svoje roditelje. Kakav stav i ponašanje prema svetome u vašem domu imate vi, takvo očekujte i od svog djeteta. Ako ćete se vi s ljubavlju i strahopoštovanjem odnositi prema slikama svetaca, raspelu na zidu ili prema svećeniku koji vas posjeti, očekujte da će takav stav imati i dijete. Ako ste vi za vrijeme obiteljske molitve sabrani i mirni, takvo će biti i dijete.

2. Prije odlaska u crkvu, djetetu objasnite kamo i zašto idete.

Ako se planirano i s veseljem spremate u crkvu i pri tome objašnjavate malom djetetu kamo i zašto idete, dobro ćete učiniti. Takvom pripremom uvelike će mu olakšati susret s novim prostorom, mnoštvom novih detalja, šarenilom cvijeća, raskošnom rasvjetom, glazbom, pjevanjem i s mnoštvom nepoznatih ljudi. Na svetu misu pođite čisti i uredno počešljani. Odjenite svečanu, blagdansku odjeću. Time ćete svom starijem djetetu jasno dati do znanja da se u crkvu ne dolazi s igrališta, u japankama, trenirci, kratkim hlačama ili razgolićena tijela. Žvakaće gume i sveprisutne pomodne bočice s vodom ne upotrebljavajte u crkvi; ostavite ih za druge prilike i ambijente. Pri ulasku u crkvu obavezno isključite mobitel.

3. Upoznajte dijete sa župnikom.

Poželjno je da dijete od najranije dobi upoznajete sa svojim svećenikom. To se može odvijati i tijekom neformalnih susreta u gradu, u šetnji i u ambijentu izvan crkve. Na taj način će dijete doživjeti svećenika kao cjelovitu osobu, sličnu tati, a ne samo kao uniformiranog službenika za oltarom crkve.

4. Djetetu nagovijestite predstojeća zbivanja.

Djetetu unaprijed ispričajte scenarij koji će se događati u crkvi. Objasnite mu da ćete se pri ulazu u crkvu prekrižiti rukom koju se ovlaži blagoslovljenom vodom, kleknuti, nakloniti glavu. Kad dijete vidi da to radite dostojanstveno i ono će to tako činiti. Zauzmite sjedeće mjesto što bliže oltaru kako bi dijete moglo nesmetano promatrati zbivanja za vrijeme mise. Da biste ga imali pod kontrolom i umirili ga, držite ga nježno na svom krilu.
5. Ponesite prikladnu igračku.
Možete ponijeti jednu malu, prikladnu dječju igračku. Neka to bude najdraža lutkica za djevojčicu ili kakva plišana životinjica za dječaka. Ne preporučuje se ponijeti mehaničku igračku (autić ili slično) koja zuji ili buči, niti kockice koje bi dijete moglo rasipati po crkvi. Također, nemojte sa sobom nositi skupocjene igračke. Ključevi automobila, mobitel, novčanik ili kovanice novca nisu prikladna igračka kojom bi se dijete moglo igrati.

6. Dopustite djetetu da ubaci milodar u košaricu.

Dijete voli kad mu dopustite da sâmo ubaci novčani dar u košaricu koju mu ponudi sakupljač milostinje. Objasnite mu kako će to učiniti a zatim mu to omogućite. Tako ćete mu pokazati da imate u njega povjerenje. Kasnije kod kuće s djetetom komentirajte misu: ako se novčani dar sakupljao za siromašne, to je dobra prilika da se počne kod djeteta razvijati osjećaj za pomaganje onima koji su u oskudici.”

Osim ovih navedenih savjetâ postoji još sličnih savjetâ u knjizi Barbeau, Clayton C.: Glava obitelji, Verbum, Split – gdje stoji:

“Kao prvo, djeca trebaju biti prožeta osjećajem poštovanja prema misi prije nego što ih dovedemo u crkvu. To je nešto što se ne postiže prijetnjom prije ulaska u crkvu, nego usađivanjem takvog stava tijekom zajedničke molitve kao i cjelokupnim kućnim ozračjem. Djeca koja shvaćaju da je pohađanje mise uzvišeni trenutak u životu njihove obitelji, bez obzira na to što još uvijek mogu zadavati muke roditeljima, postupno će početi shvaćati potrebu pristojnog ponašanja u crkvi.
Roditelji se ne bi trebali ustručavati kada je riječ o tome da djeca za svoje ponašanje tijekom mise snose nekakve posljedice. Neki roditelji vežu ponašanje tijekom mise uz sustav nagrađivanja: odlično ponašanje donosi čokoladnu krafnu, a osrednje ponašanje običnu. Za neprihvatljivo ponašanje nema nikakve krafne. Međutim, da bi ovo bilo uspješno, roditelji se uvijek trebaju držati svog dijela dogovora.
Jedan drugi, hvalevrijedan pristup postupanju s malom djecom u crkvi jest pružati im obilje nježnosti držanjem u naručju, grljenjem i maženjem. Vrlo je vjerojatno da dojenčad i mališani koji takvu fizičku naklonost povezuju s crkvom poslije neće praviti probleme.
Ali čak i maloj djeci misa može biti fascinantna, posebice ako su roditelji dovoljno mudri da sjednu u prvi red odakle djeca mogu gledati što se zbiva. Jer misa je drama, liturgijska drama u odjeći punoj boja, često okružena cvjetnim aranžmanima i svijećama. Čak i dijete koje je premaleno da bi moglo razumjeti išta od onoga što se događa može za sebe naći nešto zanimljivo u tome.
Otac jednostavno treba odlutalu pozornost svog djeteta vratiti na obred pokazujući mu što se događa. Ako dijete nije koncentrirano na zbivanja na misi, ono se dosađuje ili je uplašeno morem nepoznatih glava oko sebe, ili se osjeća napušteno usred grupe nepoznatih ljudi dok jedan od roditelja odlazi primiti svetu pričest.
Neki možda dvoje oko toga treba li poučavati dijete tijekom mise. Ali nema razloga zašto otac ili majka ne bi došapnuli djetetu kratko objašnjenje onoga što se u različitim trenutcima tijekom mise zbiva. Na taj način roditelji ispunjavaju jednu od obveza laičkog svećeništva: vjersko poučavanje vlastite djece.”

Stoga na kraju, dobro je spomenuti da je Euharistija susret sa živim Kristom u kojem sudjeluje zajednica vjernika. I djeca pripadaju zajednici vjernika te ih se nikako ne smije isključiti iz euharistijskog slavlja. Roditeljima se stoga preporučuje da djecu od najranije dobi vode u crkvu, poučavaju o vjeri, uvode u misu i stvore kod djece osjećaj posebnosti i mistike koju svaka misa u sebi nosi, jer sam Isus govori: “Pustite djecu da dolaze k meni.”