Toplina mramora

Stari klesar Radovan sjedio je iscrpljen na rubu obiteljske grobnice. Iznenađujuća toplina listopadskog sunca upila se u mramor te je Radovanu i u ove, poslijepodnevne sate omogućavala da nesmetano sjedi na grobnici. Disao je teško i usporeno. Premda je svoj posao već prije više godina prepustio sinovima, ma koliko mu bilo naporno, nije mogao pristati da ovo učine umjesto njega. A oni su to, premda nevoljko, poštivali.

Zagledao se u obiteljsko ime ispisano pri vrhu grobnice. Poom mu se pogled spustio na jedino ime ispisano pod njim: Barbara! Bio je svjestan da ga nije ispisao na najbolji mramormogući način, ali godine su učinile svoje, podjednako i godine života i godine odijeljenosti od ovoga posla. Doduše, sitne nepravilnosti bile su uočljive tek očima koje su se obro razumijevale u ovaj posao.
Razmišljao je svojedobno, kada je podizao grobnicu, da u njezin mramor upiše imena svih članova obitelji i uz njih godine rođenja. No, brzo je odustao od tog nauma. Čovjek ne može znati pravi redoslijed. Čak i kada sve okolnosti jasno upućuju na njega, čovjek ništa ne može reći s punom sigurnošću. Čemu onda postupiti ishitreno?
Eto, život je htio da prvo ime upisano u ova tvrdi kamen bude ono najmekše: Barbara. Oči mu se orose staračkim suzama. Tolike su lijepe godine proživjeli zajedno. Godine koje su mu bile više od svega života. Drhtavom rukom laganim pokretima obriše prašinu sa svježe uklesanih slova.
Kolike je grobnice sagradio, kolika slova uklesao u njih! Bilo je jednostavnih ljudi, ljudi kojih se najradije sjeća, ljudi koji su gradili jednostavne grobnice, ali je bilo i onih koji su se više trudili oko grobnica negoli oko života. Kao da su grobnicom tjeli nadomjestiti život koji su propustili. Život s nekim koga nisu uspjeli dovoljno primijetiti, kamoli voljeti.
Prisjećao se raznovrsnih zahtjeva koje su mu postavljali u vezi s natpisima na grobnicama. Prisjećao se da je nerijetko trebao mijenjati tekst, a, u skladu s povijesnim mijenama, i oznake. Činio je to krajnje nevoljko. Po njegovu shvaćanju, na grobnicu su, posve izmirene, mogle jedna uz drugu biti različite pa i posve suprotne oznake.
Posebnu poteškoću uzrokovala su stručna, akademska i počasna zvanja i naslovi. Događalo se da se u nizu kratica više nije moglo razaznati pokojnikovo ime. K tome su katkad dodavali raznovrsna pojašnjenja i određenja, iskaze zahvalnosti pa i navode osobnih zasluga. Znalo se to premetnuti i u suprotnost prvotnom, možda i plemenitom, naumu.
Dokje promatrao ime ‘Barbara’ ispisano u mramoru, razmišljao je što bi mu mogao pridodati da ga potvrdi, da ga bolje izrekne u njegovoj plemenitosti, ali se nije mogao dosjetiti. Ime ‘Barbara’ govorilo je više od svega. Usto, njezin je život tekao u jednostavnosti, gotovo skrovitosti obiteljskog doma i susjedstva, predane brige za obitelj u svim životnim okolnostima. Osim toga, stizala se brinuti i o onima to kojih nitko nije dospijevao. Njezino je ime bilo prepušteno vlastitoj rječitosti.
Dugo je sjedio na mramoru u koji je postupno počela prodirati studen. Sjedio je na njemu i kada je ime ‘Barbara’ preostalo kao jedini izvor topline. Napokon, dok se sumrak već spuštao na groblje, on se odluči i tromim ali odlučnim pokretima, ispod toga, za njega svetog, imena, ukleše riječi: ‘naš anđeo’.

Stjepan Lice