“U ono vrijeme izađe zapovijed cara Augusta da se provede popis pučanstva u svoj zemlji. To bi bio prvi popis za vrijeme Kvirinijeva upraviteljstva Sirijom. Svi su išli, svatko u svoj grad, upisati se. Tako i Josip, jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uzađe sa svojom ženom Marijom, koja bijaše trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad zvani Betlehem, upisati se.” (LK 2, 1-5)

Za Židove je pod tuđom vladavinom svaki popis pučanstva bio poniženje, jer je značio priznanje mrske tuđinske vlasti, a zbog neugodnosti vezanih uzanj bio je i novi uzrok mržnje prema Rimljanima. To je vrijedilo i za popis “u vrijeme Kvirinijeva upraviteljstva Sirijom”. Za Mariju i Josipa taj je popis bio naročito težak jer Marija bijaše trudna, u devetom mjesecu trudnoće, a valjalo je iz Nazareta putovati na jug u Betlehem, te u kišovito i vjetrovito doba prevaliti oko 140 kilometara. Za razliku od drugih, koji su možda rogoborili i psovali, Marija i Josip vidješe u zapovijedi cara Augusta mig Božje Providnosti, da se Mesija kako su to i prorekli proroci, može roditi u Betlehemu. Zato mirno i predano primiše na se žrtvu i teret duga putovanja. Svojim su se ponašanjem razlikovali i od nas, koji često i zbog malih neugodnosti gubimo živce, podižemo ton, postajemo svadljivi, agresivni ili čak još i što gore.

Sveti je nazaretski bračni par – Josipa i Mariju – put vodio preko Jeruzalema. Ondje su sigurno pošli u hram i žarko se pomolili, kako su to samo oni znali. U svojoj su se molitvi Gospodinu Bogu posve prikazali, te očitovali spremnost da iz njegove ruke sve prime, štogod im ona pošalje. Od Jeruzalema do Betlehema više nije bilo daleko. Kad su ugledali taj grad, Marija se sjetila anđelove riječi.”Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati završetka” (Lk 2, 32-33). Mesija je po tijelu bio Davidov potomak i zato je bilo umješno roditi se u njegovu gradu. Tako je to u davnini i prorekao prorok Miheja: “A ti, Betleheme Efrato, najmlađi među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnine, od vječnih vremena” (5,1). Božja se obećanja savršenom točnošću i božanskom vjernošću uvijek ostvaruju. Povijest je spasenja tome najočitiji dokaz. Iako je već ljudska povijest “učiteljica života”, koliko je to više povijest spasenja! Nju stoga valja upoznavati, proučavati, pratiti, pa ćemo od nje mnogo naučiti.

“Dok su tu – u Betlehemu – bili, njoj dođe vrijeme da rodi. I rodi sina svoga prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih” (Lk 2, 6-7). To se dogodilo dok je u Rimskom Carstvu vladao mir. Taj mir je započet nekoliko godina prije Isusova rođenja. U Rimu, političkom i upravnom središtu carstva, bio je zatvoren hram boga Janusa. To je zatvaranje naredio car August 8. godine prije kršćanske ere. Zbog toga su ga slavili kao onoga koji je dokrajčio sve ratove, kao Jupitera spasitelja, kao zvijezdu što izlazi nad čitavim svijetom. Zanimljivo je da među njegovim naslovima nema ipak naslova “kneza mira”. Taj je naslov pridržan nekome drugome: Isusu. Navijestio ga je sedam stoljeća ranije prorok Izaija: “Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat, i miru neće biti kraja” (9, 5-6).
Augustov mir nije trajao dugo, a Kristov mir traje i danas. Da li je to mir bez ratova i sukoba?
– Ne, nije! Takav mir Krist svojima nije obećao.
“Ostavljam vam mir, mir i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje” (Iv 14, 27). O kakvom se tu miru radi, neka protumače dva lika iz našega suvremenoga, modernoga, urbaniziranoga života.

U jednom je austrijskom gradu neki mladi čovjek, kome još ne bijaše ni 20 godina, izjavio da bi što prije želio poći u Englesku, te ondje živjeti kao “hipi”, a onda, kad mu bude 30 godina, metkom si prosvirati glavu.
Drugi je posve oprečan, ali stvaran lik, jedna stara gospođa, već godinama teško bolesna. Sva je uzeta, ukočena, te neprestano trpi sad jače, sad slabije boli. Njeno je stanje tim teže što je vezana uz pomoć drugih. Sama ne može ništa učiniti. Dakako da je i ona koji put utučena, pogotovo nakon dugih, besanih noći. Tada sva iscrpljena i ona osjeća kako su joj svi živci klonuli. Zaplače, zajaukne, prosuzi, prostenje. Iz takva prolaznog stanja uspije se uvijek dignuti i smiriti. Nakon toga njenim srcem opet zavlada mir i radost. Otkuda to? – Otuda što vjeruje u Isusa, vjeruje da ne samo život, već i patnja imaju svoj smisao i da je ona samo prolazno stanje koje će prijeći u vječnu radost. I zbog toga se ne bavi samoubilačkim mislima. U dugočasnim noćnim satima moli, svoje patnje prikazuje s Isusovima. U danu se sjedinjuje s Isusovom euharistijskom žrtvom, za koju zna da se u određeno vrijeme prikazuje u obližnjoj crkvi. To je pak ispunjava onim mirom koji svijet ne može dati, ali koji daje Isus. Onaj mladić nema toga mira, jer se sav predao svijetu i već vidi da će pasti u očaj i prekinuti svojim životom.
Isus ne daje vanjski, već unutarnji mir, mir srca i duše. U tome je on mironosni knez, uvijek spreman umiriti u nama ono što je najnemirnije, a to je naše uznemireno ljudsko srce.

Sv. Matej piše da se “Isus rodio u Betlehemu judejskom za vrijeme kralja Heroda” (2, 1). O njemu i stari židovski povjesničar Josip Flavije kaže da je bio tip zločinca, kakvih je u povijesti bilo malo. Herod je napola Židov, a u religioznom pogledu potpuni skeptik. U Jeruzalemu je, prema starim propisima, više da se ulaska Židovima, nego iz religioznih motiva, proširio, povećao i uljepšao hram, ali je u isto vrijeme gradio hramove drugim božanstvima, te u Rimu svečano žrtvovao poganskim bogovima. Dao je pogubiti vlastitu ženu, umoriti svoja tri sina, te izvršiti pokolj nad nevinom dječicom.
Isus se rodio baš za vladavine toga silnika, da utvrdi i prosvijetli vjeru u jedinoga pravoga Boga i njegova Sina Spasitelja svijeta, rodio se da osudi svako nasilje, a navijesti blagost, milosrđe, mir i ljubav.
Slavljenje Božića želi promicati najsavršeniji humanizam, koji neće poznavati nikakve mržnje, nikakve diskriminacije, nikakvog nasilja i koji će ići za čovjekovim oslobođenjem, te njegovom afirmacijom.

Betlehem, Isusovo rodno mjesto, znači “kuća kruha”. I to ima za nas veliko značenje. Jedan ga naš suvremenik ovako izražava: “Čovjek, taj vječni gladuš, to biće što neprestano gori od žeđe, taj kronični bolesnik, taj zaljubljeni luđak ljepote, taj strastveni lutalac za istinom, taj grčeviti čeznutljivac za mirom, da bi zasitio svoju glad, ugasio svoju žeđ, ozdravio od svoje bolesti, da bi jednom zadobio pravu ljepotu, postigao istinu, uživao mir, mora se vratiti u Betlehem” (Ignacije Mancini).
Da, Betlehem je kuća kruha, u kojoj se jedino mogu zasititi sve čovjekove težnje. U njemu se rodio “onaj koji silazi s neba i daje život svijetu”.
Tko k njemu dolazi, sigurno neće ogladnjeti. Tko u njega vjeruje, sigurno neće nikada ožednjeti. Tko od njega bude jeo, neće umrijeti, nego će živjeti zauvijek (Usp. Iv 6, 33-51).
Betlehem je u vrijeme Isusova rođenja bio siromašan gradić, više naselje nego grad, otprilike 9 km udaljen od Jeruzalema, gdje je ipak bilo palača i sjaja. Stanovnici Betlehema, njih oko tisuću, bili su većinom siromašni pastiri i posve skromni poljoprivrednici. Nebrojeni umjetnici, slikari i pjesnici, prikazuju to mjesto kao sjajan grad s palačama, stupovima, prikazuju tako čak i samo mjesto Isusova rođenja. U staju unose sjaj i raskoš.
Stoga se radujemo što je umjetnička i vjernička ljubav Isusovu kolijevku okružila i uresila anđelima što pjevaju slavu Bogu na visini i mir ljudima na nizini i što po našim crkvama kiti borove i slaže jaslice. Istina je da sve to ne može izdržati kič i naivu, ali je istina i to da se svim tim želi izraziti ljubav i poklon Isusu Kralju za njegov tjelesni rođendan.

Kamo sreće kad bismo mi svi danas na Božić imali bar nešto od onog zanosa s kojim je k jaslicama pristupio jedan sv. Franjo Asiški govoreći: “O poverta, o umilta, o carita!” – O siromaštvo, o poniznosti, o ljubavi!

“Koliko se je samo ljubavi prema siromasima i hrabrosti za podnošenje siromaštva, što je udes velikog dijela čovječanstva, zapalilo pred jaslicama!
Koliko je poniznosti i nesebičnosti proizašlo iz promatranja jaslica! A nadasve: koliko je ljubavi prema Bogu i ljudima zaživjelo iz razmatranja o božanskom Dječaku u siromašnoj betlehemskoj staji”! (Ludwig Esch)

Čudesna je ta božićna noć. Ona nas obasjava neobičnim svjetlom. Ona nam donosi mnoštvo darova: Božje sinovstvo, Marijino majčinstvo, nasljedovanje Krista, …

Krist je vječni i najdivniji ideal čovjeka! Zato je dostojno da njegovo rođenje svake godine iznova, novim žarom, novom svježom ljubavlju slavimo. To je rođendan koji nikad ne smije pasti u zaborav. To je rođendan koji nas svake godine nanovo obogaćuje, razveseljuje, usrećuje. To je dan od kojeg trebamo živjeti i u ostale dane godine.

(Citirano iz knjige autora Josipa Antolovića
“Propovijedajte radosnu vijest svakom stvorenju!”)