Farizej moli mnogo, posti i dijeli milostinju, trapi se i pazi da se rigorozno vrši Božji zakon. On prezire grešnika i sve što nije Božje, drži se po strani od proklete rulje koja ne poznaje zakon. No sve to čini, bilo svjesno bilo nesvjesno, u vidu svoje ocjene, svojega ranga, svojega mjesta među ljudima. Zato je on uvijek u ime Božje protiv drugih. I ponizan je da ponizi druge, i uspijeva mu. Zadovoljan je, jer mu ni sam Bog ne može ništa prigovoriti, i s još većim zadovoljstvom prezire grešnika, jer mu to daje priliku da se pred Bogom nad njim uzdigne i visoko uklopi u hijerarhiju svetosti.

Zato se farizej s užitkom sablažnjuje nad propalim svijetom, jer u tom sablažnjavanju izlazi na vidjelo njegova samouvjerena svetost. Tko se uzrujava nad pokvarenim ljudima, mora biti drukčiji! Zato je bijesan na sve one koji ne priznavaju njegovih mjerila, jer oni u temelju ugrožavaju ono čime bi se mogao podičiti, te tako šalje srdžbu Božju na njih. To je čovjek koji pod maskom velikih religioznih nastojanja uopće nije shvatio ni što je Bog ni što je čovjek, jer ga u biti ni jedno ni drugo ne zanima. Zato mu ni ljudska bijeda nije nikada problem. Kad bi svi živjeli kao on, nikada ne bi bilo zla. Ako ga ima, to je samo pravedna Božja kazna koju drugi zaslužuju i jedina je zagonetka zašto Bog toliko čeka da ne satre tu bagažu. Zato će farizej, ako može, rado pomoći u tom satiranju, jer se tek tu opipljivo osjeća tko je zapravo dostojan da egzistira pred licem Gospodnjim. Zato je farizej i toliko zauzet, ne za ljude, nego za “Božju stvar”, jer je to napokon samo njegova stvar.

Teško je tu učiniti radikalan preokret: pustiti Bogu da nam određuje kalibar a čitavo naše mišljenje i nastojanje usmjeriti na spasenje, na pomoć. Ne zahtijevati, nego pomagati. Prestati imati straha pred događajima, jer je kršćanin zato tu da bude bolje: prestati odjeljivati se – odatle dolazi riječ farizej – držati se po strani, prezirati, jer je kršćanin poslan da dade svoje vrednote a ne da sebi izgrađuje neku umišljenu vrijednost koja bi proizlazila iz toga što nije kao drugi. Prestati osuđivati, zdušno proučiti mogućnosti i uprijeti da se promijeni sve što sprečava da čovjek bude bolji i da mu bude bolje. Farizej rado prigovara drugima da izbjegavaju žrtvu i odricanje, a najmanje je spreman da se odrekne svoje uskosti i da počinje promatrati svoga bližnjega iznutra, iz njegovih problema, noseći njegov teret kao znak Božjeg milosrđa.

(Iz knjige “Strah za granicu” dr. Vjekoslava Bajsića)