Uz liturgijska čitanja 33. nedjelje kroz godinu
Približavamo se kraju liturgijske godine, pa tako nas i svetopisamska čitanja upućuju na razmišljanje o kraju vremena o konačnom dolasku Sina Božjega Isusa Krista.
U evanđeoskom odlomku ove nedjelje čut ćemo prispodobu o talentima. Kao i uvijek iza jednostavnih slika i simbola, koje Isus iznosi, krije se duboka poruka. Krenimo redom. Čovjek, gospodar koji odlazi na put, koji se spominje u ovoj prispodobi, očito je Krist, a sluge simboliziraju svakog čovjeka, jer svakome čovjeku, bez obzira u kojoj kulturi i kojem narodu se rodio, Bog daruje sposobnosti i milosti, koje su mu potrebne da bi ostvario svoje životno poslanje. To vidimo iz slike dijeljenja talenata slugama.
Talent je u Isusovo vrijeme bio veliki novčani iznos, no očito je da talent ovdje upućuje na darove bilo duhovne, bilo naravne. Tako je u našem jeziku, kao i u drugim europskim jezicima, ova riječ poprimila značenje koje joj mi danas pridajemo, a to je posebna sposobnost, nadarenost i sl. Važno je ovdje uočiti da gospodar odlazi i povjerava svoj imetak, imovinu u ruke svojih slugu, što pokazuje koliko povjerenje ima u njih.
Sluge ne dobivaju jednak broj talenata, tj. jednak dio od imetka. Prva dvojica slugu odmah umnažaju primljene talente, nakon gospodarevog odlaska, dok treći sluga, svoj primljeni talent sakriva. Po povratku gospodara prva dvojica, bez obzira na broj talenata koji su primili i koje su umnožili svoji trudom, primaju jednaku nagradu: “U malome si bio vjeran… Uđi u radost gospodara svoga!”.
Situacija trećeg sluge je drukčija, njegovo postupanje gospodar kažnjava, jer je iz nepovjerenja u gospodarevu dobrotu, povjereno zakopao i upropastio. Zanimljivo je uočiti da se o zlom sluzi više govori nego o dvojici dobrih. Dobro je uvijek jednostavno, zlo uvijek komplicirano i zamršeno.
Što nam ovime Isus želi poručiti? Prije svega, da Bog ima povjerenja u čovjeka. On svakome daje onoliko darova i milosti koliko mu je potrebno, baš svakome (pa i hendikepiranima, invalidima, i svima koji su, ljudski gledano, zakinuti) i ne nadzire sitničavo svaki ljudski korak, već mu daje slobodu i odgovornost da darove upotrijebi kako zna i umije.
S druge strane, ovdje je također jasno da su sve naše sposobnosti, sve ono što imamo, dar Božji, a ne plod naših zasluga ili predodređenosti, i to dar koji smo dužni upotrijebiti za rast Kraljevstva Božjega, tj. za širenje jedinstva, pravednosti i mira svih ljudi u zajedništvu s Bogom i međusobno.
Nadalje, ovo nas upućuje na konačni sud na kraju vremena, gdje će svatko od nas položiti račun pred pravednim sucem o načinu upravljanja sa svojim životom. Novi Zavjet u govoru o posljednjim stvarima ističe element konačnog suda kao nešto temeljno i neizbježno.
Pozabavimo se još malo zlim slugom. Stav koji on ima prema gospodaru je nepovjerenje. Na prvim stranicama Biblije, u Knjizi Postanka, zmija, tj. đavao, Evi upravo usađuje nepovjerenje prema Božjoj dobroti, navodeći je da ne posluša Božju zapovijed, što je uzrokovalo njen i Adamov grijeh. Takav isti stav nepovjerenja i zatvorenosti prema gospodaru ima zli sluga. On gospodara kritizira, ne voli ga i sumnja u njegove poštene namjere. Nije se htio izložiti riziku ulaganja i rada, odbio je doprinositi umnažanju gospodarevog bogatstva i radosti, kojeg bi i on na kraju bio sudionik, kao prva dvojica slugu.
Danas ima jako puno onih koji su nepovjerljivi prema svakome, pa i prema Bogu. S takvim stavom čovjek se zatvara ljubavi, a bez ljubavi prema Bogu ili prema čovjeku, ili prema samome sebi (ovdje nije riječ o egoizmu nego o zdravoj ljubavi prema sebi), nijedna sposobnost ne može rasti i postaje beskorisna za druge, kao da je zakopana. Dok se god čovjek iz ljubavi prema nekome (prema Bogu ili obitelji i sl.) trudi nešto učiniti u svom životu, doživjet će blagoslov i umnažanje. Suprotno od toga tko god se zatvori u sebe, postajući egoist, gubeći bilo kakvo povjerenje i motiv da bi se za nekoga trudio i žrtvovao, u njemu sve umire, pa ma koliko nadaren bio.
Također, mnogo je onih koji su se uspoređujući s drugima razočarali u sebe, misleći da nisu sposobni nizašto, ili su doživjeli promašaje pokušavajući biti ono što nisu ili ono što su drugi očekivali od njih, te tako nisu uočili dar, pa makar on bio i jedan kojeg im je Bog dao. Bog ne gleda na darove, jer ih je on i dao, za njega su oni nebitni, bitan je trud s kojim se ti darovi upotrebljavaju i način na koji se upotrebljavaju, jer su oni pokazatelj odnosa prema Bogu.
Kao zaključak svega ovoga može nam poslužiti odlomak iz Katekizma Katoličke Crkve (br. 1050) koji kaže: “Sve dobre plodove prirode i našega truda, koje po Gospodnjoj zapovijedi i u njegovu Duhu budemo po zemlji proširili, naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, osvijetljene i preobražene, kada Krist bude Ocu predao vječno i sveopće kraljevstvo”.
Dražen Volk