“Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi…” (sv. Franjo, “Pjesma stvorova”)

Franjo, taj sretni putnik, žurio se da iziđe iz svijeta kojim je prolazio kao prognanik, ali se služio svim onim što je bilo u svijetu. U svakoj umjetnini je veličao Umjetnika. Zanosno je klicao svim djelima Božjih ruku, uživajući u divnim prizorima, gledao je živi smisao i uzrok svega. U lijepim stvarima je prepoznavao Najljepšega. Sva dobra mu dovikuju: “Onaj koji je sve stvorio najbolji je!”.