Ukazanja i privatne objave – Razlučivanje

20820021078_d0aa0722bb_z

(prema članku «Private revelations and apparitions Dr. Thomasa W. Petrisko.)

Kada promišljamo o ukazanjima, privatnim objavama, viđenjima, ili pak o tome govorimo i slušamo u ovo naše doba, koje je obilježeno mnoštvo takvih pojava na svim stranama svijeta, tada se istovremeno u našim glavama, osobito umu teologa, pojavljuje pitanje o autentičnosti tih pojava. Pitanje o autentičnosti, nije ni malo pogrešno, već je itekako potrebno, jer čuva vjernika od lakovjernosti, koja može dovesti do krive pobožnosti, idolopoklonstva, pa čak i do otpada od katoličke vjere, Nauka i Crkve. Stoga se i mi ovoga časa s pravom pitamo: jesu li sva ta ukazanja vjerodostojna, jesu li objave prave, dolazi li to od Boga, te može li se vjerovati onima koji su imali takva iskustva i o tim iskustvima svjedoče. Budući da je sud o takvim pojavama usko povezan s Crkvom i katoličkom teologijom, pa su te pojave ujedno i teološko pitanje, u vidu »teologije ukazanja« potrebno iz područja dogmatske teologije i tradicije Crkve, tražiti odgovore na postavljenja pitanja, te na taj način rasvijetliti ono što zbunjuje i pomoći vjerniku da u buduće i sam uvijek razborito provjerava duhove, kako nas to potiče apostol Pavao: »Sve provjeravajte: dobro zadržite…« (1 Sol 5, 21)

Na početku ovog promišljanja bez ustručavanja treba priznati da Bog na različite načine djeluje u Crkvi, te se to posebice očituje po različitim darovima koje Tijelo – Crkva, od Glave –Krista prima, prema onom Pavlovom: »Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće.« (1 Kor 12, 4-11)

Prema prethodnom citatu iz Prve poslanice Korinćanima, vidljivo je, i lako se može zaključiti, kako su čudesne pojave bile, na neki način, prisutne i u Pracrkvi – zajednici vjernika prvih vremena. Svakako nam pri produbljivanju te spoznaje može pomoći i pogled na posljednje stranice svih četiriju evanđelja, gdje se govori u Isusovim ukazanjima, ili bolje rečeno, pokazivanjima nakon uskrsnuća, te Djela apostolska i pastoralne poslanice, gdje jasno možemo vidjeti da su širenju kršćanstva itekako pridonijeli različiti čudesni događaji ili su pak bili pratnja širenju kršćanstva, u čemu je očito bila vidljiva prisutnost nadnaravnoga. Kao što je već napomenuto, sva četiri evanđelja pripovijedaju nam o ukazanjima nakon uskrsnuća (osim Markovog evanđelja, ukoliko je ono uistinu završavalo sa 16,8; no ukazanja do kojih je trebalo doći pretkazana su u Mk 16,7 a ima valjanog razloga za mišljenje da je i to evanđelje, poput ostalih, već od početka sadržavali prikaze ukazanja uskrsnulog Gospodina.) No među evanđeljima postoje razlike u ukazanjima koja prikazuju. Ivanov je izbor, karakteristično osebujan i stoga je važno primijetiti sljedeće. Izgleda kao da u početku na uskrsnuće nitko nije ni pomišljao nego je prvim kršćanima ta misao vremenom postupno postojala sve bliskijom. Tako je nastajalo sve više i više odgovarajućih priča dok se konačno sva Crkva nije u to uvjerila. U početku Crkva doista nije pomišljala na uskrsnuće. To je posve jasno. Ali isto tako nije bilo ni postupnog prihvaćanja te ideje s umnožavanjem primjera «ukazanja». Nepobitna je činjenica da, kad se sve zbroji, čitamo o pet ukazanja, odnosno, pokazivanja Isusa, do kojih je došlo prvoga dana, na sam Uskrs (Mariji Magdaleni, ženama, dvojici na putu za Emaus, Petru, te dvanaestorici učenika). Zatim, daljnjih pet ukazanja odigravaju se sporadično tijekom sljedećih četrdeset dana; poslije toga (uz iznimku ukazanja Savlu iz Tarza, koje je bilo specifično i posve drugačije od ovih prethodnih deset) više nijedno. To nije nikakvo postupno dograđivanje »ukazanja« nego, moglo bi se reći, upravo suprotno: postupno su bila brojčano sve više ograničena. Osim toga, kako to vrlo jasno prikazuje primjer »nevjernoga« Tome, ukazanja isprva nisu baš bila rado dočekivana i nisu imala neko veliko značenje. Ukazanja su bila odbijana kao isprazne priče, a oni koji nisu samo vidjeli Krista glatko bi odbijali prihvatiti te priče. Istodobno je vrlo važno spomenuti, da je Isus uzašašćem prešao u svijet izvan ljudske spoznaje, odakle će se uskoro Duh izliti na Crkvu. Moguće je da su učenici u trenutku uzašašća očekivali da se Isus ponovno pojavi, jer su »netremice gledali« (usp. Dj 1,10) zbunjeni čudnovatošću njegova odlaska. Također ovdje izraz nebo potvrđuje konačnost Isusova odlaska.
Nadalje, u Crkvi ne postoji razdoblje u kojem nije bilo nekih nadnaravnih pojava. Ipak, naše vrijeme, odnosno vrijeme u posljednjih stotinjak godina, slobodno možemo prozvati vremenom u kojem se događa eksplozija nadnaravnih fenomena, kako u duhovnosti, tako i u drugim sferama čovječanstva: proroštva, NLO… Česte su pojave viđenja različitih obrisa na nebu, prozorima, u šalicama ili loncima, te čim se pojavi neka silueta ili obris humanoidnog oblika, odmah se donosi zaključak kako se radi o ukazanju. Osim toga, kipovi sve češće proplakuju, ispuštaju vodu, događaju se stigmatizacije, te se na kraju objavljuju na tisuće poruka o svemu i svačemu. Tako se na primjer govori da je već papa Pio XII. bio umoran od audijencija s vidiocima koji su mu dolazili donijeti posebne poruke za njega ili Crkvu. No, u svezi s time postoje dvije oprečne predrasude kod teologa i vjernika laika: apsolutni skepticizam koji niječe svaku mogućnost takvih pojava i lakoumnost mnogih koji, bez imalo razlučivanja, uvijek bivaju u traženju nečeg senzacionalnog i olako se predaju svim oblicima pobožanstvenjenja. Stoga, ovdje ne bi bilo zgorega primijeniti klasično Ignacijevo pravilo iz Duhovnih vježbi: »Moram se osjetiti indiferentnim tako da ne budem naklonjen, niti sklon da otklonim predloženu stvar; nekako kao jezičac na vagi.«
Bilo kako bilo, u povijesti čovječanstva postoji ono normalno i abnormalno, nadnormalno i nadnaravno. Po pitanju viđenja i ukazanja u obzir dolazi ova stvarnost nadnaravnog, te je stoga potrebno kod takvih fenomena utvrditi da se ne radi o nečemu abnormalnom što je u svojoj biti patološko ili pak nadnormalno što pripada području parapsihologije. Kada se dovodi u ispitivanje određeno ukazanje onda se kao jedno od pitanja promatra funkcija samog ukazanja za Crkvu, što predstavlja bitni aspekt i također pravni položaj tih pojava. U tom slučaju sustavna teologija razlikuje javnu od privatnih objava. Javna Objava u sebi sadrži sve bitno i ne može joj se ništa nadodati jer je objavljena po Isusu Kristu. Zbog toga sv. Ivan od Križa napominje: »Mi više nemamo razloga ispitivati Boga, niti On ima motiva da nam govori kao prije, jer od kada nam je darovao Sina, koji je Riječ, On nema drugih riječi za nas i sve nam je rekao u jednom hipu, i nema nam više što govoriti.« Nešto slično govori i Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji: »Ne uzbuđujte se kršćani previše i ne budite kao pero na vjetru; ne vjerujte da vas svaka voda može umiti. Imate Stari i Novi zavjet. Imate i pastire koji vode Crkvu!«
Kada čitamo ovakva mišljenja, postavlja se pitanje, kakvu onda funkciju imaju privatne objave, jer one ne mogu kompletirati javnu Objavu. Unatoč tome treba reći da privatne objave imaju više praktični karakter, te su više spekulativne naravi. Zato se u dogmatskoj teologiji o njima govori više kao o nečemu sporednom, čak nepotrebnom i bez važnosti. Osim dogmatike, moralna teologija odvraća pažnju od tog dvosmislenog područja. U isto vrijeme mistika obrađuje privatne objave kao neke opasne fenomene od koji se treba čuvati. U skladu s rečenim, već spomenuti Ivan od Križa napominje: »Čista, jednostavna, ponizna i razborita duša treba upotrijebiti sve sile i svu mudrost da odbije objave i viđenja kao najopasnije napasti.« Takvo se mišljenje ponajviše temelji na samom iskustvu Crkve vezano uz privatne objave i viđenja koja su kroz čitavu povijest Crkve bila sklona raznim iluzijama i devijacijama, te ih je bilo teško kontrolirati i sprečavati. Poradi tih devijacija još je Lateranski sabor 1516. godine propisao »ex nunc Apostolicae Sedis examini reservatae« – Samo je Svetoj stolici pridržano pravo ispitivanja. Osim toga, Tridentski koncil ovoj odredbi nadodaje: »Nova se čudesa ne smiju priznavati bez odobrenja mjesnoga biskupa.«
Nakon toga kada se govori o vjerodostojnosti ukazanja i pravilima za razlučivanja, potrebno je napomenuti da viđenja ne treba ni precjenjivati s obzirom na vlastito posvećenje, niti ih željeti, niti za njih moliti. Sveti Ivan od Križa upozorava da »želja za privatnim objavama kvari čistoću vjere i pokazuje manjak poniznosti«, jer takve se duše »ne izgrađuju u sebi, već lutaju izvan sebe« i umišljaju sebi da su kod Boga »poseban slučaj«. Zbog toga je dobro ispitati tri stvari: osobu vidioca, sadržaj poruka i učinke takvih objava.
Pod tim uvjetom kada govorimo o osobi koja ima viđenja treba napomenuti da ona mora biti duševno i ćudoredno zdrava, s time da se tu ne radi o fizičkom zdravlju, već o duševnoj ravnoteži i poštenju, koje potvrđuje vjerodostojnost i vjerojatnost privatne objave. Ako je osoba čuvstveno neuravnotežena, neurotična ili psihotična, tada je nepouzdan svjedok vlastitih doživljaja. Na moralnu ispravnost i čistoću treba još više paziti. Napose na kreposti koje su uvjeti istinitog suda. Ako osoba voli izmišljati, zaokruživati, dramatizirati da objava ispadne ljepša i zanimljivija, onda ona nije dobar svjedok vlastitih čina. Ako je neskromna i voli se isticati ili svađati, i neposlušna je, onda je nepouzdana. Čvrst značaj se tako pokazuje u kušnjama, iako sva dobra psihička, fizička i moralna svojstva vidioca nisu još izravan dokaz da je objava sigurna.
Što se pak tiče predmeta objave, gleda se porijeklo objave koje može biti pozitivno ili negativno. Što god se u nekoj objavi nalazi protiv javne Objave i tradicije Crkve, takva objava ne može biti od Boga, jer Bog ne želi poricati privatnim putem što je jednom javno po Sinu obznanio. Sumnjive su i objave koje donose banalnosti, smiješnosti i nevažnosti bez dostojanstva kakvo je svojstveno Božjem govoru. Moralni su pak učinci pozitivni ako viđenja posvećuju vidioce, ako im donose više kreposti i rast u milosti. Ako je osoba, naprotiv, postala tašta, drska i neposlušna, treba ozbiljno sumnjati u takve objave. Psihički su učinci pozitivni kad navodna objava donosi u dušu vidjelaca trajan mir i radost u Duhu Svetom. Ako se poslije navodnih objava pojave trajni psihički poremećaji, znak je da se radi o lažnoj objavi, halucinaciji ili prisilnim idejama (patologija, abnormalnost).
Osim navedenih kriterija postoje i drugi kriteriji u ispitivanju ovih fenomena koje je dobro naglasiti. Evo nekih od njih:
Učestalost – Rekli smo da viđenja ne mogu nadomjestiti način vjerovanja. Ukazanja koja bi za neki dulji period postala tako česta da bi postala dijelom dnevnoga života vidjelaca imala bi sklonost da kršćanski život preobraze u viđenje i tako ga oslobode od nejasnoća vjerovanja. Takva bi učestalost bila razlogom da se posumnja u autentičnost ukazanja. Ona bi nas uvela u napast da pomislimo kako se kršćanska vjera hrani više suvremenim ukazanjima nego Objavom koju je u prošlosti donio Isus Krist. Pobožnost bi se tako više razvijala na temelju stalnih ukazanja, nego na osnovi vjerskog poklada koje primismo. Vjera bi na ta način, malo po malo postajala vjerom u ukazanja i temeljila bi se na pričanju onih koji imaju viđenja.
Drugo pomagalo u otkrivanju autentičnosti sastojalo bi se u otkrivanju sukladnosti poruka vidjelaca s vjerskim istinama. Ako bi se pronašlo doktrinarnih pogrešaka u onome što se čulo za vrijeme ukazanja, ili bilo kojih tvrdnji koje nisu u skladu s Evanđeljem ili Tradicijom, onda bi se tim tvrdnjama moralo nijekati porijeklo koje im se pripisuje. Isto bi se moglo reći za izričaje optužbi, prijetnji osvetom, prisiljavanje na vjerovanje ili nečega drugoga što se protivi slobodi i ljubavi. Ako bi samo držanje vidjelaca i njihov opći stav poticao na razdvajanje, pobunu, neposlušnost crkvenom autoritetu, bilo mjesnom ili općem, onda bi se moralo sumnjati u njihovu autentičnost.
Potrebno je kao jedan od kriterija pomno ispitati kako su ukazanja započela i uzeti sve elemente u razmatranje. Potrebno je vidjeti jesu li riječi ukazanja na bilo koji način sugerirane iz okoline, iz nekih prethodnih razgovora ili pjesama naroda, ili samih vidjelaca.
Isto tako bila bi smetnja potvrdi transcendentalnog porijekla ukazanja ako bi se otkrila kakva ljudska manipulacija, kad bi korisnici ukazanja određivali mjesto, datume, učestalost, vrijeme i program ukazanja i viđenja.
Na koncu, potrebno je vidjeti i plodove koje ukazanja donose, kako za same vidioce, tako i za one koji dolaze s njima u dodir. No, sami duhovni plodovi nisu dostatan kriterij u prosuđivanju autentičnosti ukazanja. Poznati su naime slučajevi gdje su ukazanja bila odbačena (npr. Garabandal) a ipak su se zbila brojna obraćenja, ozdravljenja i dobili toliki duhovni plodovi. No, kada su svi nabrojeni kriteriji (osoba-predmet-učinci) i druga nabrojena pomagala pozitivni, onda ovaj o duhovnim plodovima doprinosi jačini argumentacije vrednovanja samog fenomena.
Iz tih razloga sv. Pavao jasno upozorava: »Sve provjeravajte: dobro zadržite…« (1Sol 5,21);
Bog pak neumorno svakome od nas po Pismima govori:
»… ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna, bit ćeš usta moja« (Jer 15,19b).
»Neka mi narod nauče razlikovati sveto od nesvetoga, lučiti nečisto od čistoga« (Ez 44,23, govoreći o Lev 10,10).
»Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati «(1Kor 2,14).
»Svakomu se daje objava Duha na opću korist… jednomu sposobnost razlikovanja duhova« (1Kor 12,7,10).
»… već po zloći budite djeca, a po razboritosti budite zreli ljudi« (1Kor 14,20).
»I ovo je moja molitva: Neka vaša ljubav sve više raste u pravoj spoznaji i svakom rasuđivanju« (Fil 1,9).
»Uistinu, koji je god još pri mlijeku, ne snalazi se u nauci o pravednosti, jer je dijete. A jaka je hrana za odrasle, za one koji navikom imaju uvježbana osjetila za razlikovanje dobra i zla« (Heb 5,13-14).
»Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu« (1Iv 4,1).

Fra Mate Bašić, OFM