prosinac 2008.

Stanko Mikulić zaređen je na blagdan Bezgrešnog začeća BDM za đakona i sad sudjeluje u blagoslovu obitelji u Župi Svetoga Križa

S Bogom razgovaram svakodnevno i svuda

Na blagdan Bezgrešnog začeća, 8. prosinca, kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, zaredio je u zagrebačkoj katedrali sedmoricu muževa za trajne đakone. Zaređeni su Miljenko Bošnjak iz župe sv. Antuna u Sesvetskim Selima, Krunoslav Kičinbači iz župe bl. Ivana XXIII u zagrebačkoj Dubravi, Ivan Mandić iz župe sv. Tri kralja  – Kraljev Vrh, Ivan Markulin iz zagrebačke župe sv. Josipa, Marijan Spehnjak iz župe sv. Vida u Brdovcu, Stipo Šarić iz zagrebačke župe sv. Leopolda Mandića Voltino-Ljubljanica i naš župljanin, član Pastoralnog vijeća Župe Svetoga Križa u Sigetu, vrlo aktivan član naše zajednice Stanko Mikulić. Svi su đakoni oženjeni, imaju djecu, a Stanko čak četiri kćeri.

Iako je, kako sam kaže, do prije desetak godina u svijetu bilo čak 25 tisuća đakona, jer je to omogućio Drugi vatikanski koncil, u nas je to novija pojava. Stanko ovih dana sudjeluje u blagoslovu obitelji, pa nas je zanimalo kakva su prva iskustva.

STANKO: Ti susreti s ljudima dobro mi dođu, sva pitanja vezana uz život dobro mi dođu od njih izravno ili neizravno… Dugo mogu slušati naročito starije, meni je štošta važno u tim razgovorima, a njima je dovoljno da ih slušamo. Sam blagoslov je susret s tim obiteljima.

PITANJE: Imali ste zavojit i dug put do đakonata. Prvo studij strojarstva, potom teologija, limarski obrt…
STANKO: Nigdje nisam mogao zastati gdje se moglo zastati. Poslije gimnazije otišao sam studirati strojarstvo. Potom, na drugoj godini strojarstva, otišao sam studirati teologiju. Uvijek sam se pomalo bavio filozofskim i teološkim pitanjima. Srcu su mi te discipline prianjale. Na studiju strojarstva bilo nas je s raznih strana, ali nikada nismo razgovarali o strojarstvu, o konzolama, već o politici, nacionalnim pitanjima, o ljubavi, o filozofiji i naročito o religiji. Nisu me zadovoljavali odgovori koje sam davao u tim razgovorima. Došao sam župniku i rekao da bih želio otići na teologiju. Prvo sam otišao kod franjevaca u novicijat, a kad sam se vratio iz vojske uputio sam se na studij teologije. Već na trećoj sam se godini dobro upoznao s pojmom đakonata, ali tada na ovim prostorima nikome to nije na pamet padalo, jer je to bilo vrijeme komunizma. Kad bih studentima o tome pričao govorili su da je ludost o tome i razmišljati, a meni se činilo da bih baš to mogao pokušati. Poslije četvrte godine kod redovničkih zajednica treba položiti vječne zavjete, ali ja sam rekao da želim završiti teologiju, ali da ne bih polagao zavjete, ne bih si stavljao prepreke. Pustili su mi još jednu godinu, poslije toga petu sam godinu završio u Sarajevu. Otišao sam u Zagreb, diplomirao teologiju i poslije tri semestra poslijediplomskog nudili su mi katehetiku. Nisam bio spreman za to. Ukinut je poslijediplomski pa su me poslali  kod isusovaca. Oni su mi rekli da moram kod njih sve završiti. Za tri godine ispolagao sam sve predmete. Kod Hrvoja Lasića sam uzeo poslijediplomski, ali nije im se za trojicu isplatilo organizirati poslijediplomski pa su me poslali na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Budući da imaju ciklički predavanja kad se napuni dovoljan broj studenata trebalo je čekati tri godine… Našao sam posao u Etilenu, malo sam radio, malo bio na porti. Završio sam jednu godinu, plaćao sam uz rad, tada sam se i oženio. Na poslijediplomskom su studiju uspostavljene ekonomske cijene. Semestar je stajao tisuću maraka. To sam mogao zaraditi, ali ne i uštedjeti. Žena je rekla da ne možemo podnijeti taj financijski teret. Znala je za moje planove o đakonatu, pristala je na to. Kad sam se oženio imao sam 34 pune godine, imao sam dob da po kanonskom pravu mogu predati molbu za trajni đakonat. Moje su molbe stajale, imao sam radionicu, radio… Nadbiskup Bozanić je došao krizmati u našu Župu Svetoga Križa. Fra Emanuel Hoško me spojio tada s njim i on mi je kazao da sačekam da na razini cijele Hrvatske donesu statut koji bi to mogao regulirati. Godine 2002. donesen je statut, zaređen je i prvi trajni đakon u Požeškoj biskupiji. Vjerojatno i poticajem Druge sinode zagrebačke nadbiskupije, došlo je na red i pitanje zagrebačke nadbiskupije, javilo se 17 kandidata, devet nas je ispunilo sve uvjete. Počeo je trogodišnji studij. Svakog utorka po četiri sata. Često smo imali zajedničke obiteljske susrete, ostalo nas je sedmorica koji smo položili završni ispit, duhovne vježbe, ređenje…

PITANJE: Kako ste se osjećali prilikom obreda u katedrali?
STANKO: Bilo je puno veličanstvenije no što sam mislio. Nadam se da ćemo i mi momci biti izvrsni i da će ta veličanstvenost imati podlogu u radu nas sedmorice po župama.

PITANJE Što smije, a što ne  smije raditi đakon?
STANKO: Pripadam kleričkom staležu, obvezuje me sve što i klerike. Permanentni đakon može dijeliti krštenje, može prisustvovati vjenčanju, može voditi službu riječi, u to spada i propovijedanje, ne može ispovijedati, ne može davati popudbinu, može dijeliti blagoslove, sudjelovati u blagoslovu kuća, sudjelovati u pučkim pobožnostima. Može voditi sprovod, na misi sudjeluje u svemu osim u euharistijskoj molitvi i u onom što je dio tog obreda. To đakon ne smije i ne može.

PITANJE: Kako vas sada prihvaćaju svećenici, redovnici, a kako puk? Je li se išta promijenilo?
STANKO: Sam pojam đakona vrlo je hladan, često sam ga među braćom i prijateljima spominjao, ali izaziva nelagodu. Moj otac uopće nije znao što je to. “Nisi svećenik, znači nisi ništa”. Moje je roditelje strašno pogodilo to što ja nisam zaređen, ali nisam izabrao tu službu zato što me netko na to nagovarao. Mozaik sam popunjavao mnogim sadržajima, osnovna misao je ostala ista. Kad sam bio na nastavi također je od profesora s hladnoćom primljena ta riječ, ali mi koji smo sudjelovali, postavljali smo pitanja koja su nas zanimala, učinili smo da to dovede do jednog posve drukčijeg stava, taj pojam više nije onako hladan.  Braća u samostanu su me prihvatila više no što sam očekivao, nisam očekivao veliku prihvaćenost, ali ono što mi nude više je no što sam očekivao.

PITANJE: Sada imate dvije obitelji: ženu i četiri kćeri te braću u samostanu i župljane!?
STANKO: Oduvijek u meni postoji protivljenje razdvajanju pojma sakralnog i profanog. Ne postoji svijet koji je posve svet, niti onaj koji je posve svjetovan. Čini  mi se da permanentni đakonat ima prednosti jer nudi i dopušta dvije obitelji, dozvoljava bavljenje politikom, omogućuje đakonu da ima firmu, da bude jamac, da diže kredite… No, ako bih svojim ponašanjem nanosio ljagu Crkvi biskup ima pravo reći mi to i oduzeti mi pravo na đakonat.

PITANJE: Hoće li vaše kćeri biti redovnice?
STANKO: To prepuštam njima. Ne prekidam ih u njihovim aktivnostima. Gledamo filmove, ja ih komentiram pa se one na to žale… Dovedem ih za stol, pričamo, one kazuju što su doživjele, bude tu i molitve.  Ne želim svesti svoj život na “Očenaš”, “Zdravo Marijo” i “Slava Ocu”, ne želim molitvu svesti na crkvu i na neki skučeni prostor. O svim svojim problemima razgovaram s Bogom! Uvijek i svuda. Tako bih želio da se i život moje djece jednostavno odvija pred Bogom i pred ljudima u ispovjednom tonu. Kao što dišem tako doživljavam djelovanje Duha Svetoga. To je došlo s odgojem. Rođen sam u malom selu Potkraju, župa Kočerin, općina Široki Brijeg. Tamo sam išao u osnovnu školu i gimnaziju. Bilo nas je u oca i majke petnaestoro. Nisam čuo da bi se ikad svađali. Cijele se dane molilo, otac je po cijele dane radio, majka je radila sve kućne poslove. Nikad poljoprivredne. S braćom i sestrama bez pogovora smo išli nedjeljom na misu i potom cijeli nas dan nema. Igrali bismo nogomet, razgovarali s djevojkama… Način fratarskog života s narodom u tom kraju vrlo je jednostavan i prisan, nije uopće odijeljen od naroda. To sam upio u svom kraju i mislim da je to dobro.

PITANJE: Vaš župnik sada odlučuje o vašim dužnostima i pravima. Potom će o tome odlučiti nadbiskup. Što očekujete od budućnosti?
STANKO: Nimalo se ne bojim. Spreman sam i na više no što se od mene očekuje. Niti svoje limarske poslove ne svodim na novac. Svoj limarski posao vidim kao način da se s ljudima susrećem, Duh Sveti nas osposobljava da na odgovarajući način rješavamo probleme egzistencije.

Razgovarao Želimir Ciglar