RAZGOVOR S fra EMANUELOM HOŠKOM,
bivšim župnikom župe Svetoga Križa u Sigetu,
doktorom povijesnih znanosti i sveučilišnim profesorom

Papa je najčasniji trsatski hodočasnik

Fra Emanuel Hoško djelovao je dvanaest godina u župi sv. Križa u Sigetu. No, on nije samo pastoralni radnik već i crkveni povjesničar; trenutačno je izvanredni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu s radnim mjestom na Teologiji u Rijeci. U samo tri četiri posljednje godine objavio je četiri knjige o franjevcima Provincije Svetog Ćirila i Metoda, koja se prostire od Rijeke do Zemuna. Duboko je vezan uz našu Župu Svetoga Križa, gdje je, kako kaže, kao župnik sudjelovao u gradnji crkve, najljepšeg sakralnog spomenika suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, ali još se više ponosi izgradnjom, kako on reče, žive crkve. U tu živu crkvu, u svakodnevnu uronjenost naše župne zajednice uveo je i prije više od sedam godina potpisnika ovih redaka. Do susreta s njim i Reneom Medvešekom, te fra Josipom Korenom i Damirom Šimunovićem, mislio sam da je za vjernika laika dovoljno da se kloni zla i čini dobro, te da pohodi misu i umiva se svetim sakramentima. No, Hoško neprestance upozorava, riječju i djelom, kao i benediktinci: moli i radi, ali i u svom domu, i u svojoj radnoj sredini i u župnoj zajednici.

Sjemeništarac, a otac predsjednik SUBNOR-a?!

*Kazali ste prije pet godina u intervjuu Večernjem listu kako su Hrvati i onda kad nisu imali državu, imali redodržavu, misleći na franjevce koji su bili na braniku od Jadrana do Drave čuvajući jezik, kulturu, materijalnu i duhovnu baštinu hrvatskog naroda, običaje… Kada ste osjetili poziv, kada ste pomislili da biste mogli postati franjevcem?

– Vraćate me jako daleko u prošlost. Najprije, moji učitelji i moji roditelji, jer su bili prijateljski povezani, složili su se da me treba poslije osnovne škole poslati dalje na školovanje. To se ostvarilo tako da sam pošao u sjemenište, polazio klasičnu gimnaziju na Šalati, kao franjevački sjemeništarac… Kad sam došao do vlastitog izbora mislio
sam da imam dovoljno svojih razloga da tamo ostanem. Živio sam u vrijeme kad su vanjski razlozi, čak okolnosti društvenog pritiska,  samo pojačavale upravljenost prema tom cilju. Pojasnit ću! Godine 1960. bio sam na službi u JNA. Za moje je oficire bilo nerješivo pitanje kako sam ja student teologije, a moj otac predsjednik  općinskog SUBNOR-a. Ostavljali su me na miru jer se nisu usudili rješavati tu enigmu. Potkraj vojnog roka su pak ponude pljuskale jedna za drugom: “Mi ćemo te školovati, mi ćemo ti dati stipendiju, mi ćemo ovo, ono…” U meni je to stvaralo samo otpor i učvršćivalo je temeljnu opredijeljenost za franjevački život i prema pozivu svećenika. Godine 1965. postao sam svećenikom, sad je to punih 39 godina i nisam požalio što je tako! Nisam ni požalio, i to je moj izbor, što sam to postao unutar zajednice franjevaca.

*Gotovo da nisam upoznao svećenika koji ne mašta o tome da sudjeluje u gradnji crkve. Vi ste sudjelovali u gradnji, kažu povjesničari umjetnosti, najljepšeg sakralnog spomenika suvremene umjetnosti u nas: Crkve Svetoga Križa u Sigetu!

– Kada je 1965. proglašen kardinalom pokojni zagrebački nadbiskup Franjo Šeper i gradske zagrebačke vlasti  su mu htjele iskazati poštovanje i čestitku i pitali su ga što mogu one učiniti za tu njegovu promociju?  Kažu da se kardinal razljutio: “Već sam vas tristo puta molio za dopuštenje i odobrenje lokacije i građevinskih dozvola za gradnju novih crkva jer se grad proširio preko Save, proširio se na istok i zapad, a nikakvog odgovora nije bilo”.
Tada mu je obećano da će dobiti lokaciju i dozvolu. Zagreb se je proširio preko Save i kardinalu je obećana lokacija za crkvu u Novom Zagrebu. Kako nije imao neposrednog novčanog depozita pozvao je našega franjevačkog starješinu, provincijala i kazao mu ovo:  “Slušaj, u nevolji sam! Grad će dati lokaciju i građevinsku dozvolu za novu crkvu, a ja ne mogu graditi. Hoćete li to vi fratri preuzeti?”
– Provincijal je prihvatio i potom je otišlo više od 20 naših mladih svećenika u njemačku pastvu. Za njih smo uzeli njihovu plaću pet godina unaprijed da je odrađuju i to je bio bankovni polog na koji se mogao dići bankovni kredit. Bilo je puno problema oko samog nacrta. Bio sam blizu onih koji su o svemu tome odlučivali. Zbunjen sam očekivao početak radova. Godine 1969. postavljena je baraka koja nam je služila sve do 1982. kao crkva, a onda 1971. su počeli prvi radovi,  iskolčavanje, a zatim podizanje zgrade. Neočekivano sam došao sam 1978. u Siget. Moja zadaća nije bila neposredno vođenje tih poslova, to su vodili drugi, kompetentiniji od mene. Ipak sam sudjelovao u dogovorima o izboru arhitekata za unutrašnje uređenje, što je bilo osobito osjetljivo pitanje, a i o svemu drugome što je spadalo na to unutrašnje uređenje. Tako da sam dočekao 1982. godinu u službi sigetskog župnika i kada je otvorena  crkva. Na tome sam mjestu dočekao i posvetu i na svoj način u tome sam sudjelovao kao i u daljem uređenju crkve. Ipak! Više mi je na srcu bila izgradnja žive crkve, stvaranje vjerničke zajednice koja će se okušati u crkvi kao u prostoru, koja će uprisutniti Crkvu u Novom Zagrebu. Tada smo bili jedina novozagrebačka župa koja ja imala crkvu. Sve ostale župe djelovale su u stanovima, tako da je najveći dio Novozagrepčana nedjeljom dolazio u Crkvu Svetoga Križa u Sigetu.  Trudili smo se organizirati adekvatnu ponudu, kako ponudu služenja sakramenata, tako ponudu riječi, propovijedanja i katehizacije. S radošću se sjećam tih dana. Uz redoviti osnovnoškolski vjeronauk u župi su bile skupina studenata, brojna, zauzeta, i dvije skupine srednjoškolaca. S radošću mogu reći da je upravo ta omladina danas svojevrsna baza u toj crkvi i župi, za njih nijedan posao nije bio pretežak niti prezahtjevan, od pranja drvene barake namazane uljem, pa do uređivanja crkvenog prostora, npr. slike Isusa u Emausu koja je djeci vizualno objasnila prvu pričest, redovitog sviranja i pjevanja. Ti su ljudi danas  zreli i jedan dio njih je po zakonu urbanog života preselio u nove dijelove grada. Ostali su stariji, ali i obratno. Stigli su mlađi, novi stanovnici i župljani. Izgradnja žive crkve je moj svećenički kredo. S onim što sam kadar vidjeti i danas suditi mislim da kod Svetog Petra imam određeni depozit kad ću se s njime naći oči u oči.

*Kardinal Josip Bozanić osjetio je tu živu crkvu posjetivši nas prije
nekoliko mjeseci. Zajednica živi aktivno,od igranja nogometa do same euharistije, od gradnje crkve do raznih aktivnosti… No, nije zatvorena poput sekti, već je otvorena prema svima, dolaze vjernici iz grada iz drugih župa. Što biste savjetovali svojim nasljednicima. Kako da se mladi gvardijani i župnici postave, što da čine? Kako različite ljude, koji inače zajedno ne bi niti za  stol sjeli, okupiti u crkvi?

– Konvencionalna je djelatnost svećenika u okupljanju ljudi. Naglasak svećenik treba dati na ono što se od njega neposredno očekuje, ali po zakonitosti korespodencije. Staro je pravilo ovo: što god se prima, prima se na način primatelja. Nije dovoljno da svećenik samo kaže svoju misao, svoj naum, već je mora kazati tako da je primatelj može primiti, razumjeti.  Još je važnije dati ljudima dovoljno jasan poziv da u toj zajednici imaju aktivno, a ne pasivno mjesto. To se može postići izravno: reći ljudima, pitati ih “ako ne mislite to što biste vi…”  Drugo, važno je  da ljudi po principu osmoze takav duh šire dalje od sebe. U župi su tako nastale župna tribina pa pjevački zbor mladih. Sve to su pokrenuli župljani. Mislim da je tako nastala internetska web stranica, tj. na ponudu onih koji to znaju raditi, ne na ponudu župnika, to vrijedi i za niz drugih aktivnosti.

Voditi župu a ne poštivati suradnički  odnos znači pretvoriti župu u sakramentalni pastoralni servis i ništa više. Dolazi to do izražaja na više načina. Želio sam za svog drugog boravka u Sigetu suradnički razvijati dvije osobite aktivnosti u župi. Riječ je o sustavnom obrazovanju onih koji su odlučili sklopiti brak putem zaručničkih tečajeva. Taj susret je prigoda da se ljudima kaže ono što nisu mislili da mogu od Crkve čuti i da im njihovo vjenčanje ne bude samo u crkvi već sadržajem i osobnim izborom crkveno vjenčanje. Druga skupina koja se neprestance reproducira pod krovom Svetoga Križa su takozvani katekumeni, oni koji još nisu kršteni ili su to odrasli koji su kršteni, ali su ostali bez dubljeg upoznavanja vjere. Taj oblik djelatnosti, koji se manje ili više obavlja ne samo uz akciju svećenika, već i uz pomoć suradnika vjernika laika koji žive u župi, predstavlja svojevrsno kumstvo mladim ljudima koji primaju sakramente. Župljani su sudjelovali u tom poslu, svjesni da ne nude samo kršćansku informaciju, već da te katekumene ugrađuju u zajednicu vjere, među žive ljude koji žive svoju vjeru.
U tom poslu nikada dosta dovitljivosti i zauzetosti. Zakonitost ponude i potražnje treba uvažavati i poznavati, ali takva situacija je trajni izazov, i predstavlja mojoj braći danas u Župi Svetoga Križa permanentni izazov za više i bolje. K tome crkvena zgrada se danas usporedno dograđuje, popravlja, ali i nadalje uređuje. Tu brigu se ne može zanemariti, ali ipak glavna briga mora biti izgradnja žive crkve. K tome reba imati osjetljivosti na sve poticaje iz same  župne zajednice. Zrelost pak te zajednice se vidi po tome što ljudi sami nude ideje, prijedloge, rado prihvaćaju poziv i nude sami sebe kao ostvaritelje. Župa sv. Križa je još uvijek mlada zajednica. Ima snažno jezgro od 40 uvijek mladih ljudi s velikom ponudom spremnosti za suradnju, ali je župa u cjelini bogata kapitalom prijedloga, izazova i osobne spremnosti na ostvarivanje tih ideja.

Papa je kazao: “Molite se za mene sada dok sam živ i kad budem mrtav!”

*Vaša najnovija knjiga “Tršćanski franjevci” predstavljena je 7. lipnja, dan uoči godišnjice Papina posjeta Trsatu. Knjiga prati 550-godišnju povijest franjevaca koje su na Rijeku doveli Frankopani.

– Knjiga je nastala s osobitim razlogom i s dva povoda. Razlog je predstaviti trsatske
franjevce na drukčiji način no što je bilo uobičajeno, pokušati uz pojedince otkriti i njihovo djelovanje kako na Trsatu tako i drugdje ako se može otkriti da su se tijekom života naslanjali na Trsat, i to konkretno na svoje služenje Gospi Trsatskoj. Povoda su dva. Prvi je pet i pol stoljeća što franjevci borave na Trsatu, obljetnica koja izaziva razmišljanje o prošlosti, a drugi je povod godišnjica posjeta Svetoga Oca. Ta Papa je najčasniji trsatski hodočasnik! Kad naglašavam ovu drugu obljetnicu, želim reći da je on za vrijeme svoga kratkog boravka na Trsatu, kada je saznao da franjevci služe na Trsatu pet i pol stoljeća,  pokazao prema nama franjevcima osobitu simpatiju. Sve je prisutne
franjevce, ne obazirući se na protokol, primio u neposredni pozdrav, najmlađe je potapšao po ramenu i glavi. Očekivao sam da će nekoga i poljubiti, no to se nije dogodilo, ali gesta njegova prihvaćanja bila je očita. Tako njegov pohod Trsatu predstavlja završnicu dugog razdoblja i, istodobno, nadahnuće za novo razdoblje i valja ga obilježiti. Učiniti ćemo to time što će doći njegova bista ispred svetišta, a u sklopu samog svetišta u samostanskom dvorištu nastati će pastoralni centar pod nazivom “Pastoralni centar Pape Ivana Pavla Drugoga”.

*Frankopani su doveli franjevce, koji su “pješadija” Katoličke crkve. Doveli su ih u klin između Mletaka, Turaka…

– Frankopani su kroza stoljeća na Trsatu, svakako od sredine 13. stoljeća, tako da su na svoj način svjedoci početaka Trsatskoga svetišta. Njihova državina je bila između Venecije i Turaka, a posjede su im otimali i mađarsko-hrvatski kraljevi. Franjevci su dijelili sudbinu prostora i neizravno i sudbinu samih Frankopana. Martin Frankopan je 1453. sagradio samostan uz svetište Gospe Trsatske i u njemu nastanio franjevce, a upravo stoljeće kasnije general Ivan Lenković, nakon što je iz razloga obrane od Turaka srušio samostan franjevaca izvan gradskih zidina u Senju, želio istu učiniti 1540. i s trsatskim samostanom. No, Frankopani iz Cetingrada na svom skupu,  tj ne samo oni trsatske loze nego svi ogranci te velikaše obitelji, traže od Beča da se to spriječi. I uspješe. Samostan je ostao i nikad nije pao pod Turke, iako su oni došli sve do Grobničkog polja.

*Papa je osobito odan Gospi, čujem da se lani zadržao duže na Trsatu no što je protokolom bilo predviđeno. Ima li kakva zgoda, anegdota…

Fra Serafin je bio u pripravnim odborima koji su vodili brigu o dobrom odvijanju svih njegovih triju pohoda Hrvatskoj. Za trećeg pohoda “motao se” pet dana ispred Pape, od dolaska na krčku zračnu luku do odlaska iz nje. Odgovornost mu je priječila pristup Papi. No, Papa ga je uočio na mjestu kojem pripada, tj. u Trsatskom svetištu. Dao mu je znak da se približi. Bio je to dirljiv susret. Fra Serafinu je to  bila nagrada za svu njegovu zauzetost u brizi oko Papinog dolaska jer je bio generalni tajnik trećeg Papinog pohoda.

– Ima različitih objašnjenja Papinih riječi i postupaka za boravka na Trsatu. Jedna od najljepših Papinih gesta jest to što je mimo predviđenoga protokola zatražio da mu se primakne klecalo ispred oltara Gospe Trsatske pa je pao na njega na koljena. Zatim susret s fra Serafinom Sabolom. Treće: Papa je posebno franjevce prigrlio i pokazao im svoju simpatiju. Kako je prethodno čuo da pet i pola stoljeća djeluju na Trsatu, to se ne može drukčije tumačiti već kao zahvala za njihovo služenje na Trsatu. Četvrto: postoje litanije iz 1560. godine koje se smiju nazivati trsatskim litanijama. One su bile prevedene za Papin dolazak na poljski jezik, a ja sam mu ih predao i rekao usput dvije tri rečenice na poljskom jeziku, Papa mi je uzvratio  na poljskom riječima zahvalnosti. Usudio sam se izričito ga zamoliti da te litanije i on moli i da ih moli za nas! Spomenut ću Papinu spontanu analizu slike Gospe Trsatske. Uobičajeno je govoriti o Gospi Trsatskoj kao Kraljici Jadrana, što je jako neodređeno jer i druga marijanska svetišta na Jadranu svojataju na naslov. Govorimo o liku Gospe Trsatske kao Majke Milosti, što je povijesno opravdano, ali i taj naziv nadahnjuju mnoge Gospine slike. Opravdano je govoriti o Trsatskom svetištu kao o Hrvatskom Nazaretu jer je taj naziv utemeljen na legendi o boravku Nazaretske kućice na Trsatu, ali on se ne odnosi na sliku Gospe Trsatske. Papa je, možda zbog upravljenosti prema blagdanu Marije Majke Crkve, koja se je prošle godine slavila dan poslije njegova pohoda Trsatu, tako oblikovao svoju molitvu pred Gospinom slikom da je bilo očito kako u njoj vidi sliku tog Marije Majke Crkve. Vidio je ono što svi vide, ali je to imenovao na pravi način. Uočio je, naime, da su bočne slike u triptihu u donjem planu zapravo prezentacija trojice apostola: Sveti Petar, Sveti Pavao, Sveti Bartol; jasan je na slici i lik đakona, ali ostaju nam još dva lika nepoznata. Za Papu je ono što je vidio očito bilo dovoljno da je to slika bl. Djevice Marije među različitim staležima Crkve pa je ispred lika Gospe Trsatske izmolio molitvu Mariji Majci Crkve.
– Spomenut ću još jednu pojedinost, to je bila Papina personalna molitva koju je prenio svima okupljenima, kazao je ovo:  “Molite se ovdje za mene ovdje dok sam živ i kad budem mrtav!” Papa se usudio zrelo ljudski i kršćanski, se suočiti s vlastitom budućnošću. Usudio se, kako da je to posve razumljivo, govoriti o svojoj smrti. Zapravo je jasno rekao: “Molite se dok sam živ, jer znam da uskoro neću biti” jer ga je pritisla bolest. Bila je to intimna prošnja, neuobičajena uz takve manifestacije kao što je papin pohod Gospinom svetištu, ali očito je da se Papa u Trsatskom svetištu osjećao kao kod kuće i da je dao maha i svojim osjećajima, vjerničkim i ljudskim.

*Papa nema divizije, niti vojsku. Prvi je slavenski papa i drugi papa u povijesti koji je došao među Hrvate. Znamo da je prvoga u 12. stoljeću na našu obalu nanijela oluja i tada su mu Zadrani zapjevali na hrvatskom. Ivan Pavao Drugi nije zalutao jer je treći put posjetio Hrvatsku organizirano. Kako bi po vama, kao povjesničaru, izgledala druga polovica 20. stoljeća da je na tome mjestu bio neki drugi čovjek?

Kao da nije bilo puno ljudi koji bi jasno govorili da je Koncil nadahnuće za Crkvu. To je opet ona dioba koja je prisutna u svim društvima i u svim vremenima poslije važnih događanja: netko je prema tim događajima više usmjeren konzervativno, drugi je više usmjeren progresivno. To je bilo i u odnosu na sam Koncil. Papa je jasno stao na stranu Koncila u svim njegovim dosadašnjim velikim crkvenim skupovima, tzv. sinodama, kako europskim tako onima na drugim kontinentima, a onda u svojim okružnicama i prigodnim govorima. On u cijelosti stoji iza svih odluka Drugog vatikanskoga koncila i smatra ih prevedbenim uredbama i nadahnućem za život i djelovanje Crkve u ovo naše vrijeme.

– Ne želim reći prosudbu koja bi imala oznake definitivnosti. Reći ću nekoliko činjenica, a iz njih se može očitati i moje razmišljanje. Karol Woytila  je preuzeo osobitu službu u Crkvi u razdoblju poslije Drugog vatikanskog koncila, i to u vrijeme kad je nastalo svojevrsno raslojavanje unutar Crkve. Zaredala su pitanja o tome koliko je Koncil još uvijek obveza za Crkvu, a koliko treba od Koncila odstupati i tražiti nove putove koji mogu biti i stari. Kao da nije bilo puno ljudi koji bi jasno govorili da je Koncil nadahnuće za Crkvu. To je opet ona dioba koja je prisutna u svim društvima i u svim vremenima poslije važnih događanja: netko je prema tim događajima više usmjeren konzervativno, drugi je više usmjeren progresivno. To je bilo i u odnosu na sam Koncil. Papa je jasno stao na stranu Koncila u svim njegovim dosadašnjim velikim crkvenim skupovima, tzv. sinodama, kako europskim tako onima na drugim kontinentima, a onda u svojim okružnicama i prigodnim govorima. On u cijelosti stoji iza svih odluka Drugog vatikanskoga koncila i smatra ih prevedbenim uredbama i nadahnućem za život i djelovanje Crkve u ovo naše vrijeme. Zapravo  Papa nastoji da se zasade koncila prihvaćaju i provode na osobit dijaloški način jer je i njegov pristup svijetu takav. Ivan Pavao Drugi u bezbrojnim svojim nastupima, samom pojavom, načinom susretom, svojom slobodom u tim susretima, kako prema onima koji su najviše društveno rangirani, tako prema masama, jasno razotkriva povjerenje u čovjeka današnjice. On ohrabruje ljude i želi to povjerenje jasno iskazati tako da ne definira svaku sitnicu, ne određuje  neposredno: “samo ovako i nikako drugačije”, dopušta čovjeku da se maksimalno angažira i da čini ono što je najbolje za čovječanstvo. To mu omogućuje široku platformu za dijalog sa svima. Samo tako su shvatljivi, mislim da se to može reći, poznati njegovi susreti sa starješinama gotovo svih velikih religija, a ne samo kršćanskih konfesija, koji su se već nekoliko puta dogodili u Assizu. Ti su susreti  jasno pokazali da samo taj Papa, a ne netko drugi, ima dovoljno autoriteta da takve ljude okupi i s njima razgovara o suvremenom svijetu i čovjeku tražeći postavke koje  omogućuju zajedničko djelovanje za dobro čovjeka, a ne samo pojedinih zemalja ili skupina zemalja.

Kad su posrijedi katolici – nema više šanse za vjerske ratove!

Zaoštrit ću tu misao: nakon ovih susreta nema više opasnosti od religijskih ratova!  Papa je k tome svojim osobnim šarmom otvorio mnoga vrata osigurao pristup svakoga svakome. U susretu s političkim predstavnicima on se ne ustručava reći jasno svoju misao najvišim  državnim poglavarima, a ne ustručava se ni osuditi postupke  najmoćnijih država, ako oni nisu u pravedni. On ne propušta reći svoj sud kršćanskog predvodnika ni o kojem događaju ili postupku koji je odjeknuo u javnosti. Sutra će se moći pisati ne samo povijest Crkve već povijest ovog našeg vremena samo na temelju njegovih govora poslije nedjeljnih “angelusa”. On k tome, ne samo da događaje registrira, već o njima govori s motrišta evanđelja. Po mom sudu, slušajući ovoga Papu, Crkva nikad nije bila aktualnija u poznavanju zbivanja, u reagiranju na njih i nikad nije pokazivala toliku slobodu od različitih utjecaja kao što je očituje danas. To je vlastitost ovog Pape. Još nešto. Papa i danas stoji na vrhu Crkve, gotovo strši, jer to od njega traži hijerarhijska strukture Crkve. Ovaj Papa  svojom osobom ispunjava autoritet papinstva i k tome neosporno uživa taj autoritet daleko izvan granica Crkve. Ipak je upravo on, sazivajući skupove biskupa i brojnih komisija, kao malo tko prije njega razvio u Crkvi duh suodgovornosti, suradnje i supsidijarnosti. Taj njegov stav možda i nije dovoljno zapažen, ali jasno govori koliko on želi s mnogima razmišljati o sadašnjem trenutku u Crkvi i u svijetu, gotovo želi nagnati ljude da okreću glavu prema budućnosti. Crkva po ovome Papi u tome prednjači mnogima, a svakako pokazuje da živi i djeluje adekvatno našem vremenu, možda čak ispred našega vremena jer u isto vrijeme odgaja, potiče na odgovornost i pouzdaje se u suodgovornost mnogih.

*Najnovija Vaša knjiga “Trsatski franjevci” samo je dio Vaše biblioteke knjiga koje se bave franjevcima Provincije Svetoga Ćirila i Metoda. Dakle franjevcima koji su djelovali i djeluju od Rijeke do Zemuna.

– Teško je govoriti o vlastitim pisanju, o tome govore recenzenti. Lakše mi je govoriti o tome što sam htio nego li što sam od tog htijenja realizirao. Objavio sam trilogiju. “Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj”, je prva knjiga, druga je “Franjevci i služenje Crkvi u kontinentalnoj Hrvatskoj”, i treća “Franjevci i visoko školstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj”. Te knjige su nastajale kroz dugo vrijeme, dijelovi nekih od njih su objavljeni prije i zasebno. Knjige su nastale iz potrebe da se može sveobuhvatno i cjelovito upoznati povijest franjevaca u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Mi, franjevci u sjevernoj i kontinentalnoj Hrvatskoj imamo puno monografija o gotovo svim našim samostanima, ali kad se one čitaju izgleda da je svaki samostan živio za sebe, neovisno o drugome. Razlog tome nije prvenstveno u stavu pisaca već u činjenici da je sadašnja franjevačka pokrajinska zajednica sv. Ćirila i Metoda na tom prostoru okupila samostane koji su do 1900. pripadali trima provincijama. Danas je jasno da među članovima te pokrajine, tzv. provincije postoji fluktuacija ideja, ljudi, fluktuacija nastojanja, gdje pojedinac započinje, a drugi ga podržavaju i akcija pojedinaca postaje akcija zajednica. Bilo je tako i prije samo što su centri širenja misli i nastojanja bili drugi i nisu imali prohodne putove na području od Rijeke do Zemuna.  Prva se knjiga usredotočuje na promjene u ustrojstvu franjevaca kroz vjekove, na promjene tog  ustrojstva sve do 1900. godine. U Slavoniji je, naime, bila provincija Svetog Ivana Kapistranskoga, u središnjoj Hrvatskoj, sa središtem u Zagrebu,  to je bila provincija Svetog Ladislava, a ovdje na zapadu bila je to Hrvatsko-kranjska provincija Svetoga Križa. Hrvati franjevci imaju nesumnjivi kontinuitet na tom području od polovice 13. stoljeća, tako da i moja raspravljanja o tim knjigama sežu tako duboko, ali su daleko više koncentrirana na razdoblje 17. i 18. stoljeća kad su zacrtane strukture koje su doživjele osnivanje Provincije sv. Ćirila i Metoda. No, nije riječ samo o promjenama ustrojstva već su ipak, mislim, u prvom planu  mijene u duhu koje su pak u dubokoj ovisnosti o društvenom i crkvenom okruženju u kojem su franjevci živjeli na ovom prostoru. Mislim da o tome povjesničari prije mene nisu pisali.

*Dakle, važno je bilo vrijeme baroka, katoličke obnove…

– Jest. Barok se poistovjećuje s razdobljem takozvane katoličke obnove u duhu Tridentskoga sabora i mislim da su tu franjevci u Hrvatskoj učinili vrlo mnogo i valja omogućiti poznavanje tog  njihovog djelovanja. Bio je to temeljni zadatak druge spomenute knjige, dok je treća pokušala predstaviti brojne franjevačke visokoškolske ustanove iz tog razdoblja i ukazati kako su franjevci upravo preko njih utjecali na duhovnost hrvatskih vjernika, ali i na znanost i kulturu. No, pisao sam sve te tekstove da suvremene franjevce nadahnjuje njihova prošlost, a ona ih k tome i obvezuje. Mogu spomenuti i tri knjige koje bi trebale ući u tetralogiju, jer nedostaje četvrta knjiga. Prva je “Josip Pavišević, svjedok jozefinizma u Slavoniji i Podunavlju” a obuhvaća razdoblje druge polovice 18. stoljeća. Potom je knjiga “Marija Jaić, obnovitelj među preporoditeljima” i govori o franjevcima u vrijeme Narodnog preporoda, dok je treća “Euzebije Ferendžin, povjesnik i upravnik među franjevcima”, a prikazuje zbivanja među franjevcima potkraj 19. st. Te tri knjige čekaju četvrtu o Grgi Ćevapoviću koji je živio do 1830. godine.  Htio sam pod nositeljima naslova tih knjiga obuhvatiti sveukupnost franjevačkog djelovanja u Slavonoji i hrvatskom Podunavlju s posebnom željom da se razotkrije koliko su bile silne promjene nastale u razdoblju jozefinizma _ državnog oblika prosvjetiteljstva na našem prostoru krajem 18. stoljeća. Uslijedio je liberalizam, oslonjen prije svega na kasni jozefinizam. Prihvatili su ga i oni koji su vodili hrvatski preporod, ali su se opirali i bečkom apsolutizmu.  Vodili su i borbu za što veću samostalnost Hrvatske u odnosu na Mađarsku potkraj 19. stoljeća. Franjevci su živjeli u tom okruženju, ali su dali svoj određeni doprinos i to na taj način što se nisu politizirali, već su se zauzeli za utvrđivanje temeljnih kršćanskiuh vrijednosti poštujući promjene koje su nastajale u određenom razdoblju. I dok je barem crkveno vodstvo u nas više vodilo računa o političkim zbivanjima i promjenama, spomenuti franjevci su tražili takav put koji u tim idejnim mijenjama ima obnovnu upravljenost i obnovnu vrijednost s motrišta evanđelja. Pavišević, Čevapović, Jaić i Fermendžin su ljudi koje pozna povijest hrvatske kulture. Svojim su djelovanjem jasno potvrdili da pripadaju svome vremenu i poštuju kulturne mijene, ali je gotovo nepoznato da su svoj život prvenstveno upravili autentičnom franjevačkom življenju i traženju najefikasnijih oblika djelovanja Crkve u ostvarenju njezinih temeljnih zadataka. Ne uspije li ova zamišljena tetralogija, ostati će od zacrtanog programa samo trilogija.

“Vjerujem, ali, Bože, pomozi mojoj nevjeri!”

*Katolički intelektualac – lijevi intelektualci tvrde mahom da je to contradictio in adjecto, kao “drveno željezo”. Koja je najbolja strategija djelovanja katoličkog intelektualca. Kao novinar suočen sam sa žestokim napadima lijevih intelektualaca kojima je glavna svrha da ušutkaju Crkvu. Bili su donedavno vrlo glasni kada se govorilo o istospolnim zajednicama, kada se  crkva usprotivlila ozakonjenju tih zajednica i preporučila da se ne glasa za stranke koje to zastupaju. Fra Josip Koren je vrlo lucidno primijetio tada ovo: “A nije im smetalo to kada je kadrinal Bozanić svojevremeno, prije četiri godine,   upozorio na “grijeh struktura”, također uoči izbora… Kažu da su polemike zapravo dva usporedna monologa… Je li to rješenje?

– U mnogim je knjigama ovo pitanje našlo svoj odgovor, ali ga je potrebno ponavljati. Intimna moja je misao, možda samo nada, da je hrvatsko društvo ne samo deklarirano već i realno višeidejno društvo i ne začuđuje ako neki pojedinac ističe svoju ideju ili neka skupina koja je sasvim drukčija od ideje nekog drugog ili skupine. Te skupine mogu biti i formirane kao stranke, udruge, institucije. Najviše mi se dopada nastup katoličkog intelektualca kada gradi zgradu gdje će se živjeti, a ne kada gradi obrambenu kulu gledajući što je izgradio drugi pokraj njega. Za polemiku nisam _ premda nekad valja otvoriti usta i kazati da nešto ne odgovara stvarnosti, da je opak pokušaj pretvaranja istine u laž ili što je obična ideološka potka koja ima zasnovanost na sustavu koji podržavaju samo neuspjeh, mnogo zla i nostalgija. Temeljno – katolički intelektualac – u neposrednim djelovanjima – mora nastupati cjelovito – djelom i riječju – ali slobodno! Prošlo je, uvjeren sam, vrijeme kad je katolički intelektualac imao flaster na ustima, ali isto tako i vrijeme kad je morao ići na konsultaciju s nekim crkvenim dostojanstvenikom prije nego nešto rekne ili učini. Kršćanske zasade ne treba braniti, već po njima graditi! One se brane same! Drugo: kršćanski laici intelektualci mogu se i sami udruživati, ali ja sam za prijateljsko udruživanje, a ne po pisanim obrascima,  nego u prepoznavanju gdje dolazi do izražaja svaka pojedina osoba. Nisam za stvaranje nekih novih blokova. I, ako se katolički intelektualac opredijeli za neku stranku, ne smije stvarati od nje neku svoju bazu, jer će se naći u situaciji da bude kritičar te iste stranke u kojoj se našao. Mora biti slobodan od stranačkih ideologija, premda se može prepoznati u stranačkim programima. Imamo društvo katoličkih liječnika, društvo katoličkih novinara… Radije bih da se katolički intelektualci nađu na obali Save, da priprave 
dobar piknik, popiju dvije kašete piva,  da se ljudski prepoznaju i da im bude lijepo, da porazgovore o svojim nastojanjima živjeti i djelovati kao vjernici, a ne da biraju predsjednike,  potpredsjenike i rizničare. Kakvo je to funkcioniranje preko predstavnika i po mjeri od 50 kuna članarine? Od tog posla ništa.
Važno je i pitanje odnosa katoličkog intelektualca prema crkvenom vodstvu, prema neposrednim normama koje to vodstvo naglašava u ovom vremenu. Jasno, pripadnost Crkvi obvezuje, ali prije svega na razumijevanje zahtjeva kršćanskog programa i na suživljavanje s njime u konkretnim okolnostima i vremenu, a ne prvenstveno na poslušnost. Upravo zato kršćanski intelektualac treba imati dovoljno mogućnosti da upozori samo crkveno vodstvo kako on misli da se određeni zahtjev života po evanđelju danas može najbolje razumjeti i usvojiti. On smije reći da je ovu ili onu ideju trebalo reći prije tri godine, a ne danas. On može i treba reći: “Zbog ovog razloga, molim vas, ovu ideju danas recite, čak jako naglasite!”. Katolički intelektualci nisu izdvojena skupina u Crkvi, već su prvi pomoćnici vodstvu same Crkve i to u boljem poznavanju društva u kojem ima suprotstavljenih stavova i gledanja, a isto tako trebaju pomoći da Crkva bolje upozna i komunicira unutar same sebe, među vlastitim članovima. Crkveno vodstvo pojedine svoje odluke može učiniti prihvatljivim samo ako ih propusti kroz taj filtar osjetljivosti za prave vrijednosti, ali vodeći računa i o načinu kako će ih predložiti sveukupnoj društvenoj zajednici, ali i članovima same Crkve. Treba reći da će katolički intelektualci morati ponekad sami u sebi rješavati dileme. One mogu biti kako na polju vjerskih učenja, tako na polju moralno-etičkom. Ne smiju se zabarikadirati sami u sebe, pogotovo ne u skupine. Moraju pokazati uz kritičnost i primjernu sposobnost dijaloga. Tek dovoljna sloboda za vlastitu promjenu jest uvjerljiv posrednik poruke koja je u stanju promijeniti i druge. Intelektualci takvog stava omogućuju da Crkva bude stvaralačka zajednica, koja iznosi svoju poruku iz depozita vjere i kršćanske tradicije, ali vodeći računa o vremenu i prostoru. Mislim da Crkva treba drugo govoriti danas u Južnoj Africi koja prebolila apartheid, a drugo u nas koji smo pred zadaćom graditi novo društvo poslije domovinskog rata. Upravo kršćanski intelektualci mogu prvi uočiti goruća
pitanja i zatim govoriti o bitnim stvarima  da bi te poruke bile razumljive i prihvatljive.

*Koja je vaša najčešća molitva, Vaš moto?

– Najintimnija je moja molitva jest nadahnuta događajem koji se je prema Evanđelju zbio poslije Isusovog silaska s brda Tabora. Sišavši s Brda preobraženja Isus ulazi u konflikt svojih apostola s ocem nekog mladića koga oni nisu mogli ozdraviti.  I onda se otac utječe Isusu izravno: “Evo, ovi tvoji nisu ništa učinili. Možeš li ti?” Isus odgovara: “Mogu ako vjeruješ!” Otac odgovara: “Vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri!” To je česta moja molitva jer nemam oklop kroz koji ne bi prodrle mnoge strelice koje ugrožavaju i moju kršćansku vjeru i dosljednost kao i moju franjevačku vjernost premda sam, ljudski govoreći, proživio glavninu života sukladno svom prvotnom izboru. Valja ustrajati do kraja i dati račun Bogu i ljudima.

Razgovarao Želimir Ciglar