INTERVJU S RENEOM MEDVEŠEKOM,
GLUMCEM I REDATELJEM, NAŠIM ŽUPLJANINOM

“Tamo gdje su dvojica, trojica u moje ime, tu sam i ja s njima”

Rene Medvešek od najranije je mladosti župljanin Župe Svetoga Križa. Razgovarali smo u kafiću Luna u Trnskom za kojeg sa žaljenjem govori kako je nekada bilo mjesto okupljanja folkloraša, sportaša, glazbenika, a danas mladi nemaju kamo u našoj četvrti. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti, a devedesetih se godina “odmetnuo” u redatelje. Njegova predstava “Brat magarac” u Zagrebačkom kazalištu mladih posveta je Svetom Franji, franjevcima, ali i svima onima kojima je na srcu jednostavan i skroman život nasuprot potrošačkom društvu koje preporučuju mediji.

Najnovija predstava “Vrata do…” u istom kazalištu ocijenjena je visokom ocjenom publike na riječkom Festivalu malih i eksperimentalnih scena, a na Festivalu glumca u Vinkovcima i Vukovaru žiri sastavljen od glumaca proglasio ju je najboljom. Na netom završenim 30. danima satire odnio je i nagradu za režiju te predstave,  a “Vrata do…” proglašena su najboljom predstavom i tog festivala! Medvešek je vrlo aktivan u župi. Pričešćuje… Razgovarali smo uoči blagdana Duhova, a kako mislim da Duh Sveti ima itekako veze sa stvaralaštvom, s onim što umjetnici zovu “božanskim nadahnućem” zapitali smo Medvešeka o tome.

MEDVEŠEK: U kazalištu mi se kao ključna riječ nameće “susret”. Čini mi se da se u nadahnutim trenucima rada događa susret suradnika, gledatelja u jednoj drugoj, pravijoj stvarnosti. To je susret u duhu i on zna biti puno vredniji, dublji od svega onoga što nas najčešće dnevno okružuje tijekom života. Isus je rekao: “Tamo gdje su dvojica, trojica u moje ime, tu sam i ja s njima”. U tim riječima vidim naznaku zajedničke duhovne stvarnosti u kojoj tek možemo živjeti istinski život. Tamo gdje su dvojica, trojica u ime Riječi, ili riječi, tamo se to njihovo zajedništvo ostvaruje na jednoj višoj duhovnoj razini. Tamo je i Riječ, odnosno riječ, s njima. Mislim da je to svrha umjetnosti. To je ono što uvijek iznova budi potrebu da stvaramo. Naravno da presudnu ulogu u tome igra i izbor riječi, odnosno duha oko kojeg se okupljamo. Najviši oblik takvog ostavarivanja duhovnog zajedništva Sveta je misa.

WEB: Vaša predstava “Vrata do…”, kazali ste u Rijeci, pokušaj je da se progovori o braniteljima koji su zbunjeni medijskom skandaloznom slikom koju su zatekli u miru o sebi.

Mislim da o utjecaju i manipulaciji medija, o rasapu vrijednosti u društvu, a i relativizaciji istine o Domovinskom ratu, valja govoriti upravo iz perspektive činjenice da je toliko branitelja diglo ruku na sebe.

MEDVEŠEK: Ja sam htio da ona to bude, ali nisam znao hoće li predstava biti dostojna teme i hoće li obuhvatiti sve ono bitno oko tako kompleksnog pitanja, pa je, čini mi se, u predstavi to ostalo nedovoljno naglašeno. Zato sam pokušao to nadoknaditi ovom posvetom braniteljima na Festivalu u Rijeci. Mislim da o utjecaju i manipulaciji medija, o rasapu vrijednosti u društvu, a i relativizaciji istine o Domovinskom ratu, valja govoriti upravo iz perspektive činjenice da je toliko branitelja diglo ruku na sebe. To je činjenica koja govori o svima nama, ne samo o njima. U konačnici to je predstava o tome kako je jedini izlaz iz ovog i svakog drugog ludog vremena, jedino u bliskosti i Duhu. Toliko toga što nas okružuje besmisleno je i suvišno opterećuje ljude, a u stvari se odvija samo na površini. Da bismo se od toga mogli zaštititi potrebno je istinski boraviti na razini Duha i u blizini Boga i njegove Riječi.

WEB: Što to konkretno znači u vašem svakodnevnom životu?

Vjera istovremeno donosi mir i otpornost, a s druge strane osjetljivost, ranjivost.

MEDVEŠEK: To znači da se postoji više razina postojanja. I kao u mnogim drugim važnim pitanjima vjere, odnos prema svijetu sa sobom donosi jednu vrstu paradoksa. Vjera istovremeno donosi mir i otpornost, a s druge strane osjetljivost, ranjivost. Odnos koji te ostavlja svjesnim i osjetljivim za sve probleme koji okružuju suvremeno društvo, a istodobno te ohrabruje da svoju postojbinu prepoznaješ u svijetu duha. I da budeš dio tog svijeta, a ipak ne i njegov. Tek spoznavanjem tih različitih razina život dobiva svoju otvorenost,  dinamiku, titravost. “Nisam došao donijeti mir, nego mač” i ” Mir vama” samo su naizgled proturječja. Život izmiče plošnom poimanju kakvim bi ga naš um najradije obuhvatio. Život je Istina, mir, ali i Put, ne-mirovanje. Paradoks kršćanske vjere povezuje ta dva pola života.

WEB: Zacijelo ste u mladosti lutali kao i mnogi. Kako sada gledate na to razdoblje svog života?

MEDVEŠEK: Onaj dio života u kojem duhovna strana Isusova osoba nije bila tako bliska, smatram razdobljem neznanja u kojem sam se stjecajem okolnosti našao. Bilo bi mi drago da sam uvijek bio svjestan Svjetla u punoj mjeri, ali moram priznati da me i hranila i održavala slutnja da tako nešto postoji. S druge strane to razdoblje neznanja danas mi pomaže shvatiti i prihvatiti ljude koji još nemaju iskustvo Boga.

WEB: U kojoj mjeri rad u župi pomaže da ostanete na tom putu prema Svjetlosti?

Župa to su prvenstveno ljudi, poznati i nepoznati, s kojima proživljavam najuzvišenije trenutke života.

MEDVEŠEK: U župi trenutno djelujem koliko sam u mogućnosti, no želja je svakako više. U župnom životu nazirem obrise one zajednice o kojoj smo razgovarali u prvom pitanju. Župa to su prvenstveno ljudi, poznati i nepoznati, s kojima proživljavam najuzvišenije trenutke života, zajedno prisustvujemo, ili bolje rečeno suostvarujemo sakrament Euharistije. Na taj način župni je život doista zaglavni kamen mog tjedna. Volio bih da mogu biti aktivniji u životu Župe, osjećam da je cijeli prostor župe potrebit kulturnih sadržaja, no na žalost ne stižem trenutno. Stalno me privlačila ideja da tu nešto pokrenem. Nijedna se od tih aktivnosti, zbog obiteljskih razloga i profesionalnih obveza, nije pretvorila u kontinuitet, kao što je to primjerice uspjelo webu koji je uzor u tom smislu. Čini mi se da se kroz kazalište neprestance bavim pitanjima Duha. Utoliko dolazi do nekog preklapanja zbog kojeg u župi ne uspijevam biti aktivan koliko bih htio.

WEB: Vaša predstava “Brat magarac” izaziva i dalje pozornost, a pamtim kako je i sam fra Bonaventura Duda kazao kako ste ga njome upozorili kako se i franjevci moraju čuvati opasnosti vezanja uza stvari i materijalna dobra.

MEDVEŠEK: Fra Duda to sigurno zna, ali mu je drago kad se na to i u kazalištu podsjeća. I svojom gledanošću i dugim vijekom samo je potvrdila da je riječ o vrsti duhovnog susreta koji nam je potreban. Za mene je bio izazov progovoriti o toj temi u kazališnoj sredini koja sve vezano uz vjeru vrlo često zaobilazi. Odluka da to pokušam se nije dala izbjeći kroz svoj rad želim govoriti o onome što mi je životno važno, a vjera je tu na prvome mjestu.

WEB: Mani Gotovac na Rijeci je kazala kako i je i ona dijelom odgovorna, a ponajviše vaši ravnatelji, što vaš rad nije predstavljen na inozemnim festivalima. Ovih sam dana čuo da je u Njemačkoj hit predstava vrlo nalik na “Hamper” kojeg ste režirali prije više od deset godina.

MEDVEŠEK: Nije mi toliko važno da predstave nastupaju po svijetu na festivalima koji su najčešće prvenstveno susreti ljudi iz struke. Mislim da je najvažnije da kazalište istinito, otvoreno progovara sa sredinom u kojoj nastaje. Nijedna od tih predstava nije imala možda vizualnu spektakularnost kakva se traži na festivalima, jer to me niti ne zanima. Ono što smo uvijek tražili bila je upućenost, veza s gledateljem, i ono što je najvažnije, zaigranost, zajedništvo, život…

Razgovarao Želimir CIGLAR