RAZGOVOR Ivan Bakmaz, dramatičar i književnik, župljanin Župe Uzvišenja Svetoga Križa  – Siget

Svi smo osjenjeni životom s izvora

Uskoro će u Društvu hrvatskih književnika biti predstavljen roman “Job” Ivana Bakmaza. Naš je župljanin još od početka sedamdesetih svojim dramama “Ispit iz hrvatske književnosti”, “Ozračja”, “Vježbe u Goethe institutu”, “Šimun Cirenac” obilježio  kazalište osamdesetih. “Joba” je objavio Književni krug Split, a na gotovo 400 stranica Bakmaz progovara o razdoblju od rušenje Berlinskog zida do danas. Zaposlen je u Staroslavenskom institutu. Rođen je 1941. godine u Zagrebu, tu je završio i gimnaziju te Filozofski fakultet, studij jugoslavenskih  književnosti i psihologiju. Magistrirao je   bibliotekarstva i dokumentacione znanosti. Radio je u osnovnoj školi, poslije vojske, kod Donje Zeline, potom u Biblioteci “Bogdan Ogrizović” u Preradovićevoj i na kraju se zaposlio u Staroslavenskom institutu. Najčešće je na nedjeljnoj ranoj misi u 8 sati.

BAKMAZ: Počeo sam rano pisati drame. Moju prvu dramu, “Pastirsku igru”, izveo je Fabijan Šovagović u prvoj izvaninstitucionaloj grupi ADD. Potom sam tu dramu preradio u “Kupida” koji je također zaživio na pozornicama. Počeo sam pisati iz protesta prema banalnostima socijal-realizma, klišeja koji su bili prisutni u književnosti, pa nije čudo da je u tim mojim dramama štošta plod instinkta. Pratio me glas da su mi tekstovi neizvedivi na sceni, iako su oni koji su se upustili u avanturu izvedbe doživjeli  priličan uspjeh, pa i osvojili nagrade. Potom umjesto instinkta dolazi razum. Oni koji su pomnije ulazili u moj opus primijetili su da se radi o

raznovrsnim žanrovima. Ima i suvremenih tema, ali i biblijskih. Kad je o biblijskim temama riječ, te drame nisu puka transpozicija već se uvijek odnose na suvremenost. Bilo je nužno posjedovati tu duhovnu pozadinu da bi se osjetila blizina i biblijskog vremena i biblijskih lica danas. Osjetio sam čudesnu bliskost sa Svetim Pavlom, to je bio glavni motiv da pišem dramu,  a ne zbog puke transpozicije u naše vrijeme. 

WEB: Vaša rana drama “Ispit iz hrvatske književnosti” doživjela je veliki uspjeh.
BAKMAZ: Plod je moje neispunjene želje da postanem predavač. Ta se drama veže na moj diplomski rad, to je prvi esej o hrvatskoj književnosti gdje pratim kontinuitet kod pojedinih pisaca.

WEB: “Ispit” ima dodirnih točaka s kazalištem apsurda.
BAKMAZ: Tako je. Slično je i s “Vježbama u Goethe institutu”. Raznovrsnost je prisutna u mom žanrovskom opusu. “Jahači Apokalipse” drama je u kojoj progovaraju u božićnoj noći atavizmi. Brečić mi je rekao da se već u njoj mogao iščitati rat koji je uslijedio poslije desetak godina.

WEB: “Šimun Cirenac” je bila svojevrsna uporišna točka, drama iznenađenja.
BAKMAZ: Do te ideje o Cirencu došao sam na petoj postaji Križnog puta na Mariji Bistrici. Vjerujem da su svi naši životi, da smo svi osjenjeni životom s izvora. O tome sam pisao i u “Jobu”. Sada kada sve više upadamo u kulturu smrti želim napisati hvalospjev tom životu s izvora. Zbog toga sva ta moja lica u “Jobu” u konačnici ne postaju žrtve raznoraznih ometača života, već se priklanjaju životu s izvora koji bijaše kod Oca i koji se pojavio među nama. Isto tako Šimun Cirenac je osjenjen životom s izvora i on može na svojoj kalvariji reći: “To je moj život!” “To je moj put!” Otuda ta snaga. 

WEB: Za vas se ne bi moglo reći da ste razmetni sin. Od početka svog stvaralaštva pijete s tog izvora. Je li Vam sedamdesetih i osamdesetih bilo teško stvarati kao vjerniku?
BAKMAZ: To me nije previše brinulo. Ostao sam dosljedan sebi. Ipak mi se dogodila jedna preobrazba iz tradicionalnog vjerovanja iz tradicionalnog vjernika, doživljaj blizine Isusove to mi je i najveći motiv da sam napisao “Joba”, ona večera s Isusom koja preobražava svaki život. Sveti Ivan Krstitelj zaigrao je u Elizabetinoj utrobi zbog blizine  Isusa u Marijinoj utrobi. Od te blizine dolazi do preobražaja u našim životima i sve čvršće vjerujem da je umjetnost, da je ljepota umjetnosti plod koji ističe iz Duha Svetoga, ljepota umjetnosti u vezi je s Duhom Svetim i s Božjom blizinom.

WEB: Je li se osvještavanje dogodilo trenutno?
BAKMAZ: U zreloj dobi se to dogodilo. To je bio motiv da napišem “Joba”. Nemam iluzije da se svijet može promijeniti preko noći, ali želio sam sve nas upozoriti da što manje ometamo život jedni drugima. Motiv mi je bio da pokažem kako je ipak život jači od smrti i da zbog te blizine ne postajemo žrtve zloduha, nego da mu se ipak možemo suprotstaviti.  U mom se romanu može iščitati demonologija.

WEB: I djela Thomasa Manna, nastala poslije preobraćenja, kritika je zanemarivala. Devedesetih ste nestali iz javnog života.
BAKMAZ: Gotovo sam izbrisan, ali to mi i ne pada teško jer je čitav narod bačen na marginu. Zato je i postojanje na margini u neku ruku časna pozicija u današnje vrijeme. Lakše je i časnije s narodom biti na margini nego s elitom na vrhuncu.

WEB: Kako je nastao roman “Job”. On je i kao biblijski lik tragičan. Bog ga je prepustio Sotoni da ga iskušava.
BAKMAZ: Moj je Job nastao iz hrvatskog konteksta. To je tipična hrvatska sudbina i zapravo dugo nosim tu ideju o Jobu, već 20-ak godina,  i sada sam je ostvario. Često sam priželjkivao da Isus bude moj dramaturg, možda sam mu i previše dosađivao pa je ponekada i bio moj dramaturg. Njemu mogu zahvaliti za sve ideje koje su izvirale. Ne vjerujem da je to samo moja dramaturgija. Ja vjerujem u božansko nadahnuće, vjerujem da je i ljepota umjetnosti odsjaj Duha Svetoga.

WEB: Jeste li u transu kada stvarate.
BAKMAZ: Ne. Ideje su mi za roman vrcale kad bih bio na misi. To ne znači da sam rastresen na misi, ali najedanput jednostavno bi ideja izronila. Već je u tom trenutku usvojena. Do objavljivanja, jedna pa druga verzija, tri četiri godine do konačne verzije.

WEB: Pratite dvije generacije muškaraca od pada Berlinskog zida do danas. Jesu li vaša kreacija ili postoje u stvarnosti?
BAKMAZ: Baš mi je neki dan jedan kolega kazao kako je upoznao Oskara. Postoje ti likovi oko nas. Mnogo je tih ljudi s margina bilo oko nas do tih demokratskih promjena. Čini se da je u tim demokratskim promjenama zloduh imao prste duboko u tim promjenama, pa su se poslije njih mnogi našli na margini. Nalazim se u svakom liku u krajnjoj liniji. Ti likovi postoje, ideje koje su mi dolazile oplemenjuju njihovu zbilju i dižu je na viši nivo.

WEB: Kažu kako je najveći uspjeh Nečastivoga kad ljude uspije nagovoriti da ne postoji.
BAKMAZ: Postoji piramida i u tome svijetu zloduha. Na dnu su mobilizirani ljudi kao što ste vi i ja. Moguće je  i da uopće ne znamo da smo mobilizirani. 

WEB: Kažu kako su post i molitva najveći lijek.
BAKMAZ: Treba imati svijest da se može boriti i da je milosrđe veće od svih opačina i svih utjecaja zloduha. U krajnjoj liniji milosrđe je to koje u konačnici pobjeđuje.

WEB: U romanu se otac bori za sina.
BAKMAZ: Bori se i za  sina i protiv svih događaja koji su se trebali dogoditi, a nisu se dogodili. Snažna je ta svijest da samo Bog sve zna. Job je neznatan sićušan čovjek. Naoko se čini  da njegov život nema nikakvog značaja i cilja. No,  taj život, upravo zbog predanosti Bogu i molitvi, može mijenjati događaje koji su zacrtani u nekom drugom svijetu  – u svijetu zloduha.

WEB: I Isus je 40 dana u pustinji odbio ponudu zloduha. Bili ste u situaciji da vam se štošta nudilo. Kako ste smogli snage reći ne?
BAKMAZ: Možda me Bog učinio previše neznatnim da bih bio nekome zanimljiv. Na taj me način sačuvao.

WEB: U DHK će biti promocija Vašeg romana. Hoćete li ostati u prozi?
BAKMAZ: Napisao sam prozu “Generali i paradoks”. Također je vezano s našom situacijom. Vidjet ću reakcije. Ne znam gdje ću objaviti.
Taj roman završava ovako: “I paradoksu se morala dogoditi ljubav da bi život bio jači od smrti”.

WEB: Mnogi mladi, poput Vašeg junaka Oskara, kažu “Mogu bez Crkve, Bog mi je dovoljan”. Jeste li i vi lutali?
BAKMAZ: Možda sam se u jednom razdoblju udaljio, ali sam se vratio poslije seminara Tomislava Ivančića. Nisu to bili neki lomovi, ali sam doživio blizinu o kojoj sam vam govorio.

WEB: Mladi poslije krizme često odlaze iz Crkve.
BAKMAZ: Teško je to pitanje i za Crkvu i za poslenike Crkve. Ako svi odlaze poslije krizme onda je to osipanje koje mora boljeti. Što učiniti? Treba vjerovati u Božji zahvat da će svatko u nekom razdoblju svog života doživjeti neposredni susret s Isusom i da će to biti osobna metanoja. Mislim da smo svi osjenjeni životom s izvora ta sjena se ne može izgubiti. Ona mora provreti, mora uroditi tom blizinom otjelovljenjem života u svakom osobnom životu.

WEB: Spomenuli ste Duha Svetoga, kako kao stručnjak za književnost vidite sadašnji trenutak u kazalištu i umjetnosti?
BAKMAZ: Zavladala je nova drama,  i u prozi je zavladao senzacionalizam… Vjerojatno je ljepota vječna, ne može se zatrti, ostat će jer za ljepotu umjetnosti, kako reče  Ivan Pavao II.,  čovjek mora imati duhovnu pozadinu. Mora se imati bliska veza s duhovnom pozadinom da bi se moglo djelovati iz Duha Svetoga, bez duhovnog života je nezamislivo zajedničko djelovanje stvaraoca i Duha Svetoga. Duhovni život mora s njim i ne može se bez njega. I Ivan Pavao II ima iskustvo spisatelja i kad to govori  –  govori to iz prakse.

WEB: Kako je živjeti u sjeni Crkve Svetoga Križa?
BAKMAZ: Jedan moj prijatelj s boćanja rekao je:” Ovo nema nigdje na svijetu, u gradu si i istovremeno si na selu.” Ljudi su zbog te činjenice drukčije vezani i međusobno i uz crkvu.

Razgovarao Želimir CIGLAR
Fotografije  fra Josip KOREN