Razgovor s fra Josipom Korenom, bivšim našim župnikom (lipanj 2003.)
MOLITI ZNAČI ODGOVORNO ŽIVJETI
Ispovijed bi bila puno bolja kad bi ljudi mogli sjesti s ispovjednikom, kad bi imali vremena izreći ono što ih muči, a ispovjednik bi bio poput čaše koja u sebe prima vodu, poput pijeska koji upije što je ljudima na srcu, na duši
BIOGRAFIJA
Fra Josip Koren rođen je 7. listopada 1955. godine u Međimurju, u mjestu Novakovec od majke Jelene i oca Ivana. Drugorođeni je sin u obitelji s ukupno šestoro djece. Djetinjstvo 
je dijelom proveo u Međimurju, do šeste godine, potom se s roditeljima preselio “trbuhom za kruhom” u Sloveniju. Tamo je započeo osnovno školovanje, prvi i drugi razred završio je u Sloveniji, treći u Međimurju, četvrti ponovo u Sloveniji… U Međimurju su Koreni naposljetku kupili kućicu, pa je mali Josip peti, šesti, sedmi i osmi razred završio u rodnoj Hrvatskoj. Potom je krenuo u samoborsko sjemenište, gdje je tada bila franjevačka klasična gimnazija. Tamo je završio dvije godine, pa godinu novicijata u Cerniku, pa treću godinu gimnazije opet u Samoboru. Budući da je tada bio 18-godišnjak, morao je poći u vojsku. Kad se vratio iz JNA, završio je četvrtu godinu, maturirao i nastavio studij filozofije na Trsatu, u Rijeci. Tamo je Franjevačka provincija Svetoga Ćirila i Metoda imala svoju visoku školu, gdje je završio prvu godinu studija filozofije, no kako nije bilo dovoljno studenata, preselio se na drugu godinu u Zagreb, u matični samostan, na Kaptol 9. Tamo je i živio i pohađao Teološki fakultet, tj. studij filozofije i teologije. Nakon zimskog semestra treće godine izišao je iz reda franjevaca i počeo je raditi u Zagrebu, u “Radi Končaru”, nekoliko mjeseci, a potom unekoliko mjeseci u “Vajdi” u Čakovcu, te naposljetku u čakovečkoj bolnici na šalteru opće prakse. Nakon dviju godina provedenih “u svijetu” otišao u Njemačku u Münster na nastavak studija teologije, gdje je 1984. god. i diplomirao, a nakon jednogodišnje đakonatske prakse, zaređen je u svibnju 1985. tamo za svećenika. Gotovo četiri je godine u tamošnjoj franjevačkoj provinciji Saksoniji radio kao svećenik. U domovinu se vratio u ljeto 1989. god. Premješten je na župu Sv. Obitelji u Osijek, Jug II u radničko predgrađe Osijeka, koje je bilo izloženo najtežem granatiranju tijekom Domovinskog rata.
Godine 1992., poslije najtežih ratnih djelovanja, potkraj veljače, otišao je na molbu svoga provincijala u Linz, u Austriju, za hrvatskoga katoličkog misionara. Mnogu je hrvatsku djecu tamo otpremio tijekom rata. Bio je u Austriji gotovo dvije godine. Potom se opet vraća u Osijek, gdje radi kao kapelan dvije godine. Tada je premješten u Slavonski Brod, gdje radi s ostalom braćom franjevcima na otvaranju Klasične gimnazije 
“Fra Marijan Lanosović”. Prvu je školsku godinu poučavao na toj gimnaziji, a zatim 1996. dolazi u Zagreb i vrši šest godina službu gvardijana u samostanu i četiri godine službu župnog vikara Župe Svetoga Križa u Sigetu, a u srpnja 2000. god. imenovan je župnikom iste župe, što radi i danas.
*Fra Josipe, jeste li kao dječak slutili da ćete se tijekom svećeničke karijere tako često seliti? Kada ste osjetili poziv?
Nisam baš kao dijete znao da ću biti svećenikom. Jest, znali smo se kod kuće u Novakovcu igrati svećenika “služivši” sv. misu. Moj je dvije godine stariji brat Matija također svećenik-franjevac. Sada je na Trsatu. On je otišao nakon osmogodišnje škole u sjemenište, a kako sam ja u Čakovcu bio ministrant, pokojni pater Pavao Graf, koji je “poput krumpira” otpremio mnoštvo dječaka u sjemenište, našao sam se i ja među njima bez velikih ambicija da ću uistinu postati svećenikom. Jasno, pojavljivale su se i sumnje: jesam li za to stvoren?! Zbog toga se i dogodilo da sam na dvije godine izišao “van”, iz reda, i dvije godine radio u “svijetu”, da bih se naposljetku vratio u krilo “male braće”. Kad su posrijedi selidbe, premještaji – to je usud nas redovnika! S jedne je to strane pozitivno, s druge nije. Dobro je to što ako češće mijenjam mjesto boravka, ostajem svjež, suočavam se s novim ljudima, novim idejama, poput Abrahama, koji se odvažio započeti nešto novo. I ljudi koji ostaju iza mene, imaju uvijek iznova šansu, upoznati nekog novog svećenika. Ako sam predugo na jednome mjestu, iscrpim se, počnem se ponavljati, budem dosadan. Dobro je poslije nekog vremena promijeniti sredinu. Negativno je kod toga to, što kad relativno dobro upoznam župnu zajednicu, znam dosta djece i mladih s njihovim imenima i prezimenima, kad pratim razvoj ljudi, vjernici su mi se približili, stekao sam suradnike… moram mijenjati sredinu.
|
PORUKA ŽUPLJANIMA |
*Majka blaženog Alojzija Stepinca od njegova djetinjstva molila se Gospi da joj sin postane svećenikom. Moliti nije prestala čak niti kad se zaručio… Kako je Vaša obitelj prihvatili to da ćete postati svećenikom, da neće biti unuka iz Vašega krila?
Šestoro nas je djece, jedna je sestra i petero braće, dakle unuka moji roditelji imaju i, ako Bog da, bit će ih još! Roditelji su prvo prihvatili odluku starijeg brata. Nije bilo protivljenja! Naprotiv, i moja je odluka bila rado prihvaćena!
*Povjesničari umjetnosti tvrde kako je naša Crkva Svetoga Križa u Sigetu najvrednija suvremena sakralna umjetnina u Hrvatskoj. Ipak, neke vjernike zbunjuje golemi križ s raspetim Kristom u neuobičajenoj pozi i sa začuđujućim izrazom lica…
Autorica korpusa raspetog Krista je gđa. Neda Grdinić. Kad
sam prvi put došao u Siget u crkvu i kad sam promatrao taj korpus i u meni se stvarao neki otpor. S vremenom sam ga prihvatio. Osluškujući ljude, i one koji su za i one koji su protiv i njihove argumente, ne bih sada imao snage maknuti ga i postaviti klasični korpus. Mnogi su se vjernici srodili s njim. Poseban je upravo stoga što to nije raspeti Isus, već Uskrsli, Proslavljeni Krist. Umjetnica je tijelom izlivenim u bronci htjela izreći uskrslog, proslavljenog Krista. Nekima je to teško prihvatiti, jer navikli smo na raspelo na kojem je Krist sav u boli, u ranama…
| PORUKA ZA DRUGU SINODU ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE Zagreb je veliki grad, ima puno župa. Ljudi često niti ne znaju koja je njihova župa, često se zateknu u crkvi koju su zavoljeli. Često se sele, osobito podstanari. Izaberu crkvu u kojoj se s vremenom osjećaju kod kuće, postaje im vjerski dom i godinama tu dolaze na misu, a u neku drugu crkvu moraju ići obavljati sakramente. Je li moguće da ljudima bude župa koju izaberu domicilna, a da to ne mora biti ona u kojoj stanuju? Predlažem da ljudi sami izaberu svoju župu u kojoj mogu obavljati sve sakramente! |
*Kažu da se kuća počinje rušiti, kad se prestane graditi. Kao gvardijan, a potom i sada kao župnik, suočeni ste s nizom poteškoća vezanim uza zgradu goleme crkve koja neprestance traži brigu i majstorske ruke.
Osim toga prije nekoliko tjedana biskup Vlado Košić otvorio je lift, pa invalidi i osobe koje se teško kreću sada mogu prisustvovati euharistiji, uređene su prostorije Franjevačkog svjetovnog reda, mladi glazbenici naše župe dobili su izvrsnu uređenu prostoriju za vježbanje… Kakvi su dalji planovi i kakve su poteškoće sa zgradom?
Poteškoće su velike. Temeljna je poteškoća do postavljanja dizala bila ta što je crkva sagrađena na katu. Arhitektima preporučam neka glavnu dvoranu crkve grade u prizemlju! Tako stariji ljudi i invalidi, a kad snijeg padne i svi ostali, ne bi imali poteškoća s ulaskom u crkvu. Kao i u svakome stanu, svako malo treba nešto popraviti. Zamislite kako je to u 
malome problem, a kako tek kad je riječ o stostruko većem prostoru. Zgrada je od betona. Ima silnih nedostataka. Jedan od temeljnih u današnje vrijeme je njezino zagrijavanje zimi i hlađenje ljeti. Nema izolaciju. Kad se gradila prije tridesetak godina nafta je bila jeftina pa se smatralo da će se mnoštvom toplinskih tijela riješiti problem grijanja. Kad pak 
ugrije sunce, silna je vrućina u crkvi i sparina. U eri silnih poskupljenja energenata, glava me zaboli kad stigne račun za grijanje i struju. Dakle, niti grijanje niti hlađenje nisu funkcionalni! Zbog toga smo prije nekoliko godina pristupili zamjeni dotrajale željezne prozorske stolarije aluminijskom u samostanskom dijelu zgrade i toplinski smo izolirali betonske zidove. To se je pokazalo vrlo uspješnim, pa smo pristupili istom poslu na zgradi crkve. Za sada smo u donjem dijelu zgrade crkve izmijenili većinu željezne prozorske stolarije aluminijskom i izolirali toplinskom izolacijom zidove. Iznutra smo uredili tri učionice, u kojima je boravak kako ljeti, tako i zimi vrlo ugodan. No, velika gornja dvorana crkve, gdje se okuplja mnoštvo ljudi, osobito nedjeljom i blagdanom, problem je koji se neće tako brzo i lako riješiti! Trebalo bi izolirati zidove, zamijeniti postojeću stolariju aluminijskom, izolirati čelični krov… Niti unutra crkva nije dokraja uređena: nedostaje križni put, potrebna je adekvatnija rasvjeta… Razglas smo uspjeli riješiti. Svaki gvardijan i župnik za svog mandata ponešto napravi. Moj prethodnik fra Ilija postavio je orgulje, vitraje, netko će poslije mene učiniti nešto novo… Crkve se danas brzo grade, ali dugo uređuju.
*Usporedno sa gradnjom zgrade crkve, gradi se i zajednica vjernika, župljana. U našoj je župi živa aktivnost mnogih laika, koji skladno surađuju sa samo pet svećenika u tako golemoj župi. Ponosni smo na svoje zborove, band Jeshua, imamo ponajbolje web stranice… Biskup Vlado Košić u nedavnom posjetu našoj župi to je primijetio i očigledno se oduševio prezentacijom web stranica zatraživši odmah adresu. No, prigovorio je to da u našoj župi ne postoji institucionalizirana karitativna djelatnost, iako postoji karitativna skupina pri Franjevačkom svjetovnom redu. Može li se uopće pokrenuti Caritas bez cjelodnevne aktivnosti laika koji bi bio plaćen za svoje vrijeme, rad i trud?!
Gospodin biskup je to primijetio a u prosincu 2002. god. je
izišao naputak od strane Nadbiskupskog duhovnog stola da svaka župa osnuje župni Caritas s popisom članova volontera Odbora župnih Caritasa. U našoj je crkvi za vrijeme rata djelovao Caritas i mnoštvo se prognanika i izbjeglica tu nahranilo i obuklo, jer su posredstvom i vezama nas franjevaca stizale velike pošiljke iz inozemstva. Tu u Sigetu je bio distributivni centar. Pomoć iz inozemstva je davno prestala stizati, pa se i naš Caritas, kao i mnogi drugi nalazi na muci, gdje pronaći sredstva, napose financijska, za potrebe Caritasa. U župi postoje i dalje ljudi, volonteri, koji djeluju kao članovi FSR-a ili
|
“Hilfe für Kroatien” (Pomoć Hrvatskoj) |
FRAME u Caritasu. Naravno, nije ih dovoljno za posao koji bi valjalo obavljati. Ne djeluje se sistematski, nego od vremena do vremena, gdje se ukaže potreba, te napose pred Božić i Uskrs, kad se u crkvi skupljaju financijska sredstva, i u to vrijeme su aktivnosti naše karitativne skupine vrlo žive: posjećuju se stariji i bolesni, donosimo im materijalnu pomoć, platimo struju, grijanje, dječji vrtić. Imamo ljude koji stalno posjećuju obitelji koje su potrebite. Neki ljudi i ne žele da se njihove karitativne aktivnosti pomaganja drugima objese na velika zvona. Žele to činiti u tišini i skromnosti. Imamo ljude i obitelji koje uistinu mnogo čine za one kojima je pomoć potrebna. Konkretno, jedna je obitelj sa četvero djece očekivala peto a majka je morala mirovati čuvajući trudnoću. Našla se obitelj koja je to četvero djece cijelo vrijeme zbrinjavala. Majka je rodila peto dijete i sada su te dvije obitelji postale prijateljima. To je oblik Caritasa. Druga su potreba naši starci koji žive sami po stanovima, dođu u godine kada više ne mogu niti do prodavaonice… Često su prepušteni sebi samima. I o nekima od njih se brinu naši župljani, ne zato što su župljani, nego zbog susjedstva…! Je li to zadaća crkve, ili države, ili susjeda…? Niz je primjera da to čine susjedi. Konkretno, jedan član našeg Caritasa posjećuje jednu stariju, bolesnu osobu, na usluzi joj je kad je treba voditi liječniku, donosi potrepštine iz trgovine, lijekove, čisti joj stan… Dakle, Caritas u župi djeluje. Kad bismo imali financijska sredstva da možemo plaćati čovjeka s punim radnim vremenom, on bi mogao ići od jedne do druge bake, mogao bi se brinuti i pomagati, organizirati, koordinirati… Ne mogu to niti ja činiti, niti mogu očekivati da će netko od župljana volonterski raditi taj posao i tako zanemariti i svoju obitelj i svoje obveze.
*Naš župljanin Stanko Mikulić je vrlo aktivan u župi, podnio je nadbiskupu molbu za stalni đakonat, koju ste podržali. Ako se ta molba povoljno riješi, koje bi on poslove obavljao i kako?
U Njemačkoj postoje stalni đakoni koji su plaćeni od biskupija i koji vode neke župe zbog pomanjkanja svećenika. U nas, u Požeškoj biskupiji, postoji jedan stalni đakon, ali on ima svoj posao u školi kao vjeroučitelj, a u preostalo vrijeme pokušava djelovati u župi. Gospodin Mikulić je diplomirao teologiju, a trenutno ima posao limara, no spreman je i voljan raditi bilo u našoj župi, bilo negdje drugdje. Đakon može raditi ovo: podjeljivati sakramenat sv. krštenja, dijeliti sv. pričesti, prisustvovati sakramentu ženidbe u ime Crkve, nositi popudbinu umirućima, voditi sprovode, poučavati Božji narod i propovijedati, predvoditi službu Božje riječi… Naša župa je otvorena i sigurno je da bi se našlo dosta poslova za đakona. Valja imati na umu da đakon uz svoj redoviti posao mora odvojiti vremena i za svoju obitelj.
*Samo su petorica redovnika u našoj golemoj župi. Tijekom 
uskrsnih i božićnih blagdana imate obilje posla, a najveći je zacijelo ispovijedanje. Poput Šimuna Cirenca i tada i tijekom cijele godine preuzimate tuđe križeve. Jednom ste kazali kako je ispovjednik poput čaše koja se neprestance puni, a nikako se ne prazni… Je li sakramenat ispovijedi uistinu najteži i za svećenika i za vjernika?
Zapravo je posrijedi pripovijest koju mi je pripovijedao jedan redovnik, koji je po struci i psiholog. Pitao sam ga što je njegov posao, a on mi je rekao: “Vidiš ove dvije čaše! Ova je čaša napunjena svim mukama i problemima s kojima ljudi dođu k meni i oni preliju svoju muku u tu moju čašu”. “A kad se tvoja čaša napuni, imaš li je ti kuda preliti?” upitah ga. Ponekad ispovijed tako izgleda, pogotovo kad je velika navala. Naša je crkva posljednjih desetak godina postala ispovjedaonicom Novog Zagreba Uoči velikih blagdana, golemi su redovi pred ispovjedaonicama. I onda drugo ne možemo nego, nažalost, na brzinu ispovijedati. Ispovijed bi bila puno bolja kad bi ljudi mogli sjesti s ispovjednikom, izreći ono što ih muči, a ispovjednik bi trebao biti poput te čaše koja prima u se ono što je ljudima na srcu, u duši, poput žednog pijeska koji upija vodu. Danas rijetko imamo vremena za druge ljude. I u obiteljima je to slučaj, televizija ubije vrijeme koje bi se moglo zajednički korisnije provesti… Onaj koji se ispovijeda istače iz sebe, izriče svoje muke, a svećenik to prima smireno u sebe, bez osuđivanja, da je ne znam kakav grešnik pred njim. Mi ispovjednici niti smo niti smijemo biti suci, jer ne stojimo u cipelama onoga koji se je došao ispovjediti, da bi
|
OSOBNA MOLITVA: |
znali gdje ga žulja. Valja nam biti milosrdnima, jer u ime milosrdnog Boga opraštamo grijehe. U župi smo “namješteni” samo fra Bernard kao župni vikar i ja kao župnik, dok ostala trojica braće, fra Nedjeljko, fra Smiljan i fra Ivan imaju svoje poslove, a ispomažu nam u župi.
*Prvi su se kršćani ispovijedali jedni drugima. Kako je nositi teret mnoštva ispovijedi, jer svaki je čovjek nepresušno vrelo mahom tužnih priča? Kako je tijekom karijere koja može trajati i pedesetak godina čuvati ispovjednu tajnu i nositi u sebi sve te isprepletene sudbine?
Ponekad mi je nezgodno ako mi netko u ispovijedi ispriča sve svoje muke, a ja sam s njim inače prijatelj i želim to ostati. Volim da se dotični, ako je moguće, ispovijedi kod nekog drugog! S druge strane se uplašim, s koliko povjerenja ljudi dolaze k nama svećenicima. Ne umišljam si da moram nositi sve te križeve i grijehe. Da tako mislim sigurno bih se slomio. Vjerujem da je Isus Krist tu prisutan i da on nosi sa mnom sve te križeve koje nam ljudi u ispovijedi donesu. Bez njega to ne bih mogao podnijeti niti ponijeti!
*Iza nas je strašan rat koji je ostavio duboke ožiljke u svima nama koji smo preživjeli, koji je razdvojio i postelje, razorio djetinjstva… U našoj župi ugošćeni su Vukovarci i njihovi franjevci, a Vi ste u to vrijeme bili u Osijeku, zapravo na prvoj crti obrane grada, u Jugu II. Kakve su uspomene?
Bolne. Jug II bio je neprestance granatiran. Naša se Župa Svete Obitelji zbog toga skoro sva iselila, nešto je ljudi ostalo. 
Događale su se strašne stvari, a ja sam činio što sam znao i mogao, kao i svaki hrvatski svećenik u 
to vrijeme. Oko crkve nema čvrstih građevina, već su mahom barake sagrađene poslije poplave Drave. Budući da takve građevine ne pružaju nikakvu zaštitu od granatiranja, ljudi su za vrijeme opće opasnosti bježali u crkvu i tamo se sakrivali. Jednom je prilikom prestala zračna opasnost, ljudi su izišli iz crkve, otišao sam do ulaza u Župni dvor i u taj je mah pala granata. Vidio sam oblak prašine. Kad sam došao na to mjesto vidio sam stravičan prizor. Jedna je djevojka ležala kod stepenica, susjed policajac je bio uza nju, oko nje krv, stopalo je odletjelo… Policajac je vikao: “Josipe, stavi joj nešto pod glavu!”, jer je udarala glavom o beton u mukama. Stavio sam joj spužvu pod glavu, potrčao sam u crkvu, tamo je bilo pedesetak ljudi. “Imamo ranjenike, moramo im pomoći!” Ljudi u crkvi kao da su se pretvorili u stupove soli, nisu se mogli pomaknuti! Samo sam čuo pitanje: Tko je stradao? Jedna je žena u ruci imala maramu, uzeo sam tu maramu, istrčao van, dotrčao do druge žene koja je također ležala ispred ulaza u crkvu sva izbušena od gelera… Zavezao sam joj maramom nogu iznad koljena da bih zaustavio krvarenje, potrčao sam u crkvu po zavoje kaneći joj zavezati i drugu nogu, no samo sam vidio kako je dva-tri puta uzdahnula i izdahnula, umrla je… Nekoliko metara dalje, na crkvenim stepenicama, dvije djevojke, sestre, moje vjeroučenice, Biljana i Gordana, 18 i 16 godišnjakinje, sjedile su jedna do druge, obje su bile mrtve… Ispred njih je bila djevojka koja je k baki došla iz Baranje, bila je sva u krvi. Stravično dugo, poput vječnosti je bilo čekati Hitnu pomoć, koja je stigla za petnaestak minuta. Sve četiri su žene poginule pred crkvom, granata je doletjele iz Tenje i potom su se ljudi masovno počeli iseljavati s Juga II.
Kako sam imao prijatelje u Austriji, pokušavao sam djecu evakuirati u tu zemlju. Otpremio sam više autobusa punih djece. U Austriji bih našao smještaj, ostao dan-dva dok se djeca ne bi smjestila i vraćao bih se u Osijek. Potkraj veljače 1992. moj me je provincijal zapitao bi li išao malo umiriti tu djecu, jer su se htjeli vratiti u Osijek, a još nije bilo sigurno. Pristao sam, otišao u Linz, gdje sam postao hrvatski katolički misionar. Uskoro je počeo i rat u Bosni i Hercegovini, pa je došlo puno ljudi iz tih krajeva u Austriju. I s njima sam radio, ne samo kao duhovnik. Držao sam i tečajeve njemačkog jezika. Kad je Hrvatska priznata, u hrvatskom Veleposlanstvu u Beču nisu mogli obraditi toliko ljudi koji su trebali putovnice i domovnice, pa su nas misionare pozvali da im pomognemo oko toga. Postali smo neka vrsta ispostava hrv. Veleposlanstva. Ljudi su nam donosili fotografije i potrebne dokumente za dobivanje hrvatskog državljanstva i putovnica. Sve smo to tjedno jedanput nosili u Veleposlanstvo u Beč, te tako ljudi nisu morali osobno putovati u Beč. Bilo je tjedana kad sam nosio i po 400 zahtjeva. Puno sam gotovo dvije godine radio u Austriji, održao sam i mnoštvo predavanja i po austrijskim župama i školama o situaciji u Hrvatskoj. Govorio sam vjerodostojno jer sam i sam doživio rat u Osijeku i to na prvoj crti. Znao sam jezik, imao sam mnoštvo vlastitih dijapozitiva iz rata, a kako sam svećenik sva su mi vrata bila otvorena. Ljudi su htjeli pomoći, ali su prigovarali kako čuju da pomoć, koju pošalju u Hrvatsku, završava ponekad u privatnim džepovima, pa sam osnovao udrugu “Hilfe für Kroatien” (Pomoć Hrvatskoj). Otvorio sam žiro-račun i poslije predavanja molio sam ljude da pomognu određenoj obitelji u Hrvatskoj. Neka uplate svaki mjesec kroz godinu dana na žiro račun 700 šilinga. To je u ono vrijeme bilo ca. 100 DEM, mjesečna plaća u Hrvatskoj. Ljudi su se tako obvezivali da će godinu dana pomagati obitelji koje ću ja pronaći. Prvo u Osijeku, pa u ostalim slavonskim župama pronalazio sam obitelji, fotografirao ih, dao im adresu njihovih dobročinitelja. Svaki sam put zamolio kad sam donio novac, da pošalju razglednicu i da napišu koliko su novca primili preko fra Josipa, da se ne bi pojavile sumnje da je taj novac zloupotrijebljen. I danas imam sve te papire. Skupilo se na taj način više od 600 tisuća njemačkih maraka pomoći. U Linzu smo s našim ljudima skupljali bijelu tehniku, madrace, hranu, odjeću i sve to slali u Hrvatsku.
*Krist je donio samo jednu zapovjed: “Ljubi bližnjeg svog, kao sebe sama!” Zašto već dvije tisuće godina ne uspijevamo slijediti njegov naputak? Jesmo li toliko nesavršena bića da ga ne možemo razumjeti i da ga ne možemo slijediti. Je li On umro uzalud, jer ratovi su sve strašniji, umjesto da jenjaju?!
Krist nije umro uzalud! Mada se mnogo toga čini crnim, postoje toliki pozitivni primjeri koji pokazuju kako se ljudi brinu jedni za druge, susjedi se pomažu, u obiteljima je puno ljubavi, cijeli niz pokreta nastoji živjeti
|
MOLITVA PRVO MIJENJA MOLITELJA |
Evanđelje. Moliti ne znači samo sklapati ruke i klečati. Moliti znači prije svega odgovorno živjeti, jedno bez drugog ne ide. Kao što benediktinci kažu: “Ora et labora” “Moli i radi!” Nastojimo odgovorno živjeti! Molitva, odnosno razgovor s Bogom, će nam pomoći da na kraju života, kad se susretnemo s Kristom u vječnosti, mognemo njemu iskreno pogledati u oči i reći mu: “Hvala Ti što si me poslao na ovaj svijet, hvala što si mi dao odgovornost u ruke! Kad sam kod ređenja ležao na podu licem prema zemlji, kad su se pjevale litanije Svih Svetih, prostrujio mi je cijeli moj život brzinom filma pred očima. Pomislio sam samo ovo: “Gospodine, uz Tvoju se pomoć usuđujem krenuti na ovaj put!” Nisam ja taj koji imam snage da sve nadvladam, da budem uzoran svećenik, da cijeli dan radim. Ja se to uz Božju pomoć usuđujem činiti! Bez Boga ne bih bio što jesam. Valja nam kročiti, hoditi, kamo god želimo, uz pomoć Isusa Krista. To vrijedi za svaki život. I kad se dvoje ljudi kani uzeti, krenuti u brak, samo neka kažu u sebi ili glasno: “Uz Tvoju se pomoć, Kriste, usuđujemo krenuti zajedno! Bez obzira na to što nas očekuje, s Tobom ćemo moći doći do kraja!”
*Jednom ste propovijedajući kazali kako molitvom neću promijeniti svijet, ali će molitva promijeniti mene, dakle onoga koji moli.
Priča se da je jedan čovjek, promatrajući kakav je svijet,
odlučio krenuti u samostan nakanivši se tamo moliti da se svijet preobrati. Molio, je molio, izišao nakon deset godina van i vidio da se svijet nije promijenio. Bio je razočaran! Rekao je da
će se idućih deset godina moliti samo zato da se njegova obitelj preobrati, promijeni na bolje. Niti poslije tih deset godina ništa se nije promijenilo. E, sada ću se moliti da se ja promijenim! Dakle, molitva sigurno mijenja čovjeka koji se moli, ali time što
njega mijenja nabolje, mijenja i cjelinu kojoj svi pripadamo i u tom smislu molitva može promijeniti svijet na bolje.
Razgovarao Želimir Ciglar
