Razgovor s fra Bernardom Barbarićem, dugogodišnjim franjevcem na našoj župi (studeni 2004.)
Glazba je ostatak raja na zemlji
| Uvijek, u svakoj životnoj dobi može se postati franjevcem. Stvar je uvijek u čovjeku. Bitan je razlog zašto se čovjek odlučuje za ovakav život. Bježi li on od života ili od odgovornosti ili uistinu osjeća poziv od Boga. Jer kad te Bog pozove znaš da se moraš odazvati. Poziv je presudan. |
Fra Bernard Barbarić rođen je u Našicama 2. svibnja 1974. godine, odrastao je u Đurđenovcu pokraj rodnoga grada u Slavoniji. Tu je polazio osnovnu školu. Već nekoliko godina najmlađi je franjevac u župi Svetoga Križa.
fra BERNARD: Mislim da sam imao najsretnije moguće djetinjstvo. Nikad nisam bio ograničen, nudili su mi da biram, imao sam punu slobodu izbora. Zanimljivo, nikada nisam htio biti svećenik. To me Gospodin prevario. Jednom mi je mama rekla da ću ja biti pop. Poslije toga nisam s njom htio razgovarati sedam dana. Kad sam bio u šestom razredu prijatelj mi je ponudio da idemo svirati orgulje u crkvi. Prije toga sam u crkvu išao koju nedjelju, kad bi me mama natjerala. Jako mi se svidjelo svirati orgulje. Zato ja sebe u šali nazivam “selskim popom opće prakse”. O svemu znam ponešto. Potom mi je ponuđeno da u Zagreb pođem na duhovne vježbe. Voditelj je sve redom pitao: “Bi li ti želio biti fratar”. Moj je odgovor bio nešto između. No, na narednim sam duhovnim vježbama shvatio da je to za mene. Zapravo, nekako ti dođe da jednostavno znaš da nešto u životu moraš. Moji se nisu slagali s tom mojom odlukom. No, ja sam znao da to moram. 
Potom je bilo pitanje hoću li postati fratar ili isusovac. Moj me kolega nagovarao da se pridružim isusovcima, jer je njegov brat isusovac. Samo sam znao da hoću služiti Bogu i ljudima i to u ovom pozivu, a hoću li biti isusovac, fratar, benediktinac, biskupijski svećenik, bilo mi je svejedno.
Niste li razmišljali o tome da franjevci rijetko postaju biskupima?
fra BERNARD: Uopće o tome nisam vodio računa. Taj moj prijatelj isusovac dao mi je strip o svetom Franji i kad sam vidio kako je jednostavan i ponizan i malen i siromašan odlučio sam da hoću biti franjevac i nikad se nisam pokajao.
Kako je teklo školovanje, je li bilo poteškoća?
fra BERNARD: Poteškoća je bilo, ali nikada nisam pomislio da odustanem. Kad je čovjek mlad svašta se događa, zaljubiš se… No, to je manji problem. Sama je škola vrlo teška, Klasična je gimnazija vrlo zahtjevna, a ja sam završio nezahtjevnu osnovnu školu. No, nisam imao nikakva drugog posla, jedina mi je dužnost bila učiti, nešto malo fizičkog rada… Bavio sam se samo školom. U 10 sati smo morali ići spavati, a u 6 se buditi. Znali smo leći u 10, kako nikad nije bilo dovoljno vremena da se sve nauči, kriomice bi učili noću. Godine 1993. otišao sam u novicijat. Završio godinu dana novicijata poslije mature. Bilo je i lijepo i teško…
| Postavilo se pitanje hoće li nas premjestiti nekamo u sigurnost kad je Zagreb bio granatiran, ali dobro da to nisu učinili, dobro je da smo to vidjeli… Bilo je lijepo iskusiti brigu druge braće o nama. Eto, baš za vrijeme rata sjećam se fratri su u samostanu odlučili postiti petkom i da ne jedu ništa osim prežgane juhe. No, onda je naš magistar rekao: “U redu, cijeli će samostan jesti prežganu juhu, ali će sjemeništarci jesti meso!” Bilo je grozno iskustvo. Mi sjemeništarci jedemo šnicle s krumpirom, a ostali prežganu juhu. Bilo nam je neugodno, pun si zanosa, postio bi, ali magistar je kazao da smo u razvoju i da moramo jesti. |
Obrazovali ste se, dakle, u ratno vrijeme?
fra BERNARD: Jest. Postavilo se pitanje hoće li nas premjestiti nekamo u sigurnost kad je Zagreb bio granatiran, ali dobro da to nisu učinili, dobro je da smo to vidjeli… Bilo je lijepo iskusiti brigu druge braće o nama. Eto, baš za vrijeme rata, sjećam se, fratri su u samostanu odlučili postiti petkom i jesti ništa osim prežgane juhe. No, onda je naš magistar rekao: “U redu, cijeli će samostan jesti prežganu juhu, ali će sjemeništarci jesti meso!” Bilo je to grozno iskustvo. Mi sjemeništarci jedemo šnicle s krumpirom, a ostali prežganu juhu. Bilo nam je neugodno, pun si zanosa, postio bi, ali magistrova je tvrdnja bila da smo u razvoju i moramo jesti.
Osobitost franjevaca jest vedrina kojom isijavate, a Vi, fra Bernarde, prednjačite u tome, osmijeh gotovo da ne silazi s Vašeg lica. Kako to uspijevate. Možete li nas poučiti kako da i mi u svojim svjetovnim životima širimo tako radost u svojim obiteljima i radnim sredinama?
fra BERNARD: Prvo treba pitati moju braću kako je sa mnom živjeti, a u Evanđelju stoji: “Lude pošalje Bog da posrami mudre!”
Kako je Vaša obitelj reagirala kad je došao čas konačne odluke?
fra BERNARD: Već u sjemeništu se moja obitelj pomirila s mojim izborom. Za majku to nije bio toliki problem koliko za oca. On je mislio da će me izgubiti. Ne znam zašto je tako mislio, jer uopće nemam dojam da su me moji roditelji izgubili. Otpočetka sam znao što hoću. Mučilo me jedino to što su nam stalno govorili da moramo znati imamo li zvanje. Strašno me mučilo da li imam zvanje ili ne. Odakle ti ta sigurnost da znaš je li te Bog pozvao ili ne! Nisam baš bio nekakav vjernik u djetinjstvu, nisam bio redovit na misama, ništa od religioznog života nisam živio i odjednom sam počeo živjeti nešto drugo. Nisam ja niti htio bježati od života ili od nekoga. Jednostavno sam osjetio da je to za mene i tako sam shvatio da imam zvanje. To mi je puno pomoglo u trenucima kriza kad su me uhvatile u klerikatu, kad sam studirao, jednostavno te uhvate krize, sve ti izgubi smisao i svečeništvo i liturgija i misa i braća, znao sam biti tako nervozan u to doba da su mlađa braća govorila: “Samo da ne budem takav kao on!”. Znao sam biti grozan. Slušao sam u tim trenucima Rahmanjinova. Svi su znali kad se iz moje sobe čuje njegova glazba da ne treba ulaziti. No, Bog te vodi. Kad izgubiš osjećaje prisutnosti Božje ostaje ti pamet, spoznaja da znam da me Bog pozvao i da znam da Bog postoji. To je jedino što me držalo određeno vrijeme. Zahvalan sam za sve te muke kroz koje sam prošao jer sada mogu lakše razumjeti muke drugih.
Vi ste se od djetinjstva spremali za svećenički poziv. Edita Majić je sa 33 godine, dakle u Vašoj sadašnjoj dobi, ljetos pristupila karmelićankama. Bih li ja mogao u svojim “poznim” godinama pristupiti franjevačkom redu?
fra BERNARD: Uvijek, u svakoj životnoj dobi može se postati franjevcem. Stvar je uvijek u čovjeku. Bitan je razlog zašto se čovjek opredjeljuje za ovakav život. Bježi li on od života ili od odgovornosti ili uistinu osjeća poziv od Boga. Jer kad te Bog pozove znaš da je to za tebe. Poziv je presudan.
Što je najteže u svečenićkom zvanju. Je li to sakrament ispovijedi, je li to celibat, je li to što se svećenik odriče od potomstva…
fra BERNARD: Ništa od toga. Ispovijed je najljepša. U pravoj ispovijedi, kad ljudi uistinu kažu što ih muči ili što su sagriješili, i kad im možeš reći da im Bog oprašta i da idu u miru čini te radosnim. Celibat nije veliki problem jer tamo gdje te Bog pozove daje ti milost i nije strašno. Iako, postoji šala koja kola među nama fratrima koja ide ovako: “Kad si mlad najteži ti je celibat, kad si srednjih godina najteže ti siromaštvo, a kad ostariš najteži ti je zavjet poslušnosti!” Ali ne mora to biti tako. Ako zajednica lijepo funkcionira onda je lakše sve prebroditi. Najvažnije je s kim si, kad imaš braću s kojom živiš kao skladna obitelj, nema težih problema. Uvijek su nas učili da na zavjete ne gledamo kao na odricanje, već kao na dar! Kao na nešto što si dobio, a ne kao nešto čega se odričeš. Ako si nešto dobio onda si na dobitku. Trebaš biti radostan zbog toga.
Kada ste se susreli sa Župom Svetoga Križa, kako ste zadovoljni sa župljanima, s braćom u samostanu…
fra BERNARD: Poslije ređenja mladomisnicima se nikada ne kaže kamo će ići. Bili smo u blagovaonici i čitala se tabula o imenovanju i kad su pročitali “Bernard Barbarić – Siget” sjeo sam. Nikad mi nije palo na pamet da bi me zapala ta župa, jer u provinciji Župa Svetoga Križa je nešto što nije za svakoga. Sad ćeš mene, sirota, umjesto intelektualca od kapaciteta fra Emanuela Hoška koji je poslan na Trsat, staviti u sigetsku župu!? Siget je vrlo osobit, lijep je i zahtjevan, ali i imaš toliko podrške od župljana da je to nevjerojatno. Ljudi ti pokazuju da te vole da im je drago da si tu, kad se s ljudima susrećeš shvatiš da oni žive s tobom i uz tebe. Često sam iskusio tu podršku od ljudi. Izuzetno mi je bilo drago shvatiti da me ljudi podržavaju. Ponekad i sugeriraju, ukažu na nešto što nije dobro, pa se čovjek korigira.
| Danas mladi dolaze sve više u crkvu zato što to hoće, a ne zato što moraju. Danas u gradu ljudi sve više dolaze u crkvu zato što to VOLE! Niti ova crkva nije bila puna kad je sagrađena, napunila su je braća koja ovdje u njoj žive! To su me naučili! “Ovo što danas uživaš, to je plod onih koji su bili prije tebe. Nastoji tako raditi da onaj poslije tebe uživa plod tvojih ruku, a ne da mora ispravljati tvoje pogreške!” To što je crkva puna zahvala je ljudi koji su bili ovdje prije mene |
Dakle, kad su fra Nedjeljko i njegovi vršnjaci odlučili sagraditi veliku crkvu u Sigetu, iako su im izvana preporučali malu zgradu, imali su pravo, jer naša crkva, iako ima gotovo dvije tisuće mjesta, uvijek je puna!? Koja je razlika djelovanja u manjim župama od djelovanja u urbanoj velikoj župi poput naše?
fra BERNARD: Mislim da u manjim župama ljudi idu na misu više iz običaja, jer “u crkvu se mora ići”! Zato je u takvim župama i teže raditi. Ali ništa se ne može generalizirati. Čini mi se da mladi dolaze sve više u Crkvu zato što to hoće, a ne zato što moraju. Danas u gradu ljudi sve više dolaze u Crkvu zato što to VOLE! Niti ova crkva nije bila puna kad je sagrađena, napunila su je braća koja ovdje u njoj žive! To su me naučili! “Ovo što danas uživaš, to je plod onih koji su bili prije tebe. Nastoj tako raditi da onaj poslije tebe uživa plod tvojih ruku, a ne da mora ispravljati tvoje pogreške!” To što je crkva puna zahvala je ljudi koji su bili ovdje prije mene.
Okrenuli ste se radu s mladima, često vodite dječju misu u 9 sati ujutro, a večernja misa koju vodite u 18.30 nedjeljom puna je mladih vjernika, vodite i Franjevački mladež. Koje su osobitosti rada s mladima?
fra BERNARD: Mladi ne traže ništa previše. Nisu zahtjevni nego zahvalni. Oni samo traže da budeš prisutan među njima! Ne traže oni niti predavanja niti pametovanja, sami su sposobni puno toga dati, ali im je potrebno biti pri ruci u njihovim potrebama. Oni imaju nepokvareno srce, oni ne odvaguju dvolično kao mi odrasli. Ako misle da je nešto ispravno oni će to učiniti pa makar kasnije ustanove i da je to krivo. Oni, dakle, mogu u najboljoj namjeri i pogriješiti, ali ako vidiš nakanu onda ti je lakše razumjeti mlade i biti im tu. S dicom je još i ljepše raditi. Dica bi se rado igrala, glavno da je slatkiša… Šalim se, volim djecu, jer su zahvalna za sve što im daruješ.
| Nudi se mladim ljudima lagodan i ugodan život bez imalo truda. Danas je vrlo bitno dati povjerenje svom djetetu. Recite svom sinu: Imam u tebe povjerenja, da kad izađeš s društvom da se nećeš drogirati, napušiti ili bilo što drugo. Znaj da te podržavam u svemu dobrom, ali za svoje si postupke sam odgovoran.. Vama roditeljima je izuzetno teško, svaki bi roditelj želio zaštiti svoje dijeto od ovoga što je oko nas. Ali ne može se to. Dijete mora u svijet. Bog daruje čovjeku život i povjerenje. To je čudesno kod Boga, takvi trebamo biti i mi. |
Današnjim generacijama na pragu puberteta nije lako. Danas se od seksa umire. Sida je poharala cijeli afrički kontinent i ako ne promijenimo ponašanje i nas bi mogla snaći tragična sudbina. Budući da radite s djecom koja spolno sazrijevaju što mislite o raspravi koja se rasplela oko spolnog odgoja u školama i u svezi napada na Teen STAR, pokret koji zagovara promjenu ponašanja i preuzimanje odgovornosti za svoje tijelo i za tijelo i osobnost svog partnera.
fra BERNARD: Mislim da su mladi danas u raskoraku zato što jedno im se nudi a drugo je stvarnost. Mediji poručuju kako ne treba ništa raditi, ne treba ni prema čemu imati odgovornosti, ne treba se truditi, sve će se samo od sebe ostvariti, sve će samo od sebe biti… Kako će to biti? Tko će ti to dati, to se ne govori. Nudi se mladim ljudima lagodan i ugodan život bez imalo truda. Danas je vrlo bitno dati povjerenje svom djetetu. Recite svom sinu: Imam u tebe povjerenja, da kad izađeš s društvom da se nećeš drogirati, napušiti ili bilo što drugo. Znaj da te podržavam u svemu dobrom, ali za svoje si postupke sam odgovoran. Vama roditeljima je izuzetno teško, svaki bi roditelj želio zaštiti svoje dijeto od ovoga što je oko nas. Ali ne može se to. Dijete mora u svijet. Bog daruje čovjeku život i povjerenje. To je čudesno kod Boga, takvi trebamo biti i mi. Crkva se odlučila za Teen STAR jer taj program ne poučava samo o seksu, već se temelji na upućivanje u kompletnu ljudsku osobnost, nereduciranu na samo jedan dijelak ljudskosti. Govori se o duhovnom i fizičkom i psihičkom. Biološki neka djeca sazrijevaju već sa devet godina, a to ne znači da su spremna imati i odgajati djecu. Razgovarajući sa svojim mladim štićenicima zaključili smo kako im je nenormalno da su se nekada ljudi udavali i ženili već s 12 i 14 godina.
U redu, velim im, to vam je nenormalno, a nije vam nenormalno da imate ondnose u prvom srednje, a to se svodi na isto. Dakle, neki sebi daju prava odraslih, ali nisu spremni preuzeti i odgovornosti odraslih. Ako se što dogodi, neka se tko drugi pobrine. E, ne može tako!
Kakve su Vaše ambicije, dalje školovanje možda?
fra BERNARD: Moje su se ambicije ostvarile. Želio sam biti redovnikom i to se ostvarilo. Želio sam postati i svećenikom, ako Bog da, i ta mi se želja ostvarila. Samo mi je želja u životu služiti Bogu i ljudima. Radi svoj posao i uživaj u njemu i u onome što ti je Bog dao. Život je najveća škola.
Fra Bernarde, nije tajna da je glazba Vaša velika ljubav, svirate orgulje, a i mnogi su prionuli uz Crkvu, kao i Vi, pristupivši joj preko glazbe, zbora, muziciranja i pjevanja na misi, framaši oduševljeno pjevaju na svojim sastancima…
fra BERNARD: Vjerujem da je glazba ostatak raja na zemlji. To je jedino mjesto gdje možeš iskusiti nešto otvoreno prema vječnosti. Glazba je nešto što ne možeš uhvatiti ni za rep ni za glavu a potpuno te obuzima.
