16.11.2005.
RAZGOVOR S DAMIROM ŠIMUNOVIĆEM, VODITELJEM ZBORA MLADIH ŽUPE SVETOGA KRIŽA I NEKADAŠNJIM POKRETAČEM INTERNETSKIH STRANICA ŽUPE TE ČLANOM ŽUPNOG PASTORALNOG VIJEĆA
“Dajte mi skladan pjev!”
“Kad se, sa željom da nešto naprave, skupi društvo na prvi pogled istomišljenika i na prvi pogled entuzijasta poslije nekog vremena svi se začude kad shvate da baš i nisu toliko istomišljenici i toliko entuzijasti, pa se dogodi da se ekipa raspadne. Najvažnije je da znate što su vam ciljevi kad ostvarujete neku zamisao. Entuzijazam je odličan, ali potrebno ga je spustiti na zemlju. Nismo svi jednako sposobni za sve, ne trebamo biti niti istomišljenici. Bitno je samo imamo li isti cilj. Ako ga imamo, lako ćemo podijeliti posao. Rezultat je naš web s puno sadržaja.”
Ako ovaj intervju pročita djevojka koja se zove Nela i koja živi u Subotici u Vojvodini, volio bih da nam se javi! Bila je tada, na počecima zbora, na studiju u Zagrebu. Imala je dubok glas, kontraalt, pa je u nekim troglasnim pjesmama pjevala muški glas.
Damir Šimunović radi posao koji traži cijelog čovjeka, no usprkos tome i obiteljskim potrebama, više od dva desetljeća jedan je od stupova našeg župnog života. Osnivač je zbora mladih koji je proslavio dva desetljeća, a prije pet godina, zahvaljujući njegovu glazbenom, tehničkom i menadžerskom zalaganju, objavljen je i CD zbora. Utemeljitelj je i uporni zagovornik internetskih stranica naše župe, zajedno s fra Josipom Korenom. Damir je čovjek koji nikada nije kazao “ne” kad su posrijedi potrebe rada u župi. Iako je magistar elektrotehnike prvi će se uhvatiti za mikrofon ili stolicu koju treba prenijeti… Uistinu je primjer čovjeka koji skromno i samozatajno služi drugima. Upravo zato što to mnogi ne primjećuju ili misle da se takvo ponašanje podrazumijeva, zamolili smo ga za razgovor. Jedino ako se i drugi ugledaju u njega ovaj razgovor će ispuniti svrhu i cilj. Iako je Damir Šimunović od druge polovice sedamdesetih, kada je došao na studij,
| Za moju povezanost sa crkvenim pjevanjem važno je to što sam se rodio u Vukovaru. Kad sam bio dijete tamo je svaki kulturni događaj bio Događaj. Kad sam došao na studij u Zagreb ustanovio sam da je ovdje sva sila događaja i da na njih više ne “trzam”. U Vukovaru sam pratio sve što se događalo i na području glazbe, kazališta… Moji su roditelji išli u crkvu, pa kad sam pošao u školu mama me pitala želim li ići na vjeronauk. Bilo mi je čudno što me uopće to pita. Kad sam krenuo na vjeronauk (bilo je to u sklopu franjevačkog samostana) sjećam se starih drvenih klupa i starog vjeroučitelja, franjevca… Došla je jedna časna sestra koja nas je učila pjevati. Sjećam se prve pjesme koju nas je učila. Bila je to “Visom leteć’ ptice male”… Ta je sestra prelijepo pjevala, imala je topli alt. Počeli smo pjevati na vjeronauku. Kako sam rastao počela se okupljati ekipa mladih koji su pjevali, uskoro sam počeo pjevati i s mladima i s odraslima u zboru, pa mi je pjevanje odmalena uraslo. Drugo, otkako znam za sebe zaljubljen sam u orgulje, to je najljepši instrument za koji znam i oduvijek me privlačilo da ih naučim svirati. Prvo sam privatno učio svirati klavir. Naposljetku su mi vukovarski fratri dozvolili da sviram na orguljama. Postupno smo formirali skupinu mladih s kojom sam ja svirao na harmoniju… Uslijedio je studij u Zagrebu. Naša se crkva u to vrijeme gradila u Sigetu, pa sam na mise uglavnom odlazio kod franjevaca na Kaptolu i kod isusovaca u Palmotićevoj. I jedni i drugi su mi dozvoljavali da sviram na orguljama. Naposljetku, sa svojom sadašnjom suprugom, došao na misu u našu sadašnju Crkvu Svetoga Križa. Stali smo na onaj podignuti dio kod ulaza, pratili misu. Najednom se gromki, duboki bas umiješao među nas, bubnuo nas u rebra i zagrmio: “Što vi mladci ovdje radite?” Tada još nismo znali da se vlasnik toga glasa zove fra Emanuel. Rekli smo mu da smo došli vidjeti… Sve je ispalo tako privlačno da smo završili na njegovu vjeronauku. Bilo je to početkom osamdesetih. Bilo je vrlo zanimljivo, veliko društvo koje se družilo, snašlo zajedno. U to doba na misi mladih, koja je tada bila u 10 sati, nitko nije pjevao, jer je utihnula ekipa koja je prije toga pjevala. Fra Emanuel je organizirao pjevanje na toj misi, pa smo se dogovorili da deset-petnaest minuta kraja tog vjeronauka iskoristimo kako bismo uvježbali neku pjesmu i kako bismo pokrenuli pjevanje na toj misi. To je lijepo krenulo, no bilo je premalo za ozbiljniji rad… Potom sam otišao u vojsku, još je to neko vrijeme trajalo, dok 1985. godine nismo ustanovili da nas je dovoljno i da smo dovoljno odlučni da bismo formirali grupu koja će na posebnim probama vježbati, pa smo formirali dva glasa i pokušavali smo uvježbati pjesme za liturgiju. U to nam vrijeme nije bilo jasno koje su to pjesme, niti koji će to biti repertoar… To je imalo bitnu posljedicu, fra Emanuel je podržavao da izvodimo i pučke pjesme i pjesme koje su pjevali mladi i ozbiljniji repertoar… Podržavao je i ideju da to budu pjesme koje mogu svi pjevati, a ne da to bude ekskluzivno pravo grupice ljudi, jer to nije niti svrha niti cilj pjevanja na misi. |
praktično Zagrepčanin, on sam tvrdi kako ga je bitno odredio njegov rodni Vukovar! Upravo ovih dana mnogima je od nas na pameti latinska izreka koja preinačena na hrvatski od 18. studenog 1991. glasi: “Sjeti se Vukovara!”
* Budući da ste Vukovar označili kao bitno mjesto u svojoj biografiji, možete li obnoviti uspomene života u tom gradu prije okupacije?
Za taj je grad bilo manje bitno što ga je nastavalo miješano stanovništvo, a važnije je to da smo se mi, koji smo bili vjernici, poštivali međusobno. Meni nije bio nikakav problem otići u pravoslavnu crkvu, isto tako i obratno… Ili recimo, bilo je uobičajeno proslavljati dva puta na godinu Božić i Uskrs. Pogotovo kad se radilo o prijateljima, vjernicima, koji dijele iste nazore prema svijetu. Vukovar je bio jako miješana sredina. Moja je kuća u Vukovaru između dva groblja, naslanja se na katoličko, a s druge je strane pravoslavno groblje. Uz njega je grkokatolička crkva, a stariji Vukovarci pamte i židovsku sinagogu i nesretni su što je svojevremeno srušena. U Vukovaru su živjele razne nacionalnosti i razne vjere koje su se miješale, ali nikada među vjernicima nikakav problem nisam uočio. No, druga je stvar što je bilo vrijeme vladavine komunizma, socijalizma, kako hoćete…
* Osobito su sedamdesete bile teške…
Tako je. Nedavno su se neki mlađi, koji ne mogu pamtiti to vrijeme, šalili s tim u vezi, ali mene je štrecnulo jer sam se sjetio posve ozbiljnih situacija. Primjerice, bio sam u sedmom razredu 1971., a moj se prijatelj iz prvog razreda gimnazije zatekao u Zagrebu u to vrijeme, i tamo ga je milicija grozno pretukla. Kad se vratio bio je posve drukčija osoba. Otišao je kao otvorena osoba s kojom si mogao o svemu razgovarati, a vratio se kao zatvorena osoba koja je šutjela kad bi se poveo bilo kakav razgovor o politici… Bilo je puno tragedija. Sjećam se tog vremena kad je u razred upao nenajavljeno direktor škole, zajedno s još jednim nama nepoznatim čovjekom. Zatražio je da ustanu svi koji idu na vjeronauk. Nisam se nikada sramio svog odlaska na vjeronauk, a osim toga u mojoj se obitelji nikada nije ništa tajilo. Ustalo je nas pet-šest. Popisali su naša imena i otišli su. Mislili smo da se ništa bitno nije dogodilo. No dogodilo se! Naši su roditelji zvani na informativne razgovore, a mi smo u školi poslije nekog vremena imali posebna predavanja na kojima su nas uvjeravali kako je religija budalaština, kako je posve promašena, kako smo mi sinovi socijalizma, kako se ne bismo smjeli dati zavoditi tlapnjama…. Ukratko, bili smo izloženi poznatoj retorici. Kad se to govori djeci neugodno je, a osim toga to je određena vrsta prisile…
* Vi ste i dalje odlazili u crkvu, niste kalkulirali da će vam to otežati upis na studij…
Ništa takvo nije dolazilo u obzir. Upisao bih neki drugi studij da se postavio uvjet raskida s Crkvom! Moja me obitelj štitila od svega toga, pa nisam osjetio pravi pritisak. No, da sam bio na mjestu svojih roditelja, možda bih imao teže iskustvo.
* Ovih dana tužna je obljetnica okupacije Vukovara. Kako ste Vi doživjeli te dane?
U samom početku tamošnjih događanja Vukovar još nije bio onaj simbol i nije imao ono značenje koje je imao na kraju tog događanja i koje ima danas. Geografski je smješten tako da je morao biti nekakvim predziđem, da je morao primiti prvi udarac. Tamo u Vukovaru je bilo miješanog stanovništva, ali oni koji su stoljećima živjeli u tom gradu takav sukob ne bi uzrokovali. U tom smo sastavu prošli neke ranije ratove i teške situacije i vjerujem da ne bi nastao neki veliki problem. Lokalne teškoće su nastale “preseljavanjem naroda” poslije Drugog svjetskog rata. Bogata slavonska zemlja, Tvornica Borovo… Više je razloga za doseljavanje. Stigli su neki ljudi drugih nacionalnosti koji nisu dijelili iste kulturna nagnuća i dostignuća kao i starosjedioci. Kao što je poznato, aktivnosti tih ljudi doveli su do toga da su se počele gomilati snage tadašnje JNA, koje su samo čekale neki povod da krenu i, tako su mislili, u brzoj akciji pokore grad. No, kako je počela ta opsada i kada je obrana Vukovara pružila neočekivani otpor, grad je prerastao u simbol obrane 
Hrvatske. Grad su došli braniti ljudi iz drugih hrvatskih sredina i iz inozemstva, ali istovremeno tamo su se nagomilavale sve gore i gore neprijateljske postrojbe, i to s različitim motivima i različitim pristupima ratovanju oko Vukovara. Tako je grad postajao sve veći problem neprijateljskoj vojsci, jer se obzirom na omjer snaga koje su napadale i snaga obrane očekivalo da će grad vrlo brzo pasti. Hrvatske su snage bile brojčano male, bile su slabo naoružane, bile su relativno nepripremljene za sve što se događalo, a ipak su se odupirale i simbol otpora Hrvatske postajao je sve jači. Tamo su pali prvi neprijateljski avioni, prvi neprijateljski tenkovi tu su uništeni, zaustavljene su cijele neprijateljske divizije i to je bilo trn u oku našim protivnicima, nešto što je rušilo moral jedne od najjačih vojski ovoga dijela Europe. Istovremeno je to ljudima koji su branili Grad ulijevalo snagu i inat da Grad obrane.
Ti ljudi koji su branili Vukovar imali su osjećaj da im Hrvatska ne pomaže previše. Imali su osjećaj da su u veliko mjeri prepušteni sami sebi. Bilo je i paničnih poteza, osobito u početku… Sjećam se slanja djece iz Vukovara, pa povratka te djece u kratkom vremenu, da bi uskoro potom bio Grad zatvoren, okupacijske su ga snage posve okružile. Bilo je čudnih poteza koje čovjek ne može protumačiti. Jesu il bili samo nerazumni ili su doista imali neke namjere? Bilo je propusta i u pomoći koju je ostatak Hrvatske trebao pružiti Vukovaru. U jednom trenutku se činilo da će proboj, koji vrlo dobro napreduje prema Gradu stići, ali bio je zaustavljen pa su mnogi ljudi stradali, a cilj nije postignut. Neprijatelji su spretno ucjenjivali humanitarnim konvojima i poigravali se naivnim i prestrašenim humanitarcima na terenu, a svjetska politička scena bez grižnje savjesti je gledala s visine i nije poduzimala ništa kako bi zaštitila nevine civile. Sve te silne granate koje su padale po bolnici, po ljudima, po sakralnim i kulturnim objektima svjedočile su jasno da to nije rat vojske protiv vojske, već vojske protiv civila koji su potpuno bespomoćni, koji mogu samo trpjeti sve to nasilje. Kad je Vukovar pao, postupak okupatora je bio toliko daleko od ljudskoga da je to teško objasniti. Govorimo o jednostavnim, sasvim vidljivim stvarima. Od toga kako su ljude istjerivali iz podruma, kamo su ih slali, što se s njima događalo potom, do stravičnih pogubljenja na Ovčari, na Dunavu, odvođenja u logore … Nezamisliva situacija… Oko Vukovara bile su strašne snage: i vojska JNA i četničke snaga i ljudi koji nisu bili nikako organizirani, koji su došli samo pljačkati… Nije bila rijetkost da se dvojica braće, sinovi iz miješanih brakova, nađu na suprotnim stranama. Ili da čovjek koji je do jučer branio Vukovar prijeđe na drugu stranu i počne pucati po istim ljudima s kojima je do jučer branio Vukovar. Bilo je to takvo ludilo, nije bilo nikakve ljudskosti u svemu tome što se događalo.
* Vukovarci su se dijelom smjestili i u našoj župi. Kako pamtite to vrijeme njihova života u prognaništvu?
Poslije pada Vukovara kao vojnik Hrvatske vojske dobio sam zadatak na koji sam bio vrlo ponosan, ali kad sam ga počeo izvršavati shvatio sam koliko je težak. Dobio sam zadatak da organiziram prihvat dijela Vukovaraca, da im organiziram smještaj. Kad su ti ljudi stigli autobusima, iskrcali su se s odjećom koju su imali na sebi, s vrećicama, torbicama… Ni to nije bilo toliko strašno, koliko je bilo strašno što su ti ljudi šutjeli. Bili su u takvom šoku, u takvoj traumi da se s njima nije moglo razgovarati. Prepoznao sam neke znance i pokušao sam s njima razgovarati, ali to nije bilo moguće. Razmjestili smo ih u zgradu koja je bila vojarna, pa su obitelji koje su živjeli u kući sada živjele u jednoj sobici, sa zajedničkom kupaonicom i zahodom na hodniku… Nismo znali do kada će ti ljudi tamo biti… U tom trenutku uopće još nisam znao jesu li moji preživjeli. Kasnije sam saznao da su na neobičan način uspjeli doći do Njemačke. Bio sam potom još neko vrijeme u vojsci i vratio sam se u Siget. Naša župa Siget i Trnsko prihvatila je franjevce iz Vukovara i Borova te su Vukovarci iz ostalih dijelova Zagreba prepoznali da se tu mogu okupljati. Bila je to velika radost okupljanja. Mogao sam im pomoći u nekoliko navrata kad su imali svoje posebne mise, primjerice Vukovarska ponoćka je bila organizirana između dječje i “prave” ponoćke, pa sam svirao istim onim ljudima s kojima sam nekoć pjevao u vukovarskom župnom zboru. Bio je ovdje fra Ilija Vrdoljak, u našoj je župi bila organizirana pomoć prognanicima u čemu su sudjelovali i ljudi iz naše župe i iz Vukovara koji su organizirali neku vrst Caritasa, iako ne znam je li se to tako zvalo…
* Vratimo se glazbi. Poslije početaka u Vukovaru, nastavili ste muzicirati i za vrijeme studija u Zagrebu.
Obzirom da sam bio podstanar, potražio sam gdje bih se mogao baviti glazbom. Još tijekom studija se skupila grupa ljudi na fakultetu. Znali smo zapjevati na hodniku fakulteta, pa čak i tijekom laboratorijskih vježbi. Često smo se zabavljali u Klubu studenata elektrotehnike pjesmom. Bilo je to nezaboravno društvo, svake se godine između Božića i Nove Godine nađemo.
* Ove godine svečano je proslavljena 20-godišnijca Zbora mladih okupljanjem bivših i sadašnjih članova!
Počeli smo s nekih sedam-osam članova. Izmijenilo se mnoštvo generacija i ljudi. No neki su od početaka ostali vjerni ovom zboru. Mislim da Berislav Blažević nije bio baš na samom početku 1985., ali imamo fotografiju iz 1987. na kojoj već svira orgulje. Neki su bili srednjoškolci i studenti, a sada imaju djecu koja također s roditeljima pjevaju u zboru. Silna je volja i strpljenje u tim ljudima i ja sam im svima zahvalan, posebno mojoj supruzi.
Počeci Zbora mladih (1987. godina)
* Zacijelo ste imali poteškoća s repertoarom!
Godinu ili dvije prije toga, nasreću, skupina mladih je uredila i otisnula pjesmaricu u organizaciji našeg župnog ureda pod naslovom “Nadanja”. Tako se zvao i list koji je tada izlazio u Župi. Bilo je šezdesetak pjesama. To nam je bio oslonac, služili smo se i liturgijskom pjesmaricom. U početku smo pjevali jednoglasno, eventualno dvoglasno, jednostavnije pjesme. Sami smo stvarali aranžmane. Tek smo desetak godina poslije to zabilježili u notama. Bila je velika sloboda improviziranja u pjesmama. Onaj tko zna mogao je dati maha svom glasu. Poslije nekoliko godina prerasli smo pjesmaricu, pa su članovi koji su bili na drugim misama u drugim župama dolazili te bi na probi otpjevali pjesmu koju su čuli, ja bih je zabilježio i pokušavali bismo je otpjevati. Događalo se da zabilježimo i otpjevamo pjesmu za koju ne znamo kako se zove pa je npr. jedna pjesma “dobila” ime Zvonac po djevojci Zvonimiri koja ju je donijela. I danas tu pjesmu tako zovemo, iako smo saznali njeno pravo ime. Muških je glasova godinama bilo premalo. Godinama je bio jedan muškarac. Kad je on otišao, došao je drugi muškarac, no jedan se muški glas nije mogao izdvojiti… Ako ovaj intervju pročita djevojka koja se zove Nela i koja živi u Subotici u Vojvodini, volio bih da nam se javi! Bila je tada, na počecima zbora, na studiju u Zagrebu. Imala je dubok glas, kontraalt, pa je u nekim troglasnim pjesmama pjevala muški glas.
Dio Zbora kod fra Emanuela na Trsatu 1988. godine
Poslije nekog vremena smo shvatili da bismo se mogli upustiti u pjevanje ozbiljnijih stvari: Bacha, Schuberta, Beethovena… Počeli smo posuđivati muške glasove iz zbora odraslih i dobili bismo sjajan
| Ponekad mi se činilo da sam se umorio. Zbor je prolazio kroz teške trenutke. Znalo je na probe doći po dvoje ljudi. Imali smo čak u kritičnim trenucima razmišljanja da se pretvorimo u klapu… Ipak, zalaganjem cijele župne zajednice zbor je opstao sa dvadesetak aktivnih članova, obično nas bude petnaestak na zajedničkom pjevanju. Držali smo se dva osnovna koncepta. Neke je to možda i odvraćalo od pjevanja u zboru. Prvo: svi imaju pravo pjevati. Nije to ekskluzivan klub za neke koji jako dobro pjevaju, koji su glazbeno obrazovani. To je mala zajednica koja će prihvatiti svakoga tko želi vježbati, raditi… Drugo: ne želimo zanemarivati bilo koji stil, glazbeni sadržaj, ne želimo producirati stil koji drugi ne bi mogli slijediti, ne želimo se producirati, ne želimo nikoga iritirati, smetati! Želimo slijediti to što se događa na misi, želimo uživati u dobrobiti euharistijskog trenutka. Taj naš miješani repertoar sačinjen je od jednostavnih skladbi, koje se pjevaju poslije nekoliko proba, do kompliciranih za koje trebaju tjedni ili mjeseci vježbanja. Neki ljudi očekuju jednostavan program, pa kad dođu, pitanje je koliko su strpljivi ako “nalete” na nešto složenije. Naravno, uvijek je pitanje i koliko su dobro dočekani u našoj maloj zajednici, jesu li osjetili dovoljno srdačnosti i naše želje da budemo zajedno. Pitanje je koliko su spremni odgovoriti na te izazove. S druge strane ne možemo pjevati samo jednostavne skladbe, koje možda idu na živce starijim članovima koji se pitaju zašto da dolaze na probe kad te skladbe znaju. Odgovor je jednostavan, iako ne u svakom trenutku prihvatljiv svakome: zato da bi svoje znanje i predanost prenijeli na mlađe! |
rezultat. Primjerice Bachov koral smo pripremili za orgulje, flautu i četveroglasni zbor jer su našim dobro uvježbanim ženskim glasovima bili pridruženi muški glasovi posuđeni iz drugog zbora. Osim mladenačkih pjesama pjevali smo i pučke pjesme. Prvo su to bile božićne pjesme. No, uskoro smo shvatili da ih pjevamo drukčije, u mladenačkom stilu, brže, življe… Jednom je čak došao predstavnik nekog studija predloživši da ih snimimo za CD na taj način. Propustili smo to, ali je primijećen naš drugačiji način pjevanja. Došlo je do obrada pučkih pjesama…
Dugo smo pjevali uobičajene hrvatske mise – Peranovu, Štefančićevu, Klobučarevu …. Nastala je potreba da pjevamo malo drukčiju, življu misu. No, morala je biti takva da je svi mogu brzo naučiti, kako to ne bi bio koncert nego nešto što sav puk može pjevati. Doslovno iz potrebe sam napisao svoju prvu misu. Bila je brzo prihvaćena. Zbor ju je brzo naučio pjevati. Cijela ju je zajednica prihvatila. Dalo mi je to poticaja, pa sam ih napisao još dvije.
* Za petnaestogodišnjicu zbora objavili ste i CD.
Zapravo je povod bila tridesetogodišnjica župe. Bila je godinu dana ranije. Godine 1999. naš župnik fra Emanuel Hoško je upao na probu zbora i kazao kako se slavi tri desetljeća župe, pa je predložio da snimimo CD. Svi su bili oduševljeni. Fra Emanuel nam je sugerirao da to bude presjek povijesti zbora, da snimimo ono što su tijekom tog razdoblja mladi pjevali. Odlučili smo se napraviti CD sa 26 pjesama. Zabilježene su na CD-u skladbe Beethovena, Bacha, ali i pučke pjesme, tu je i prva misa koju sam napisao, te mnoge pjesme koje pjevaju mladi. To nije CD s pretenzijom da bude umjetničko djelo, već je to dokument onoga što smo pjevali prethodnih 15 godina. Za tri skladbe je Berislav Blažević napravio instrumentalne aranžmane, stoga su malo drukčije. Željeli smo pokazati što se sve može, neka to bude dah svježine i drukčiji štih na CD-u. Trebalo je to što smo odabrali i snimiti.
Jedan od ključnih trenutaka u razvoju našeg zbora bio je 1992. kada je fra Ilija nabavio orgulje. Dotad smo pjevali uz elektroničke orgulje, sad smo dobili novi instrument, Berislav je mogao na njemu puno napraviti i prirodno se razvilo to da smo sav svoj zvuk prilagodili tim orguljama. I izbor pjesama i zvuka za CD bio je orijentiran prema tim orguljama.
Planirali smo u samo nekoliko dana snimiti sve pjesme. Počeli smo snimanje uz te orgulje, ali uslijed velike kiše popustio je krov i ogromna količina vode izlila se izravno u svirale. Orgulje su bile poplavljene. Nakon što smo uspjeli posušiti orgulje utvrdili smo da ne funkcioniraju i da za njihov popravak treba puno novca. Čekali smo. Poslije dva mjeseca shvatili smo da ćemo morati dugo čekati. Pokušali smo stoga nastaviti snimanje kod franjevaca na Kaptolu, gdje jesu moćne orgulje. No, proveli smo tamo jednu večer do duboko u noć pokušavajući nešto snimiti, da bismo na kraju ustanovili kako je akustika te crkve posve neodgovarajuća potrebama snimanja takve glazbe. Nikako se nismo mogli uštimati. Od šest pjesama tamo snimljenih samo su dvije završile na CD-u, a bolje bi bilo da smo i njih snimili u sigetskoj crkvi.
Poslije desetak mjeseci napokon su naše orgulje popravljene, dovršili smo snimanje, krenula je obrada u studiju, Berislav je uz pomoć sintisajzera doradio instrumentalnu pratnju i napokon smo imali promociju tog CD-a 2000. godine, baš kad je bilo 15 godina zbora.
Prilikom promocije CD-a 2000. godine
Bivši i aktivni članovi Zbora okupljenih 2005. nakon 20 godina kontinuiranog djelovanja
* Pokrenuli ste web stranice župe prije nekoliko godina i marljivo ih opslužujete tehničkim i sadržajnim poticajima.
Puno zaslužniji od mene je fra Josip Koren koji je u početku imao nevjericu je li to uopće moguće. Odmah je shvatio koliki je to posao i koliki angažman traži. Ja sam imao tehničkih iskustva i znanja o tome kako se stvaraju i pune sadržaji za opsežne web stranice, a osim toga sam i menedžer i šef, pa je ispalo da mi je najlakše organizirati posao. Kad se skupi društvo na prvi pogled istomišljenika i na prvi pogled entuzijasta poslije nekog vremena svi se začude kad shvate da baš i nisu toliko istomišljenici i toliko entuzijasti, pa se dogodi da se ekipa raspadne. To je trebalo spriječiti, bilo je potrebno entuzijazam spustiti na zemlju. Treba znati što su vam ciljevi kad ostvarujete neku zamisao. Nismo svi jednako sposobni, ne trebamo biti niti istomišljenici. Bitno je samo imamo li isti cilj. Ako ga imamo, lako ćemo podijeliti posao. Naš je web s puno sadržaja. Ispalo je da ja uređujem stranice, ali ne bih volio da to bude tako shvaćeno. Bez prvenstveno fra Josipa ali i drugih sudionika to bi bilo nemoguće ostvariti i održati. Web je nastao u vakuumu kad se tražilo takav sadžaj na Internetu, a nije ga bilo. Pojavljivala se hrpetina sadržaja o svačemu, a ljudi nisu mogli ništa naći o životu župe, ništa nisu mogli naći o tome kako se može u jednoj vjerskoj zajednici živjeti i organizirati život. Tu smo prazninu nastojali popuniti i eto zahvaljujući fra Josipu Korenu naše web stranice i dalje žive i pristupačne se i onima koji žive na drugim kontinentima. Vrlo smo zadovoljni posjećenošću naših stranica, što znači da su one ljudima potrebne.
Bivša Web ekipa “na poslu”