Razgovor s fra Vinkom Švogorom, pokojnim franjevcem koji je bio na službi u Australiji (kolovoz 2002.)
TO GORI KAO VATRA!

U Australiji djelujete dugi niz godina. Recite nam nešto o Vašim počecima, a i kako je danas.

Što se tiče početaka, početak je bio težak, zbog toga što nismo znali engleski. To je jako važno, treba jezik znati. Ljudi naši, vjernici, govore hrvatski, ali mi smo se vidjeli u nedjelju i blagdane, ne u tjednu. I prema tome, bio sam prisiljen učiti iznova, kao malo dijete, čitati, pisati i sve od reda, kao da sam se tek narodio, ali eto – hvala Bogu – išlo je naprijed. Tako i svi naši ljudi, svi su oni tako isto učili i poteškoće imali, ali naši su ljudi vrlo vrijedni, vrlo priznati i sposobni, tako da su oni sve te poteškoće svladali dobro. Dobri su radnici, marljivi i stručnjaci, i u Autraliji su vrlo, vrlo priznati – od Vlade i od pojedinih država gdje već živimo, a to su: Viktorija, Novi Južni Wales, u Queenslandu i u glavnom gradu Canberri. To su vrlo cijenjeni ljudi i to nam Australci priznaju, vlasti naročito.

Koliko ukupno svećenika naše provincije djeluje u Australiji?

Naša franjevačka Provincija sv. Ćirila i Metoda ima šest svećenika i ja sam brat. Imamo tri centra – najstariji je centar u Summer Hillu, gdje je kupljena protestantska crkva, dvorana i prostor, tu smo mi počeli. To je počeo pater Rok, Toth Osvald, naš svećenik koji je bio u Južnoj Americi emigrant. On je među prvim svećenicima došao u Australiju, i po cijeloj Australiji, da se tako izrazim, lutao za ljudima, sakupljao ih, tješio i pomagao jer on je znao engleski a ljudi nisu znali engleski. To je veliki izvor žive vode što je on radio. On je danas sigurno jedan od najpoznatijih i najistaknutijih svećenika u Južnom Walesu dok je u Viktoriji jako poznat svećenik bio, iako je bilo više svećenika, pater Kasić koji je isto tako orao na tim prvim brazdama njive i isto je tako djelovao kao što je i Toth djelovao. Oni su zapravo pioniri svega što je za Hrvate učinjeno u Australiji.

Recite mi, s obzirom na vrijeme provedeno u Australiji, nešto o životu naših iseljenika.

Da, naših vrijednih Hrvata. Oni su došli iz svih krajeva Hrvatske sa svojim običajima, svojim poteškoćama, sa djecom koja isto nisu znala engleski a morala su ići u školu, i oni su se uklopili u taj sistem života. Muka je bila ispočetka, a najveći je problem bio jezik. No, kako se to sve odvijalo, oni su se uklopili u poslove – danas imate i liječnika i advokata – kroz sve te probleme oni su se snašli, bili su čvrsti, radili i danas su puno toga postigli.

Jesu li oni uključeni u rad Crkve i na koji način?

Ovako ću vam reći. U Summer Hillu je stara crkva.Tu imamo crkveni odbor kao što ima u svim župama ovdje. Onda smo napravili drugi centar sv. Nikole Tavelića u St. John’s Parku. Tu su Hrvati u tom centru izgradili crkvu, samostan, starački dom i njegovalište – jednu od poznatijih i suvremeno uređenu bolnicu za starije. Imaju svu poslugu koja govori i engleski kada treba, ali govore dobro i hrvatski kako bi starci imali svu njegu i pažnju i sve što im treba. Skoro isto kao da su ovdje doma. Vrlo vrijedno.

Postavit ću Vam jedno specifično pitanje. Mene konkretno interesira koliko vam je poznata skupina sigetskih iseljenika.

Da, sjećam se tih sigetskih familija, npr. koje je pater Emanuel poslao. Oni su se obratili nama i mi smo im pomogli u onim prvim prilikama da si nađu stan, zaposlenje … Međutim, kako su se oni uključili u posao, našli prijatelje i počeli raditi, tako su se kasnije raseljavali i otišli u predgrađa, gdje su nove i jeftinije kuće. Vidimo se, ali ono što nas spaja, to je crkva sv. Antuna. Svi dođu na sv. Antuna. A inače ljudi imaju razne brige i poslove …

Jesu li oni aktivni u našim crkvama, odnosno u crkvama koje poslužuje naša provincija?

Da, jesu, oni su aktivni jer su naši centri jedan od drugoga 30 km daleko. Centar Sv. Tavelića i Blacktown – Gospa Hrvatskog Velikog zavjeta, oni su oko 30 km u unutrašnjosti. A kako su se ljudi raselili – djeca završe škole pa se vjenčaju, nađu posao, pa odu u stranu grada gdje su kuće jeftinije ili gdje im je bliže posao. Tako se onda i roditelji preseljavaju. Oni su sada naučili engleski, našli posao, pa im je život mnogo lakši i bolji … Uglavnom, mi smo preko Crkve svi povezani. Kad slavimo Sv. Antuna, to je, da tako kažem, naše godišnje prošćenje. Onda na Sv. Nikolu Tavelića sve su mise ujutro u Centru, a kad je Gospa Hrvatskog Velikog Zavjeta svi idemo u Blacktown. Nakon mise bude i piknik, tako da ta zajednica raste. Prijatelji se sastaju. Neki se ne vide i koji mjesec, ovisno u kojem dijelu grada žive, jer taj je grad vrlo raširen, ali tada se uglavnom svi oni sastaju.

Jesu li tijekom mise uključeni u čitanja i druga djelovanja?

Da, mladi su uključeni u čitanja. Neki bolje govore hrvatski, neki lošije, ali većina žive sa Crkvom. Imamo i sveučilište gdje se predaje hrvatski jezik i slavenski jezici i djeca mogu za maturu uzeti hrvatski jezik

Koliko se Hrvatska kao država brine o svojim iseljenicima?

Te su stvari dosta poznate. Iseljenici su se jako brinuli za Hrvatsku kada su bile one promjene. Onda je izrasla “ruža Hrvatska”, da se tako izrazim. Vjernici i svećenici – svi su bili na nogama i pomagali jer – dobili smo Hrvatsku. Sada je ta razina malo pala, ali uvijek je Hrvatska na prvom mjestu. Bili to vjernici ili koja druga skupina – Hrvatska je broj jedan.

To je ono što naši ljudi osjećaju prema Hrvatskoj, ali niste mi odgovorili na pitanje – koliko se Hrvatska brine o svojim ljudima?

Ja bih smio reći skromno da prema Hrvatima, prema ljudima službenici konzulata nisu previše bliski, da ne budem grub. Malo oni to gledaju sa svoje strane. A ljudi koji su tamo doživljavaju svoju puninu i žar. Ja bih rekao da su ovi premalo, običnim rječnikom rečeno, zagrijani. Trebali bi više propagirati i više govoriti, više s ljudima biti. Oni moraju ići među ljude. Mi smo tamo skupine u gradovima i među te skupine u klubove i zajednice treba zalaziti. Svakako da je Crkva jako važan faktor jer kad nešto treba, oni se obrate Crkvi, jer Crkva skupi narod. Narod sluša Crkvu.

Ako sam vas dobro shvatio, ti naši diplomati slabo posjećuju skupine Hrvata, neposredni kontakti su slabi.

Kontakti su onako, kako da kažem: sastanemo se, kažemo službeno, ali od tih službenih sastanaka nema kasnije nekog ploda. Mi smo se sastali i razgovarali. Treba znati da su se ljudi sasvim drugačije tamo prilagodili životu. Naši predstavnici morali bi biti gorljivi, prodorni, topliji, približavati se. Sada je tu neka distanca, kao da ne žele prići previše blizu, kao da nismo isti. Komunikacija nije na onoj visini kako bi trebala biti, jer oni su naši predstavnici. A ako treba neka akcija, za to nema problema, to gori kao vatra, kao olimpijska baklja!

Razgovor je vodio Nikola Golub prigodom fra Vinkovog odmora na Trsatu
u vrijeme blagdana Velike Gospe, 2002. godine