Razgovarajte s Bogom kao s prijateljem

Mir i dobro svima! 🙂

Odmah ću vam se zahvaliti na mailovima, privatnim porukama, komentarima… Uljepšali ste mi ljeto. J Pročitati kako doista vjerujete da vas Bog voli bio mi je najdraži dio ljetnih praznika.

Hvala i onima koji su pokazali zanimanje za krunicu ljubavi. Ne znam zašto me toliko iznenađuje odjek koje moje riječi ponekad imaju, ali istina je takva da sam svaki put ugodno iznenađena. Trenutno još uvijek molim krunicu ljubavi, ali čim počnem moliti nešto drugo, prenijet ću vam i to. Ruku na srce, za krunicu ljubavi saznala sam samo zato što me moja sestra framašica, Ivana Domijan, uvela u Živu krunicu. Ukoliko imate želju sudjelovati u Živoj krunici, slobodno mi se javite i proslijedit ću vam njezin mail, kako bi vam ona sve to još bolje objasnila. Ekipa u Živoj krunici je raznovrsna – od framaša, župljana pa sve do fratara – i bit će nam veoma drago kad biste nam se pridružili. I da, može se pridružiti bilo tko, stvarno nema nekakvog pravila. 🙂

Za one koji se nikada prije nisu susreli s pojmom Žive krunice (takva sam bila i ja, nije to ništa sramotno), evo ukratko o čemu se radi. Dakle, molite se od kuće, u koje god doba dana želite, i svakodnevno molite samo onaj dio krunice koji vam se dodijeli. Ne molite cijelu krunicu, već samo vaš dio, a na koncu dana ono što ste izmolili računa se kao da ste izmolili cijelu krunicu jer uz vas ostatak krunice mole ostali sudionici. No Ivana će to znati objasniti mnogo bolje. Meni je to sve još uvijek novo i nisam u to baš toliko upućena.

Jedini razlog zbog kojega sam se našla u Živoj krunici jest moja vjera u Boga, zbog čega životu uvijek kažem DA. Monika, želiš li možda sudjelovati u Živoj krunici? DA, zasigurno ne može biti ništa loše. Sve što mi Bog stavi na životni put, stavi mi s nekakvim razlogom – ili će to biti lekcija, ili blagoslov, ili oboje. Pa eto vam prilike. 🙂

Jedna me djevojka pitala zašto moja kolumna nema više tema za mlade, zašto su sve teme tako ozbiljne? Iskreno govoreći, nasmijala sam se kad sam pročitala to pitanje jer sam se istoga trenutka prisjetila cirkusa koje sam proživjela pokušavajući pisati kolumnu za mlade. Zato ću ovdje napisati upravo ono što sam napisala i toj djevojci – nije to do mene, do Boga je. Da je Bog htio da moja kolumna bude kolumna za mlade, On bi se pobrinuo da se to i dogodi. Budući da takvo što očigledno nije bila Njegova volja, tko sam ja da se tome protivim? Bog odlučuje, na meni je samo da prihvaćam. 🙂

Nadalje o istoj djevojci, koja je zbog činjenice što sam jedan cijeli tekst odlučila posvetiti njezinom pitanju htjela ostati anonimna, moram priznati da mi je zadala dosta posla sa svojim pitanjem…

Mislim da me drugi ne vole jer ni ja ne volim samu sebe. Kako da zavolim samu sebe, kako si ti zavoljela samu sebe?

Osobno, smatram da je odgovor na ovo pitanje zaslužio svoje mjesto u mojoj kolumni. Tko zna, možda se još netko muči sa sličnim i/ili istim pitanjem, pa će odgovor pomoći i njemu.

Sjećam se kakva sam verzija same sebe ja prije bila. Dobro se toga sjećam. To su onakve vrste sjećanja kojih se sada prisjećam s radošću. Jer mi pokazuju koliko sam napredovala, koliko sam se promijenila, koliko sam narasla – duhovno i mentalno.

To neka bude vaš prvi korak. Pogledajte se u zrcalo. Dobro se pogledajte u zrcalo. I zapamtite svaki dio svoga lica, svoga tijela, sve. Pogledajte sami sebe u oči i upijte svaku misao koja vam prođe glavom. Nemojte ništa izostaviti, ništa potisnuti. Upijte sve, čak i ono loše. Pogledajte sve. Jer već sutradan vi više nećete biti jednaki, jer ćete se već sutra promijeniti.

Teško je gledati samoga sebe u zrcalu. Mnogi to ne razumiju, a opet svi razumiju, na onaj ili ovaj način. Kada sam ja prije gledala samu sebe u zrcalu, bila sam depresivna. Pitala sam se kako me drugi mogu voljeti, kad ne volim čak niti samu sebe. Često sam se pitala i što ja uopće mogu ponuditi drugima. Nisam bila zadovoljna svojim izgledom, ponašanjem… Znala sam da mogu bolje, jedini je problem bio u tome što nisam znala kako. Htjela sam nešto promijeniti, ali nisam znala odakle točno početi, što uopće prvo promijeniti jer sam imala osjećaj da moram promijeniti sve, da na meni apsolutno ništa ne valja, da sa mnom ništa nije u redu, da niti jedan dio moga života nije dobar jer mi kompletan život nije dobar.

Bili su to grozni dani i još groznije noći. Ne znam što mi je tada bilo groznije – činjenica što su drugi smatrali da sam lijepa i sretna djevojka koja živi dobrim životom ili činjenica što nitko nije znao istinu, što nitko nije vidio koliko sam ustvari patila, čak niti moja vlastita obitelj, a kamoli tek moji prijatelji. Maske koje nosimo, zidovi koje gradimo… To najteže pada, to se najteže ruši. Što ih je više, to ih je bolnije skinuti, bolnije srušiti. S godinama postaje samo teže. I zato sam se molila.

Kad vam kažem ili napišem da ništa bez molitve, govorim vam ili pišem to jer je to istina. Još uvijek se s jasnoćom sjećam dana kad sam se okrenula od zrcala i odlučila da mi je dosta. Da mi je dosta tog groznog osjećaja unutar mene, da mi je dosta toga da samo razmišljam o promjeni bez ikakvog djelovanja, da mi je dosta suza, jednostavno dosta svega. Pala sam na koljena i onako umrljana suzama prvi put doista razgovarala s Bogom. Nisam molila Oče Naš niti Slava Ocu, nisam molila krunicu, samo sam… Govorila.

Bio je to prvi put u mom životu u kojemu sam iskreno i otvoreno nekome, bilo kome, pričala o onome što sam doista osjećala. Nakon otprilike dva sata, podigla sam se s poda i imala osjećaj da sam lakša barem deset kilograma, bez pretjerivanja. I tada sam uspostavila svoj prvi pravi kontakt s Bogom, kako volim reći. Rekla sam Mu… Bože, hvala Ti što si me saslušao. Znala sam da je slušao. Osjećala sam to. Takve stvari jednostavno znaš, nema tu previše filozofije.

Isprva se ništa nije događalo. Ne sjećam se što sam očekivala da će se dogoditi, ali u svakom se slučaju sjećam da se ništa nije dogodilo. Izvana je moje tijelo izgledalo posve jednako. Još uvijek sam imala dvije ruke i dvije noge. Lice mi je bilo jednako. Ali moj pogled… Kao da se smekšao. Pala je prva maska. Imam tamne, gotovo crne oči koje su uvijek djelovale grubo i zloćudno. Sjećam se da mi je netko jednom rekao… Ako su oči ogledalo duše, to znači da je tvoja crna, baš poput tvojih očiju. Drugima je to bilo smiješno. Žalosno je što se meni tada činilo istinitim.

A onda se spustila noć. Nakon noći došao je dan. I shvatila sam da sam ja… Pa, drugačija. Nije se to vidjelo izvana, ali iznutra… Ja sam bila drugačija, nešto unutar mene kao da se pomaknulo. Srušio se prvi zid.

Bile su to tek neznatne, veoma malene promjene. Promjenice. Ali meni su značile cijeli svijet.

To neka bude vaš drugi korak. Nakon što zapamtite svaki dio sebe, odmaknite se od zrcala. Otiđite negdje u osamu, na mjesto na kojemu ćete neometano moći biti sami, i u miru razgovarajte s Bogom. Budite iskreni. Otvorite Mu se. Predajte Mu svaku svoju brigu. Nemojte razmišljati. Samo govorite. Pustite Oče Naš, Slava Ocu i krunice. Pričajte s Bogom. Recite Mu što vas muči, što želite promijeniti, čime niste zadovoljni. Pričajte Mu o svojim dnevnim problemima, obiteljskim problemima, o dečku ili curi koji vam se sviđaju… Pričajte s Njim kao s prijateljem. Pričajte iskreno i otvoreno kao nikada prije. A poslije Mu zahvalite što vas je slušao. Svaka molitva izgovorena s otvorenim srcem ide Bogu direktno u srce, u samu Njegovu srž.

On će vas slušati. Bit će vam najbolja podrška, mnogo bolja nego li ste se nadali. I sutradan, kad se probudite, vi više nećete biti jednaki. Nešto će se unutar vas promijeniti. Nešto što će promijeniti sve ostalo u vašem životu. Bit će to mali pomak, promjenica koje ne bi bili svjesni da prije toga sami sebe niste dobro pogledali u zrcalu.

Za početak, za prvi put, ne morate čak niti vjerovati da vas Bog sluša, da je s vama. Najteže je započeti. Mnogi ne započnu razgovor s Bogom jer ne vjeruju. Vjera će doći poslije. Za početak, dovoljno je samo se otvoriti. Jer kad se vi otvorite, kad vi pokucate Bogu na vrata, On će vam ih otvoriti. Neće vas ostaviti da čekate pred vratima – previše vas voli za takvo što.

Ali prije nego li se krenete moliti, dok odlazite od tog zrcala, imajte na umu da ste vi vrijedni ljubavi. Vi zaslužujete ljubav, zaslužujete biti voljeni. Vi se ne morate mijenjati za Boga i od sebe učiniti čovjeka dostojnog ljubavi. Vi već jeste dostojni i vrijedni ljubavi. Bog vas već sada voli. Poanta razgovora s Njim je u tome da Mu vi dopustite da vas On voli. Da Mu dopustite da vam On pokaže koliko vas točno voli, koliko vam točno vjeruje. Koliko vjeruje da vi možete biti bolji jer vas je stvorio za najbolje.

Kad se sutradan probudite vi ćete shvatiti da je s vama sve u redu, da s vama sve valja, da se vi ne morate mijenjati, da su vaša stajališta o vama samima neutemeljena jer jednostavno nisu istinita. Past će vaša prva maska, srušit će se vaš prvi zid.

To je proces koji zahtijeva vrijeme i ustrajnost, pogotovo u molitvama. Ne možete promijeniti svoj život preko noći. Ali zato možete izazvati promjenicu koja će unutar vas eksplodirati poput vatrometa. Promjenicu koja će vam dati nadu.

Više u idućem tekstu. Ovaj je postao predugačak. 🙂

Ljubite jedni druge kao što je Krist nas ljubio,

jerkovic.monika@gmail.com