Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!

ET20120609-00251Kada prođemo danas gradom, uđemo u tramvaj, šećemo ulicom, najčešće ćemo zamijetiti pognute glave i žalosna, zabrinuta ili namrgođena lica.

Kao da među ljudima nedostaje radosti. Kao da čovjek u sebi nosi samo žalost, bol i tugu. Kao da su ljudi prekriveni tmastim oblacima u kojima, kao u sjeni, daleko od svjetla koračaju ovom našom zemljom. Pogledamo li oči ljudi na ulicama današnjice, češće možemo u njima pronaći suzu i potištenost, negoli svjetlost i veselje. Zbog toga nije ni čudno što toliko ljudi pati od depresije. Nije čudno što je toliko meteoropata. Ne začuđuje što čovjek pored čovjeka prolazi kao pored „turskog groblja“ i što na kraju čovjek diže ruku na čovjeka.

Dok sve to promatram, pitam se kako Bog gleda na takve ljude? Želi li Bog takvog čovjeka, koji zbog „uboda komarca“ nosi tugu u očima, koji zbog materijalizma gubi duhovnu radost, koji zbog vanjštine nosi tugu u nutrini? Kako li je samo Bogu promatrati čovjeka koji teži samo za uređenošću pročelja i vanjskih zidova, koji u svemu pazi samo na ono vanjsko, koliko pločica ima na trbuhu, koliko brdašaca na rukama, koliko ravnina na licu, kakvo odijelo na sebi, kakvu lepršavost u kosi i onda traži potvrdu toj izvanjski propadljivoj stvarnosti i čeka laskanje riječima i govor o lijepom tijelu, frizuri, košulji, haljini, cipelama, autu, mobitelu ili tko zna čemu još drugome. Nažalost to čovjeka čini sretnim.

Da, to ga možda čini sretnim, ali to je isto tako daleko od istinske radosti. Pitanje je: čini li to Boga radosnim, Boga koji nas je za sebe stvorio?

Pokušajmo se staviti u poziciju Boga, iako to zvuči preuzetno i oholo, ali probajmo zamisliti kako Bog promatra čovjeka kojeg usrećuje nešto prolazno, a ne ono vječno? Kako je Bogu kao gospodaru promatrati svoja stvorenja puna tjeskobe, žalosti, straha, potištenosti? Kako Bog gleda na nas kada nakon sv. Mise izlazimo iz crkava kao da Boga nema, kao da je Bog mrtav? Kako Bog na kraju gleda na našu vjeru prema njemu ako nas čini sretnima ovo zemaljsko, pokoja krpica ili frizurica, a ne ono nebesko?

Kako bi nama bilo da smo mi gospodari, da smo vlasnici firme u kojoj radnici rade žalosni, poput robova? U kojima su radnici potišteni, puni tjeskobe i suze u očima poput nekog pajaca? Bismo li mi kao gospodari bili zadovoljni time?

O čovječe, nauči biti radostan u malom, nauči se radovati životu i svemu onom što imaš. Nauči se radovati čak i u bolesti, pa čak i u neimaštini, jer radujući se sebi, onima oko sebe, zraku i vodi, svjetlu i tami, toplini i hladnoći, ti postaješ najradosniji čovjek.

Još je Aristotel davno rekao: „Veselje i radost usavršuje djelovanje, a žalost ga kvari.“ Dakle, ako si bolestan i u toj bolesti radostan, prije ćeš doći do ozdravljenja nego ako si žalostan. Ako si siromašan i u tome radostan, postat ćeš u tom siromaštvu bogataš. Ako si prognan i u tome radostan, postat ćeš svoj na svome u tom progonstvu. Ako si čak od drugih odbacivan i u tome opet radostan, postat ćeš prihvaćen u toj odbačenosti. Jer veselje i radost širi i rasteže svačije srce. Tada se ne osjeća muka. Tada ćeš prema proroku Izaiji trčati i nećeš se umoriti, hodat ćeš i nećeš malaksati. Tada ćeš, iako bolestan, zbog radosti ozdravljati.

Stoga, koliko god teške terete nosili, radujmo se u tome, jer tako ćemo taj jaram lakše podnijeti, brže prenijeti i doći do cilja koji se nalazi u radosti našeg Gospodara, kada će nam On pun ljubavi reći: uđi u radost Gospodara svog.