Poniznost koja je pronašla mene

IMG_5725„U nevoljama Bog obogaćuje svoje voljene duše s najvećim milostima.“ – sv. Franjo

Mir i dobro svima! 🙂

Vjernim čitateljima ove kolumne, koji su se pitali zašto sam imala pauzu pisanja novih tekstova dugu pet tjedana, želim poručiti da sam od pet tjedana pauze dva tjedna provela bolesna i prehlađena, a ostala tri pokušavala pronaći temu o kojoj bih mogla pisati ili pak smisliti molitvu koja bi bila dostojna, prije svega, moga Oca, a zatim i vas. Na koncu je tema, kako to obično biva u mom životu, pronašla mene, a ne ja nju.

Nakratko ću se osvrnuti na posljednju rečenicu svoga uvoda. O tome kako je tema pronašla mene, a ne ja nju.

Kad je u pitanju moj život, rijetki su trenutci u kojima ću u potpunosti predati svoj život u Božje ruke. Priznajem da sam jedna od onih koji misle da će probleme najbolje moći riješiti samostalno, vlastitim promišljanjem i zaključivanjem. Općenito govoreći, kad se u mom životu pojavi nekakav problem, posljednja stvar koju ću učiniti jest zamoliti svog Oca za pomoć. Doslovno mi nikad ne padne na pamet tijekom molitve reći: „Oče, imam problem koji ne mogu riješiti sama. Molim Te, pomozi mi. Pokloni mi svoju milost i mudrost. Pokloni mi strpljenje koje mi je toliko potrebno.“ Nikad. Doslovno.

Zanemarivši sve ostale probleme koje sam imala u životu, onaj koji se oduvijek posebno isticao bio je povezan s obećanjima koja mi framaši svake godine iznova dajemo. Jedno od tih obećanja također je i obećanje poniznosti.

Iako sam na Frami tako reći već nekoliko godina, nikada nisam dala obećanja. Sve do ove godine nisam čak niti htjela biti primljena u bratstvo. Zašto? Jednostavno: znala sam da to neću učiniti iskrenim srcem. Budući da se u mom srcu nalazi Bog, mogla sam lagati svima, ali Njemu ne. Zato se nisam htjela pretvarati, već sam čekala onaj pravi trenutak. Trenutak za koji sam se nadala da će jednoga dana doći, ali sam se također pomirila i sa činjenicom da možda nikada neće doći. Na moju sreću, došao je. Bio je to onaj trenutak u kojemu sam shvatila da me nitko nikada neće voljeti više od moga Oca.

S tim trenutkom u mom je životu došla i potreba za prijateljstvom s Bogom. Htjela sam Mu se približiti na bilo koji način, a pošto sam već bila upoznata s Framom, najprije sam se odlučila ponovno uključiti u takvu vrstu vjerske zajednice. Možda je na takvu moju odluku utjecala i činjenica što sam već znala što sve mogu očekivati od Frame, ne znam. Nije niti bitno. Zato se vratimo na ono što ipak jest bitno.

Dakle, obećanja. 🙂

Na ovoj ste stranici prošle godine imali priliku pročitati osvrt na obećanja Frame Siget. Na fotografijama priloženima uz osvrt imali ste čak i priliku vidjeti moju malenkost kako rame uz rame sa svojim najboljim prijateljem u rukama nosi svijeću i korača prema oltaru. Ali tehnički detalji sada uopće nisu važni. S druge pak strane, važno je napomenuti kako je to bio prvi put u mom životu u kojemu sam ozbiljno razmišljala o obećanjima i shvatila da ih iduće godine, dakle ove 2015. godine, želim dati zajedno s ostalom braćom i sestrama.

No razmišljanje nije ostalo samo na tome. Kao manijakalno opsjednuta osoba za dobrim pripremama i držanjem apsolutno svih konaca isključivo u svojim rukama, odlučila sam godinu dana prije davanja službenih obećanja u sebi dati ona neslužbena. Jednostavnije rečeno, odlučila sam godinu dana pokušati živjeti životom kojim je živio sv. Franjo. Zašto? Htjela sam vidjeti kako će to biti onda kada službeno i pred svjedocima kažem obećajem.

Nemojte misliti da je davanje obećanja, bilo službenih ili pak onih neslužbenih, nama framašima nešto što mi olako shvaćamo. Jer nije i jer ne shvaćamo. Obećanja sa sobom nose i prikladnu težinu odgovornosti, s kojom nije uvijek lako živjeti. Upravo iz tog razloga svakom framašu jedno od obećanja predstavlja određenu vrstu problema. Obećanje koje je meni osobno predstavljalo najveći problem bilo je obećanje, kako sam već prije napisala, poniznosti.

Prije detaljnog analiziranja i proučavanja samog pojma i definicije poniznosti, životne okolnosti natjerale su me da doznam za dvije rečenice.

  1. Poniznost je najteža vrlina za postići jer najteže umire dobro mišljenje o samome sebi.
  2. Predati svoj život u Božje ruke najveća je poniznost koja postoji.

Te rečenice nije napisao sv. Augustin, ako ste to kojim slučajem pomislili zbog mog favoriziranja njegovih misli. Ne, te rečenice pripadaju Majki Terezi. I kao takve, postale su moja mantra, moja stijena, moj kamen temeljac. Stvari su otišle toliko daleko da sam te rečenice uklesala u samu srž svoga mozga i rekla sama sebi da ako neću moći biti poput osobe koja je imala dovoljno poniznosti za smišljanje takvih vrsta rečenica, onda zasigurno nikada niti neću moći biti ponizna. Što se već na početku kosilo s definicijom poniznosti. Naime, poniznost ne poznaje aroganciju.

Kako su dani, tjedni, mjeseci prolazili, a ja sve više i više shvaćala da – a) očigledno nisam dovoljno sposobna za potpuni slom svoga ega i b) očigledno nikada neću moći u potpunosti predati svoj život u Božje ruke – iako sam na svakom klanjanju, u svakoj molitvi i poslije svake ispovijedi Boga molila za poniznost… A ona nije dolazila… Jednostavno nije dolazila… Jer da je došla, ne bi li ja toga bila svjesna? Ne bi li to drugi primijetili? Ne bi li se to nekako vidjelo? Jednostavno nije dolazila… Da sam ponizna, ne bi li se moj život drastično promijenio ili tako nešto? Jednostavno nije dolazila… Što ako se nisam dovoljno molila? Što ako sam pretjerala? Što ako nešto radim pogrešno? Što ako sve radim pogrešno?

To je bio trenutak u kojemu sam odustala. Zašto? Jer sam shvatila da sam doista i apsolutno SVE radila pogrešno. Zašto? Zato što sam imala problem za koji sam bila uvjerena da ću ga moći samostalno riješiti, bez pomoći svoga Oca. Zato što sam shvatila da iako sam se molila za poniznost, nisam se molila za to da JA budem ponizna. 🙂

Vratimo se ponovno na početak i onu rečenicu u kojoj je tema pronašla mene, a ne ja nju. Točnije, vratimo se još više na početak i onaj dio u kojemu sam napisala kako sam tri tjedna pokušavala smisliti ono što ću ovdje napisati.

Bila su to veoma teška tri tjedna, koliko za moju dušu toliko i za moj život. Što je ustvari smiješno jer se upravo tijekom ta tri tjedna moj život nije mogao činiti savršenijim. Nekako se sve poklopilo, sve je sjelo na svoje mjesto, određeni ljudi uskovitlali su moju svakodnevicu baš u pravom trenutku, dečko koji mi se luđački sviđao konačno je postao oličenje osobe s kojom sam se mogla zamisliti u budućnosti, moja obitelj prvi se put nije činila napornom i onako dosadnom kako se obično zna činiti djevojci koja potajno razmišlja o vlastitom stanu, iako tehnički veoma dobro zna da se to u skorije vrijeme neće dogoditi zbog xy razloga, ali ona se i dalje nada jer nada umire posljednja ili su joj barem tako rekli…

Zamislite svijet u kojemu je sve idealno, u kojemu imate sve, ali baš sve o čemu ste ikada maštali? Zamislite to, tu sliku. Uzmite trenutak i doista to zamislite. Svi vaši snovi, sva vaša nadanja… Ostvareni! Događa se! I da, događa se upravo vama!

Poslovna prilika – DA, gdje trebam potpisati? Prijatelji – DA, nekome je konačno stalo do toga da me svaki dan imati potrebu zvati na druženje! Dečko – DA, neću ostati sama i okružena s deset mačaka! Obitelj – DA, ne mogu vjerovati da ću možda dobiti vlastiti stan koji ću, doduše, dijeliti sa sestrom, ali je najbliže vlastitom nego ikada prije!

Gdje vam je kraj? 🙂

Reći ću vam gdje je meni osobno bio kraj.

Kraj se dogodio one sekunde u kojoj sam shvatila da se u tome svemu nije nalazio Bog, moj Otac, moja Istina, moje Srce, moje Sve.

Možda se činilo kao da sam imala sve, ali to nije bilo Sve jer u svemu što sam imala nigdje nisam osjećala Božju ljubav. I to je bilo jedino što mi je nedostajalo u toj slici. Ljubav. Ali onakva vrsta ljubavi koja donosi pravi mir i istinsku sreću.

Već tada sam znala što moram učiniti, iako priznajem da mi je to strahovito teško padalo. Toliko teško da mi je u doslovnom smislu riječi pao imunitet i razboljela sam se. Naime, morala sam pustiti. Sve što sam imala, morala sam ostaviti. Jer sam znala da ako jednoga dana doista želim biti sretna, ta će sreća morati doći od Boga. 🙂

Što se dogodilo kad sam ostavila sve? Kad sam pustila?

Sjećate li se vlastite zamišljene slike? A sad zamislite tu sliku kako se otkriva u pravom svjetlu, kako vam otkriva svoju pravu prirodu.

Poslovna prilika više se ne čini toliko idealnom, zar ne? Ljudi koje ste smatrali prijateljima ipak nisu u svakom trenutku bili tu za vas, zar ne? Možda ste ih ipak previše idealizirali samo zato što ste imali gotovo očajničku potrebu za prihvaćanjem? I taj dečko ili cura… Čini se da nisu bili pretjerano iskreni prema vama, zar ne? Gotovo kao da su izmislili jedan novi život, kreiran samo za vas i vaš ukus? A tek obitelj! Znate kako se kaže: ako nije naporna, nije joj dovoljno stalo. 🙂

Nemojte se dati zavarati. Iskušenja i napasti vrebaju iza svakog ugla. I svaka će napast biti privlačnija od one druge. Često ćete imati osjećaj da je to Božje milosrđe, da je Bog odlučio uslišati svaku vašu molitvu. Ali kako ćete spoznati istinu? U tišini.

Tišina ne laže. Pogotovo ne ona tišina koja dolazi iz samog središta vašega srca.

Osluhnite svoje srce. Upijte tu tišinu. Hranite se njome minimalno dva sata. Ako ćete u toj tišini još uvijek imati osjećaj da je u vašem životu sve u redu, ako ćete se osjećati voljeno i smireno, tada ćete znati da je ono što vam se događa od Boga. Ali ako ćete unutar sebe osjetiti i najmanje zrnce nemira, tada znajte da to nije Božja milost. Jer Božja milost poznaje samo ljubav. A gdje postoji ljubav, ne može postojati ništa ružno ili nemirno. J

Vratimo se ponovno na dio u kojemu je tema pronašla mene, a ne ja nju. Sjećate li se kako sam napisala da sam se mahnito molila za poniznost?

Kada sam shvatila da sve što mi se u životu događa nije od Boga, shvatila sam i… Ovo je citat iz moje molitve.

Oče, čini se kao da u životu trenutno imam sve. Ali ne želim ništa od toga. Ne želim ništa od onoga što imam jer Te ne osjećam u tome. Uzmi mi sve. Molim Te, uzmi mi sve. Jedino što doista želim Tvoja je ljubav. Ništa mi drugo nije potrebno. Bez Tvoje ljubavi ništa ionako nema smisla.

A onda sam, nakon kratkog razmišljanja, nadodala…

Oče, ne znam jesam li ti ikada rekla nešto poniznije.

Primjećujete li što se dogodilo? Sv. Franjo je to veoma lijepo sročio.

„U nevoljama Bog obogaćuje svoje voljene duše s najvećim milostima.“

Milost koju sam ja dobila je to što sam prvi put u životu bila doista ponizna. I osjećala sam to. I bio je to najdivniji osjećaj u mom životu.

Štošta sam naučila iz toga. Također sam stvorila i vlastite rečenice o tome. 🙂

  1. Poniznost je najteža vrlina za postići jer je najteže živjeti životom u kojemu je Božja ljubav dovoljna.
  2. Da bismo predali svoj život u Božje ruke, najprije moramo otvoriti svoje srce.
  3. Posao u kojemu nemaš vremena odvojiti barem dvadeset minuta dnevno za molitvu nije posao kojim bi se trebao baviti.
  4. Prijatelji koji te barem jedanput dnevno neće pitati kako si nisu ti prijatelji.
  5. Dečko/cura koji ti barem jedanput dnevno neće reći koliko su sretni i blagoslovljeni što si dio njihovog života nisu osobe o kojima bi trebao razmišljati kao o potencijalnim kandidatima za vezu.
  6. Kad se vaš život čini savršenim, uvjeravam vas da nešto ipak nije u redu. Upravo su nesavršenosti ono što naš život čini savršenim.
  7. Ako vam se obitelj prestane činiti napornom, to je najveći znak za uzbunu. 🙂

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite i s velikom ljubavlju,

jerkovic.monika@gmail.com