Ponekad

Mir i dobro svima! 🙂

Ova molitva napisana je za sve one koji misle da su njihovi grijesi teži od onih koje ima ostatak svijeta, zbog čega se često pitaju trebaju li se vratiti Bogu, trebaju li ponovno doći na Svetu misu ili ispovijed… Da, trebate. Zašto? Jer niste sami. Ima nas mnogo. I svi griješimo, ne brinite. 🙂 Razlika između vas i ostalih? Mnogi ne odustaju. Nemojte niti vi.

IMG_5519

Neka vas ne pokoleba sram ili sjećanje na grijehe koje sam u jednoj od molitava nazvala mnogo gorim od srama jer ono nestaje samo onda kada nestanemo mi sami. Nažalost, nakon kajanja nitko nam ne izbriše pamćenje. To je jednostavno naša pokora, to sjećanje. I ono najviše služi kao podsjetnik da učinjeno zlo više ne ponavljamo jer već znamo koliko je grozno. Zato prigrlite i ta svoja sjećanja, nemojte ih gurati pod tepih ili se pretvarati da vas ne bole. Bol je prirodna. Jednom sam već napisala kako je bol u našim životima znak da se u našim životima nešto mora promijeniti, da se mi moramo promijeniti.

Dopustite Bogu da vas promijeni. Prepustite Mu se. Otvorite svoja srca Njegovoj ljubavi, pogotovo sada. U ovo blagdansko vrijeme pronađite u svojim srcima mjesto za oprost. Ali ne za oprost drugima. Pronađite ga, prije svega, za sebe.

Ako već niste proslavili Božić pjevajući božićne pjesme na Svetoj misi, ako se još uvijek niste ispovijedili, učinite to danas. Danas odlučite da će vam 2015. godina biti drugačija i više posvećena Bogu. Što god učinili, samo nemojte odustati.

Jer kako kaže sv. Augustin…

Nemojte govoriti: „Bog nam ne može oprostiti grijehe.“ Pa kako Svemogući nešto NE MOŽE? Ljudi kažu: „Mnogo smo griješili.“ Ali ja vam kažem: „Naš je Otac svemoguć!“

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite i neka s radošću uđete u novu godinu,

jerkovic.monika@gmail.com

 „Grijeh mora umrijeti da bi narav živjela.“ – sv. Augustin

Bože, ponekad se pitam koliko se doista borim protiv svojih požuda. Borim li se u tim trenutcima iskrenim srcem ili se samo pretvaram da se borim, kako bih imala izliku za vlastitu ustrajnost? Moje tijelo i moj um često se suprotstavljaju mom srcu i, premda to veoma dobro znam, svejedno češće odustajem nego li se borim. Ali to je, Bože moj, između Tebe i mene.

Ponekad mi je ispod časti priznati Ti koliko sam umorna, iako ne bi trebalo biti. Svaku bih svoju brigu trebala prepustiti u Tvoje ruke, ali često upravo to ne činim. Ne znam zašto postoje dani u kojima sumnjam u Tvoju pomoć. To je također između Tebe i mene.

Ponekad većini stvari u svom životu pristupam samo zbog osjećaja dužnosti. Tada se unutar mene stvara lažna poniznost. Onakva vrsta poniznosti koja me tjera da o sebi mislim samo ono dobro, a zatvaram oči na sve što je oko mene zlo. Jer zlo nije unutar mene. Unutar mene si Ti. Ali sve ono što je oko mene ponovno je između Tebe i mene.

Ponekad se pohlepno hvatam za sreću, što znam da je pogrešno već u trenutku u kojemu se krenem hvatati za nju. Ali ja se svejedno svaki put uhvatim. Ponekad mi je lakše pronaći izliku, nego li održati svoju ustrajnost, a pogotovo tek vjeru. Ponekad se lakše uhvatiti za ono što nam se u tom trenutku čini lakim, nego li čekati Tvoje trajne darove, koji rijetko dolaze lako. To nije između Tebe i mene, Bože moj. To je samo komplicirano.

Ponekad Tvoje križeve ne prihvaćam s radošću, premda sam Te molila za njih. Križeve gotovo nikada ne promatram mudro i umjereno, već oholo navaljujem na njih, misleći kako se s njima mogu nositi sama. Ne znam zašto tada zaboravljam na Tebe. Ne znam zašto se tada ne molim Tebi. Možda to nije između Tebe i mene, već mene i moje lažne poniznosti. Ti ljudi nisu naviknuli navaljivati. Oni se stalno uzdižu Bogu. (misao sv. Augustina) U tome je moj problem, Oče. Često previše navaljujem. To je mješavina moje arogancije i mog ponosa.

Ponekad patim. Patim toliko da mi je ponekad zbog te patnje teško disati. Tada svojoj vjeri u Tebe pristupam oprezno. I sve dok moju dušu ne ispuni Tvoj mir, onaj pravi mir, ne rušim zid koji se nalazi oko moga srca. Zidovi oko srdaca su zamke. Iako to znam, svejedno im se ponekad prepuštam. To je samo moj grijeh.

Svi moji grijesi bili su naoko lijepi i raznobojni, ljupki i svaki privlačniji od onog prethodnog. Držali su moju dušu zarobljenom unutar svojih sjajnih ljuski. No ono što nisam niti shvaćala niti razumjela bilo je kako moju dušu zarobljenom možeš držati samo Ti, moj Otac, Onaj koji me je stvorio. Onaj koji je stvorio sve divote ovoga svijeta, koji u svojim rukama drži sve.

Molim Te, Oče naš, pomozi nam da shvatimo kako si Ti pravedan sudac koji ne mari za sitnice u obliku kojekakvih grijeha, već iskreno kajanje koje bi uslijedilo nakon toga. Pomozi nam da shvatimo kako se Tebi uvijek možemo vratiti, kako pored Tebe uvijek ima mjesta za sve nas. Pomozi nam da otvorimo svoja srca, kako bismo u cijelosti mogli osjetiti Tvoju ljubav. Kako bi nas Tvoja ljubav u potpunosti mogla preplaviti i unutar nas ostaviti samo Tebe.

Dopusti nam da Ti kažemo… Tu si, Gospodine. Osjećamo Te. Dovoljno je. Ništa osim Tebe nije nam potrebno, samo Ti.

Amen.