Onome, komu nije dosta ono što je dosta, ništa nije dosta

U to sam vrijeme postulature htio upoznati samu Božju volju, te sam tako shvatio da se otkrivanje Božje volje, sastoji u ulasku u samoga sebe, u svoj duh u kojem odsjeva božanska slika.

Ovakav način mi je potvrdio da je promatranje Božje volje fizičkim osjetilima, očima, ušima, rukama…, možda krivi put otkrivanja Boga i same Njegove volje, te su to mehanizmi koji tek na kraju potvrđuju Božju volju.

Zbog toga mi je bilo potrebno potruditi se ući u samoga sebe i takoreći, napuštajući ove vanjske zidine svoje tjelesnosti, morao sam prodrijeti u Svetište – srce – koje jedino, doista, može biti uronjeno u Božje Otajstvo. U ovome Svetištu sam imao potrebu promatrati samoga sebe, jer kako kaže sv. Bonaventura: „Kada duh promatra samoga sebe, on se sam po sebi kao po zrcalu uzdiže do promatranja blaženoga Trojstva Oca, Sina i Ljubavi, triju istovječnih, jednakih i istobitnih osoba, tako da je svaka od njih u svakoj od njih, ali jedna nije druga, nego sve su tri jedan Bog.“

Tako je tada i meni ovo Trojstvo u Svetištu govorilo: „Budite sveti, jer sam ja svet.“ Od tada je i meni u vremenitim stvarima, prema navedenim Kristovim riječima, počelo vrijediti pravilo: „Onome, komu nije dosta ono što je dosta, ništa nije dosta. Jer što može biti dosta srcu, kojemu nije dosta ono što je uistinu dosta“, – kako to tumači sv. Franjo Saleški.

Uvidio sam da u božanskim stvarima, kao što je odziv pozivu, nema dovoljnosti i zasićenja za postizanjem nekog vrhunca u kontemplaciji ili pak u primanju milosti, jer prava dovoljnost božanskih stvari uvijek stoji u želji za obiljem. Shvatio sam da nema stajanja u kontemplaciji, jer svako moje stajanje je direktno uzrokovalo svojevrstan pad. Tako sam rado svoj duhovni život, uspoređivao s kotačem koji se okreće. Sebe sam gledao kao bicikl, koji je da bi se kretao  morao imati dva ispravna kotača. U mome početnom redovničkom životu, ti kotači su bili život akcije i kontemplacije, a moja je osoba, moj bicikl, bio u fazi servisa i boravljenja naopačke naspram prijašnjem neurednom životu. Iako je bicikl bio naglavačke, serviser, odnosno, vjerojatno sve ono što mene predstavlja kao pomalo svojevoljno i oholo biće, po svojoj je volji poticao te kotače na okretanje, ali kada bih postigao neku određenu brzinu okretanja ili neki određeni broj okretaja, znao sam zaustaviti kotač i to na način da bi kotač okrenuo unatrag. Po tom sam primjeru vidio da moj život akcije i kontemplacije na biciklu moga redovništva, mora uvijek biti u pokretu, u postizanju onoga višeg, jer svako postizanje nekog stupnja i zadovoljnog zaustavljanja na tom stupnju prouzrokuje neminovni zaokret u natrag, što se kasnije, doista i meni obistinilo u mome novicijatu.

Za sve ovo svakog pozvanog još više ohrabruje papa Benedikt XVI. ovim riječima: „Ohrabrujem vas da produbite svoje prijateljstvo s Isusom, Dobrim Pastirom. Razgovarajte s njim, od srca srcu. Odbacite svaku napast oklijevanja, karijerizme ili ispraznosti. Težite prema životnom stilu obilježenom zaista ljubavlju-karitasom, čistoćom i poniznošću u nasljedovanju Krista, vječnoga Velikog svećenika, čija živa slika morate postati. Sjetite se da je ono što je važno pred Gospodinom nastanjivati se u njegovoj ljubavi i zračiti njegovu ljubav za druge.“