U Proslovu Djela apostolskih, Luka nam donosi neke vrlo važne informacije.
On piše:
»Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome.« (Dj 1, 1-2)
Ovaj nas odlomak veže s prethodno iznesenim odlomcima iz Ivanovog Evanđelja, ali također upućuje na izabranje apostola po Duhu Svetom. Osim toga, u narednim redcima čitamo: »I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo (…)« (Dj 1, 4a)
Pedesetnica, stoga u prvom redu predstavlja ispunjenje čekanja kojeg sam Isus zapovijeda apostolima. Pod tim vidom, svatko bi od nas trebao rast u vjeri ili pak proces obraćenja promatrati u tom svjetlu i doživljavati kroz vrijeme čekanja. To čekanje, kao takvo, prikazuje i specifičnu pripremu, ili prijeko potreban i neizostavan proces na putu koji vodi do ispunjenja. Zbog toga je možda pogrešno od Boga, ili još određenije, od Duha Svetog, očekivati djelovanje u hipu, sada i odmah. Ili pak djelovanje sada, ovdje i samo za mene, već po apostolskom primjeru, to djelovanje Duha iziskuje određenu pripremu terena kroz iščekivanje onoga što mora biti željeno. Mogli bismo reći da u ljudskoj prirodi želja iščekivanjem raste, kao da tu vrijedi ona stvarnost koja govori, da što više nekog iščekujemo, to više njega želimo. Što više nekog čekamo, to smo više tim nekim zaokupljeni. Naše misli prožima to očekivanje onoga kojeg čekamo i čak se u nama sve dužim čekanjem javlja i neki nemir. Mi ljudi, smo danas po prirodi takvi da ne volimo čekati. Ako samo dođemo u banku, bolnicu, na bilo koje mjesto gdje treba čekati, to čekanje izaziva u nama određenu frustraciju ili čak ljutnju. Mi bismo mnogo puta htjeli sve učiniti preko reda. U svemu bismo se htjeli progurati, odmah primiti određenu pošiljku, ne razmišljajući o proceduri koju ta pošiljka za našu sigurnost i sigurnost drugih mora proći. No, vidimo da Božja pedagogija kroz povijest spasenja i djelovanje Duha Svetoga i nije baš takva. To možemo uočiti već na prvim stranicama Biblije gdje Duh Sveti, iako konstantno lebdi nad vodama, čime dokazuje svoju stalnu prisutnost, ipak djeluje postepeno u određenom periodu. Ta je postepenost Božjeg djelovanja dobar primjer i nama u svakom našem vjerskom nastojanju, djelovanju i promjeni, koja ne može ne započeti u iščekivanju i ostvarivati se postepeno. Zapravo je čitav naš život određeno iščekivanje i postepenost. Samo vrijeme postepeno prolazi, te je postepenost obilježje vremena u koje smo mi uklopljeni. Ono baš zbog toga mora biti i način našeg djelovanja, jer ukoliko bismo nešto htjeli ostvariti u hipu, sad odmah, bez te postepenosti i iščekivanja, takva radnja bi bila protivna samom vremenu pa tako i našoj naravi i našem biću koji u tom vremenu boravi. Zato su iščekivanje i postepenost načini djelovanja Boga prema nama, jer samo vrijeme je Bog stvorio, pa tako on i kroz to vrijeme djeluje, te koristi vrijeme i vremensku postepenost kao put svoje objave nama.
Sama je Pedesetnica tako ostvarenje tog apostolskog iščekivanja Božjeg obećanja. Ona tako postaje i posebni trenutak koji pokazuje da Bog iz onog vječnog – αίνος – dolazi u ovo naše mjerljivo vrijeme – χρόνος – i čini od njega milosni trenutak – καιρός. I u tome možemo vidjeti određeni put djelovanja Boga kroz vrijeme. Sve nas to konačno upućuje na preoblikovanje možda pogrešnog shvaćanja Duha Svetog čije djelovanje u vremenu u kojem se mi nalazimo i kojim smo mi ograničeni, želimo doživjeti bez vremena, postepenosti i iščekivanja, u obliku ovdje, odmah ili sada, kao da vrijeme i prolaznost vremena bar za našu svijest ne postoji, i kao da mi već sada živimo u vječnosti u kojoj nema nego samo taj sada.
Iz svega ovog vidljivo je da je Pedesetnica početak novog vremena koji je posebno označen Duhom Svetim. Iz apostolske perspektive to je trenutak uslišanja njihove molitve, jer kroz tih pedeset dana, osobito kroz zadnjih deset dana nakon Isusova uzašašća, apostoli vjerojatno nisu samo sjedili prekriženih ruku i čamili čekajući, već je to čekanje bilo obilježeno molitvom. Taj primjer je još jasnija poruka nama danas, koji često očekujemo Božji odgovor odmah, koji molitvu zamišljamo na kavantitativan način, odnosno, što više izgovorenih molitava, to bolje, ili što više moćnih riječi i imperativnih formulacija, to snažnija molitva. Ipak, primjer Pedesetnice i događaji vezani uz Duhove upućuju nas na nešto sasvim drugo, što je moguće opisati postupnošću, iščekivanjem, sabranošću, samoćom, i tišinom. Ta priprava za Pedesetnicu i za svako izlijevanje Duha, potrebuje određenu pustinju, nešto kao NEGEB, što u biblijskom govoru simbolizira vrijeme povlačenja u osamu. Pustinja, taj NEGEB, je vrijeme namijenjeno duhu i ujedno odvračanje od onoga što pobuđuje naše niske strasti sve do nezasitnosti. Život u zajednici važan je element duhovnoga razvoja, ali njegova pretjeranost, odnosno intenzivni društveni i prijateljski odnosi mogu izjaloviti duhovnu stranu postojanja, jer ako smo stalno s drugim ljudima i nemamo vemena za prebivanje sa sobom, naš duh automatski slabi.
(Nastavit će se…)
fra Mate Bašić