OBNOVLJENI DUHOM SVETIM – četvrti dio

monkimage

Što se onda dogodilo na Pedesetnicu?
Vezano uz Pedesetnicu, u Djelima apostolskim, sv. nam Luka donosi povjesni kontekst i opis samog događaja. To se može iščitavati u Dj 2, 1-4 koji se tiče samog događaja i Dj 2, 5-13 gdje je opisan povijesni kontekst. Sam događaj Pedesetnice opisan riječima:
»Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.« (Dj 2, 1-4), povezuje nas nekim izrazima s starozavjetnim slikama i knjigama u kojima se spominje, duh, vjetar, dah, šum, lahor. Ti izrazi, tako upućuju na starozavjetni način Božje objave. Osim toga, Luka ovaj događaj opisuje počinjući s jednom zanimljivom i vrlo bitnom opaskom. On kaže da su toga dana svi bili zajedno na istome mjestu. To nas zajedništvo vodi unatrag na Sinajski savez u kojem su također bili svi zajedno podno Sinaja. To je događaj saveza s Bogom, te na taj način Pedesetnica predstavlja novi savez s Bogom ostvaren u zajedništvu apostola i svih drugih prisutnih na tom mjestu s njima. S druge nam strane to može biti i odgovor na pitanje o tome kako sklopiti savez s Bogom. Vidimo i u primjeru Sinajskog Saveza i ovog na Pedesetnicu, da se savez događa u zajedništvu. Stoga bi i svako djelovanje u Crkvi moralo biti u zajedništvu, jer to zajedništvo glave i tijela omogućuje ostvarenje saveza i stvara plodno tlo za Sveti Savez s Bogom. Sukladno tome, svaki razdvajanje u Crkvi, svaki raskol, onemogućuje djelovanje i izlijevanje Duha Svetog, pa tako svako djelovanje tijela ili nekog uda bez glave predstavlja upitnost i s pravom otvara prostor sumnji. Govoreći o tom zajedništvu Sinajskog Saveza i zajedništvu na dan Pedesetnice moglo bi se govoriti o zajedništvu kao preduvjetu za bilo koji oblik djelovanja Duha Svetoga. No, danas, kao da to zajedništvo, osobito zajedništvo s glavom i hijerarhijskom Crkvom nije bitno. U današnjem vremenu krize autoriteta, krize duha, i svake moralne ili ekonomske krize, dolazi se u različitim područjima do elitizma. Tako isto i u samoj Crkvi često možemo vidjeti neka izdvajanja krenuvši već od same župne zajednice koja predstavlja nukleus Crkve. Javljaju se određeni pokreti, strujanja i zajednice koje ne promatraju cjelokupnu Crkvu kao jednu zajednicu i ne vide župu kao temeljnu zajednicu vjernika, te tako svrstavanjem u neke posebnosti, preko subjektivizma, dolazi do elitizma i sukoba unutar same Crkve. Često se u takvim prilikama, osobito u našem vremenu, u kojem vladaju pravila kao: Krist da – Crkva ne ili Papa da – Crkva ne, zaboravlja temeljna činjenica da je Crkva jedan pokret. Crkva nije više zajednica već je ona jedna zajednica iako rasprostranjena po čitavom svijetu i razasuta na različitim mjestima i narodima, ona ipak ne može biti nego li jedna zajednica, jedan pokret. U kontekstu takvog razmišljanja lako se može doći do zaključka da živimo u vremenu osobne vjerničke prakse. Osobnost, osobni doživljaj vjere, ako hoćete i pojedinačan doživljaj vjere slika su današnjeg vjernika koji se u masi više ne osjeća baš previše ugodno i traži osobni doživljaj Duha, osobno shvaćanje Pisma, osobno življenje vjere. Zbog toga danas nastaju mnogi pokreti ili sekte koje nude individualnu formaciju ili pak osobnost u doživljaju, jer očito misao današnjeg vremena više ne traži zajedništvo, već više subjektivizam koji tako neminovno dovodi do elitizma što se na žalost događa i u Crkvi, osobito novonastalim pokretima. Zajedništvo je stvarnost u kojem je moguć događaj Duha Svetoga. Stoga je zajedništvo i najveći dar Duha Svetoga Crkvi, te ga poradi toga i Luka stavlja na početak govora o Pedesetnici, o novom savezu s Bogom, na početak govora o dolasku Duha kao preduvjet za sam dolazak Duha Svetog – Branitelja.

(Nastavit će se…)

fra Mate Bašić