O blagoslovima, polaganju ruku, padanju – počivanju u Duhu

Budući da sam u posljednje vrijeme primio mnogo upita vezanih uz polaganje ruku vjernika laika i padanja ili počivanja u Duhu, odlučio sam ponešto o tome napisati. Ne želim ovdje iznositi svoj stav o tim pojavama ili govoriti o dozvoljenosti takvih praksi, već samo iznijeti upute na temelju Rimskog Obrednika obnovljenog prema odluci općega sabora Drugog vatikanskog i proglašenim vlašću pape Pavla VI., te također koristeći “Malinske dokumente”, odnosno, Dokument Doktrinarne komisije, međunarodnog karizmatskog pokreta i druge spise. Počevši govor o ovoj temi i kao pisani govor o onome što se moglo čuti na katehezama četvrtkom u župi Uzvišenja sv. Križa u Sigetu, osvrnuo bih se prije svega na blagoslove kao liturgijske čine ili takozvane sakramentale. Pri tome bih taj govor započeo citirajući velebno liturgijsko djelo “Na vrelu liturgije” pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. dr. Ivana Šaška i moga negdašnjega profesora Dr. fra Ante Crnčevića, gdje oni, između ostalog, na osobit način govore o blagoslovima. Tako oni napominju: »U sve većem zanimanju suvremenoga čovjeka za blagoslovne čine i blagoslovljene predmete i znakove ne nazire se uvijek na jasan način želja za životom koji bi bio blagoslov. Zamjećuje se, naime, da pod tim činima i znakovima čovjek pokušava ovladati Božjom milošću i podložiti je svojim vremenitim potrebama i željama. Želi se posjedovati znak koji bi u sebi nosio moć protiv zla. Tako se čovjek odriče svoga poslanja i zadaće da sam bude blagoslov i utječe se znaku ili predmetu koji bi mu trebao podariti blagoslov – u trenutcima kad to čovjek želi. Takvo “gospodarenje” Božjim milosnim djelovanjem suprotno je duhu evanđeoske vjere. Liturgija Crkve vjerno ističe da je Bog vrelo svakoga blagoslova i da snaga blagoslova ne stoji u predmetima ili stvarnostima nad koje zazivamo Božji blagoslov, nego u vjeri koja je kadra prepoznati Božje djelovanje u životu ljudi i u redu stvorenja. Zato je vjera Crkve prva pretpostavka svakoga slavljenja blagoslova. Želeći pobuditi vjeru svojih molitelja, Crkva u liturgiji blagoslova najprije naviješta Božju riječ, koja objavljuje i svjedoči Božje spasenjsko djelovanje, potom iskazuje hvalu Bogu za darove njegove dobrote, očitovane u stvorenjima, i tek nakon blagoslivljanja Boga zaziva njegov blagoslov na osobe, stvarnosti ili predmete. Predmeti i stvarnosti blagoslovljeni su samo vjerom da osobe koje se njima služe mogu biti znak Božje prisutnosti i blizine – na hvalu Bogu od kojega dolazi i komu se vraća svaki blagoslov. Oris suvremene religioznosti lako staje u sintagmu “vjere bez pripadnosti”. Oblici takve religioznosti zamjetljivi su i unutar kršćanstva. Religioznost koja se ne identificira sa zajednicom i koja ne teži za pripadnošću nego za osobnim (čitaj privatnim) iskustvom transcendentnoga veoma je otvorena onim obrednim činima i praksama koji na vidljiviji i izravniji način povezuju čovjekov život sa svijetom svetoga. Sekularizacija i desakralizacija života nisu čovjeka lišile potrebe susreta sa svetim i nisu ga oslobodile straha pred zlim. Čovjek i dalje žudi za nutarnjom sigurnošću i spasenjem. Stoga će suvremeni religiozni duh gajiti osjećaj za blagoslove, obredne čine u kojima će se na ljude i njihova djela zazivati snaga Božje zaštite i blizine. Istrgnuti iz konteksta vjere i zajednice te odvojeni od svoga sakramentalnog temelja, blagoslovi lako postaju očitovanjem krivo poimane vjere čiji se smisao svodi na efektivnost i korisnost za sadašnji život. Zato se čini da su blagoslovi nerijetko lišeni slavljeničkoga i eklezijalnoga okvira te tako priječe mogućnost doživljaja njihove bliskosti sa sakramentalnim životom koji se ne događa izvan Crkve. Saborska Konstitucija govori o značenjskoj, sadržajnoj i slavljeničkoj bliskosti i sličnosti koje se trebaju očitovati između sakramenata i sakramentala (i blagoslova). Ta sličnost ne govori o njihovoj izjednačenosti i jednakovrijednosti, nego o utemeljenosti sakramentala (i blagoslova) na sakramentima Crkve. Praksa, čini se, ponekad pokazuje njihovu suprotstavljenost, a ne bliskost. Ako se slavlje euharistije, koje je “punina svakoga blagoslova”, pokušava upotpuniti raznorodnim blagoslovima onih koji su sudjelovali na tome istome sakramentalnome slavlju ili predmeta koji im se predaju, ne pruža li se dojam da se upravo slavljenjem blagoslova želi postići punina milosti? Značenjska podređenost slavlja sakramenata činima blagoslova unosi zabunu u shvaćanje Kristove djelatne prisutnosti u životu Crkve. Blagoslovi tako postaju pokušaj ovladavanja Božjim milosnim djelovanjem u korist čovjekovih želja i potreba. Stoga liturgija blagoslova ne stavlja, dakle, u prvi plan predmet koji se blagoslivlje, nego osobu koja će se tim predmetom služiti. Blagoslovljeni predmeti su sveti znak, podsjetnik toga hoda i rasta u blagoslovljenosti, jer blagoslovi sa sakramentima imaju zajedničko to što su znakovi spasenja i znakovi očitovanja vjere. Zato blagoslivljanje ima smisao i važnost samo tamo gdje je vjera živa. Inače se približava logici praznovjerja i magije. U takvoj se logici javlja opasnost da pučke pobožnosti guše liturgiju na način da jednostavna molitva više nije dovoljna, da euharistija nema snagu kao neki pojedinačni blagoslov i da voda ima veću moć od blagovanja Tijela Kristova u svetoj pričesti. Time se ideja blagoslivljanja jednostavno postavlja na pogansku religijsku razinu, gdje su magijska promišljanja i praksa uzeli maha. Isti mentalni i religiozni pogled upravljen je materijalizaciji blagoslova u blagoslivljanju predmeta. Razvija se ideja da je vrijednost u blagoslivljanju, odnosno u predmetu blagoslova ili nekim moćnim, snažnim, jakim nadmoćnim, ukratko, magijskim molitvama. Tako se predmeti promatraju kao da posjeduju posebnu moć, koja varira, ovisno o mjestu, vremenu ili molitvi. U naše se vrijeme isti odnos može vidjeti u korištenju medaljica, krunica, vode… Ova praksa, kao i mnoge druge, može pokazivati duh prave vjere i povjerenja u providnost, ali mogu također pokazivati praznovjerna traženja kao posljedicu nepovezanosti s vjerom. Sve rečeno moguće je sažeti u jednu rečenicu koja će pastoralnim djelatnicima dati kriterij za prosudbu o tome što se i kako može blagoslivljati: (1) Blagoslivljati se može sve stvoreno, po čemu se proslavlja Bog (2) i što progovara smislom iz vjere, (3) slaveći u zajednici vjernika (4) liturgijskim slavljem (5) bez magijskoga pristupa blagoslovljenim predmetima kao spremnicima moći, (6) naglašavajući darovanost i Božju dobrotu. Samo ako se poštuje ovih šest kriterija zajedno, blagoslovi dobivaju svoje ispravno mjesto. Što se pak tiče pitanja tko može blagoslivljati onda treba reći da se u Obredniku “Blagoslovi” kao prvi element spominje zajednica koja se okuplja na slavlje. Bez sudjelovanja barem nekoliko vjernika, niti jedan blagoslov ne može biti slavljen. Prvotna uloga u slavlju blagoslova pripada svima onima kojima pripada vodstvo u zajednici: biskupu, ili u nekim slučajevima svećeniku. Đakoni mogu predsjedati nekim slavljima, ako nema svećenika. Uz dopuštenje mjesnog ordinarija (biskupa), postavljeni služitelji (akoliti i lektori) mogu dobiti dopuštenje za neke blagoslove. Međutim, u duhu zajedničkoga svećeništva, drugi vjernici laici mogu blagoslivljati u skladu sa svojom ulogom (roditelji), ili zato što im je povjerena određena služba u Crkvi, ili zato što su stručni u određenim crkvenim disciplinama. Ali ako je prisutan svećenik ili đakon, on mora predsjedati.« (Usp. Ante CRNČEVIĆ – Ivan ŠAŠKO, Na vrelu liturgije, Zagreb, 2009., 272-284.)
S druge strane govoreći o samom polaganju ruku vjernika laika, kao svojevrsnoj blagoslovnoj ili molitvenoj gesti, treba istaknuti sljedeće. »Kako je svim vjernicima dobro poznato iz svetopisamske predaje i nauka Crkve, sam je Isus polaganjem ruku ozdravljao bolesnike i djecu. U njegovo će ime apostoli činiti to isto. Duh se Sveti daje polaganjem apostolskih ruku, a Katekizam Katoličke Crkve na više mjesta ističe da je izabrani narod od Boga primio određene znakove i simbole koji obilježavaju njegov liturgijski život: »nisu to više samo slavlja kozmičkih ciklusa i društvenih čina, nego znakovi Saveza, simboli veličanstvenih djela Božjih za narod. Među tim liturgijskim znakovima Starog saveza mogu se spomenuti obrezanje, pomazanje, posvećenje kraljeva i svećenika, polaganje ruku, žrtve i nadasve Pasha. U tim znakovima Crkva prepoznaje pralikove sakramenata Novog saveza« (KKC, 1150).
Po Isusovu primjeru i ispunjajući njegovu želju, apostoli su »polaganjem ruku podjeljivali novokrštenicima dar Duha koji upotpunjuje krsnu milost. Tako poslanica Hebrejima (Heb 6, 2), među osnove prve kršćanske pouke ubraja nauk o krštavanju, ali također i o polaganju ruku. Katolička predaja s pravom to polaganje ruku smatra početkom sakramenta potvrde koji u Crkvi čini nekako trajnom milost Pedesetnice«. »Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisavim uljem (krizmom). To mazanje tumači i naziv ‘kršćanin’, što znači pomazanik, izveden iz imena samoga Krista, koga je ‘Bog pomazao Duhom Svetim’ (Dj 10, 38). Obred pomazanja, kako na Istoku tako i na Zapadu, sačuvao se do naših dana. Na Istoku se taj sakrament nazivlje miropomazanjem, tj. pomazanje pomašću, ili svetim mirom, tj. ‘krizmom’. Naziv potvrda na Zapadu ističe u isto vrijeme potvrdu krsta, čime se dovršava kršćanska inicijacija, i učvršćenje krsne milosti, što je sve plod Duha Svetoga« (KKC, 1289).
Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje obiluje brojnim značenjima: ulje je znak obilja i radosti, ono čisti (mazanje prije i poslije kupanja) i čini gipkim (mazanje atleta i boraca); znak je ozdravljenja jer liječi udarce i rane, i ono čini da pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom. Sva pak ta značenja pomazanja otkrivamo u sakramentalnom životu: »Pomazanje katekumenskim uljem prije krsta označuje čišćenje i jačanje; pomazanje uljem bolesnih ozdravljenje i okrepu; pomazanje svetom krizmom poslije krsta, u potvrdi i u ređenju, znak je posvećenja. Po potvrdi kršćani, tj. pomazanici imaju potpunijeg udjela u poslanju Isusa Krista i u punini Duha Svetoga, kojim je Isus ispunjen, kako bi svim svojim životom širili ‘Kristov miomiris’« (KKC 1294). Kod sakramenta ređenja ruke polaže i uljem maže – biskup. Što se tiče bolesničkoga pomazanja, Zakonik kanonskog prava jasno navodi: »Bolesničko pomazanje podjeljuje svaki svećenik i samo svećenik« (kan. 1003, par. 1).
Vjernici znaju da je mazanje krizmom sastavni dio obreda krštenja, no postoji i krštenje u nuždi. Tada može krstiti i svaki vjernik, pa i svaki čovjek ako je svjestan onoga što čini. Kako ističe fra Zvjezdan Linić, »okolnost koja može opravdati takav postupak je smrtna opasnost a redoviti krstitelj nije u blizini. Važno je da krstitelj u takvom slučaju ima iskrenu i poštenu nakanu učiniti ono što čini Crkva i da obavi osnovni obred krštenja precizno i ispravno. Dovoljno je tada da osoba koja krsti naravnom vodom polijeva po koži (najčešće po čelu) djeteta vodu i pritom izgovara riječi: ‘I. (ime!), ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.’ Ako dijete preživi, redoviti će krstitelj nadopuniti obred krštenja svim drugim dijelovima koji se u hitnosti nisu mogli izvršiti i upisati ga u matičnu knjigu krštenih.«
Ulje se koristi od davnina i u obredima Staroga i Novoga zavjeta. Uljem se mažu proroci, svećenici, kraljevi: uopće svi ljudi koji su bili nositelji nekih službi na dobro Božjega naroda. To je bio očiti znak njima i narodu da svoju službu nisu stekli svojim zaslugama ili sposobnostima, nego da ih je za tu službu sam Bog odredio i pozvao. I danas se ulje koristi u mnogim sakramentima i drugim obredima Crkve, a posebno je prisutno kad treba označiti Duha Svetoga u sakramentu potvrde, Duha koji utiskuje pečat Božje ljubavi u srca krizmanika. To se ulje zove krizmanim uljem i posebno ga biskup posvećuje svake godine na Veliki četvrtak u misi posvete ulja. Ono je prisutno već u sakramentu krštenja kad najprije svećenik maže novokršteno dijete u znaku duhovskog dara posinovljenja i uranjanja u proročki i svećenički narod, u Crkvu. Potom kod krizme da se osjeti pečat dara Duha Svetoga. Onda kod svetog reda. Isto se ulje koristi i u obredima posvete oltara i crkve. A to su sve čini koje obavljaju zaređeni službenici Crkve – đakoni, svećenici i biskupi, ne vjernici laici.« (Glas Koncila 52-53 (1696-1697) | 25.12.2006.)
Da je polaganje ruku pridržano zaređenim službenicima Crkve vidljivo je osobito u rubrikama novoga Obrednika “Blagoslovi”. Taj Obrednik ima predviđene blagoslove koji se podjeljuje ljudima, kojih vršitelji mogu biti svećenik, đakon, a i laik, kako to stoji na primjer u broju 44. navedenog Obrednika riječima: »Ovaj red može primijeniti bilo svećenik, bilo đakon, a i laik, s obredima i molitvama predviđenima za laika.« Svi obredi i molitve koje mogu vršiti laici unutar istog Obrednika imaju posebne napomene i razlike za laike. To se vidi već u samim uvodnim obredima različitih blagoslova gdje je formulacija pozdrava prisutnih i drugih molitava različita od onih koje vrši zaređeni službenik. Tako možemo vidjeti u rubrici pod brojem 47. : »Zatim služitelj, ako je prezbiter ili đakon, pozdravi nazočne riječima: Milost vam i mir od Boga Oca i od Gospodina našega Isusa Krista.« Dok u broju 48. stoji: »Ako je služitelj laik, pozdravlja nazočne govoreći: Milost Gospodina našega Isusa Krista neka bude sa svima nama.« Možemo zamijetiti da su ova dva molitvena pozdrava različita. Kad je služitelj zaređeni službenik on tada pozdravlja, moli, blagoslivlje i zaključuje obraćajući se koristeći posvojnu zamjenicu – vas, a dok je služitelj vjernik laik to vrši koristeći posvojnu zamjenicu – nas. Što se pak tiče same blagoslovne molitve koju izriče služitelj pojedinog blagoslova u Obredniku već pod brojem 57. jasno piše: »Tada služitelj izreče blagoslovnu molitvu: svećenik ili đakon ispruženih ruku iznad članova obitelji, (ili osobe koja se blagoslivlja) a laik sklopljenih ruku.« Kod svih blagoslovnih molitava u ovom Obredniku koji je potvrdio Zbor za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, koje mogu vršiti i vjernici laici te nisu pridržani samo zaređenim službenicima Crkve, jasno stoji, kao na primjer pod brojem 150.: »Tada služitelj, ako je svećenik ili đakon, polažući ruke izgovara blagoslovnu molitvu…« Dok u rubrici pod rednim brojem 151. čitamo: »Ako je služitelj laik, sklopljenih ruku govori…« Također kod blagoslova djece pod brojem 166. stoji: »Tada služitelj izreče blagoslovnu molitvu: svećenik ili đakon polažući ruke nad mališanom, a laik sklopljenih ruku.« Ako je pak služitelj roditelj djeteta u rubrici pod brojem 190. stoji: »Tada roditelji, ako je zgodno, znamenujući djecu na čelu znakom križa, govore blagoslovnu molitvu.«
U skladu sa svime rečenim možemo zaključiti da službeni Obrednik Crkve u niti jednom svom blagoslovnom činu ili obredu nema predviđeno polaganje ruku koje vrše vjernici laici. Stoga se sukladno s time može postaviti pitanje legitimnosti polaganja ruku vjernika laika ukoliko službeni Obrednik “Blagoslovi” to ne predviđa.
Napokon, što se tiče padanja ili počivanja u Duhu, potrebno je konzultirati Dokument Doktrinarne komisije, međunarodnog karizmatskog pokreta, koji je potvrđen od Crkve a priredio ga je kardinal Léon-Joseph Suenens u kojem jasno piše: “da počivanje u Duhu nije karizma, nego psihosomatski odgovor osobe na molitvu, stoga ne treba ga željeti zbog samog sebe.” Zbog toga su i mnogi teolozi kritični prema tim pojavama, jer je »”padanje u Duhu” došlo k nama iz protestantizma i još je problematičnije. U Svetom pismu i u tradiciji kršćanstva postoji “klanjanje”, padanje licem pred Bogom. To je znak duboka čovjekova osjećanja ograničenosti i divljenja pred Svesvetim koje potiče na klanjanje. Tijekom stoljeća naši su sveci govorili samo o takvome iskustvu Duha Svetoga, nikada o “padanju u Duhu”, niti su to, očito, poznavali. “Padanje u Duhu” neko je ulaženje u trans onda kada me svećenik koji vodi tu ceremoniju malo dotakne, pogurne, a iza mene drugi čekaju da padnem. Ako u Duhu padam, onda bi me Duh mogao i zadržati da se ne povrijedim. Padanje natraške u Svetom pismu znači zapravo smrt. Tako je pao Eli na leđa (“nauznak”; njemački, talijanski i francuski prijevod “natraške”, “na leđa”) kad je čuo da su mu poginuli sinovi i da je otet Kovčeg Božji, i umro (1Sam 4,18). Nakon što Bog nerazumljivo govori (poput neke glosolalije), svećenici i lažni proroci past će “nauznak” i razbiti se (Iz 28,13).« (Milan ŠPEHAR, NOVI DUHOVNI POKRETI I OSTALA DUHOVNA GIBANJA ODGOVOR NA SUVREMENU KRIZU VJERE, u: Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1, 30.)
Na kraju krajeva, Ivan Pavao II. u svojem Postsinodalnom Apostolskom pismu napominje: »Nijedna karizma ne oslobađa od povezanosti i podložnosti s obzirom na Pastire Crkve. Koncil to jasno kaže kad piše: “Sud o njihovoj ispravnosti (karizmi) i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro, da sve karizme, u svojoj raznolikosti i upotpunjavanju, sudjeluju za opće dobro.”« (Christifideles laici 24.)
Dao Bog i da svaki naš rast u spoznaji, privrženost Nauku Crkve i Tradiciji Crkve bude na korist i širenje Kraljevstva Božjega na Zemlji.
fra Mate Bašić