Newton i Bog Stvoritelj – znanost i vjera

lumiere_postcard_21

U prirodoznanstvenim krugovima često čujemo za Newtona radi njegovih velikih otkrića, a osobito radi zakona gravitacije. Neupitno je on jedan od najvećih prirodoznanaca kroz povijest. Ali postoji još nešto puno važnije vezano uz lik ovoga velikana što se tako često ne čuje, a što bi se trebalo zajedno spominjati kad god se govori o ovom klasiku unutar prirodnih znanosti.

Newton je sva svoja istraživanja vršio zanesen uzvišenošću koju je vidio posvuda u prirodi. A ta uzvišenost, koju je posvuda promatrao, koja ga je očaravala, dolazila je, kako on sam kaže, od Stvoritelja svijeta. To je bilo njegovo najčvršće i najdublje uvjerenje, koje je pred svima otkrivao. To je bilo uvjerenje da sve potječe od Boga i da je sve baš zato najljepše oblikovano i uređeno jer dolazi od uzvišenog Počela i k tom Počelu hiti.

Svoju čvrstu vjeru u Stvoritelja i Gospodara svijeta Newton je mnogo puta izrazio. Na jednom mjestu u svojem djelu “Philosophiae naturalis principia mathematica”, govori on ovako: “Ovaj lijepi obruč, koji veže zajedno sunce, planete i komete, nije učinio nitko drugi nego mudrost i volja premudrog i mogućeg Bića. I ako su zvijezde središta koja sačinjavaju slične sustave, i one su onda stvorene po istom planu i stoje pod istom vlašću Onoga koji je Jedan. Ovaj Jedan vlada svime, On se jedini zove Gospodar, Bog i Stvoritelj svega… Bog koji ne bi upravljao svijetom, koji ne bi na nj mislio, koji mu ne bi odredio umnu svrhu, ne bi bio nego usud bez prirode. Iz slijepe i metafizičke nužde, koja je uvijek i posvuda ista, ne može nastati nikakva promjena u stvarima. Sveopća raznolikost stvorenih stvari, prilagođena vremenu i mjestu može nastati samo iz zamisli i volje Bića koje nužno postoji.”

Newtonu se svi bez daljnjega dive kao velikom umu iz područja fizike i astronomije, ali isti ti udivljenici moraju dobro znati da je Newtona astronomija vodila Svemogućem Bogu, bez kojeg, kao umnog Ureditelja i Stvoritelja, koji određuje cilj svakoj od svojih stvari, astronomija, fizika i znanost bi bila nemoguća, jer u njoj ne bi bilo nijednog zakona, kako zaključuje i sam Newton.

Onda se postavlja pitanje, kako se netko usudi tumačiti svemir slijepim i plitkim materijalističkim načelima ili pak reći da priroda ne vodi k Svemogućem Bogu?

Kada pogledam današnje čovječanstvo uviđam većinom patologiju. Promatram nezdrave pojave u našem suvremenom, kulturnom životu, gdje mnogi kulturni, društveni, znanstveni, politički i ini pregaoci misle, da se može spasiti pravi prosvjetni i etički napredak, ako se zabace metafizičke i vjerske istine, i ako se sve ovo podredi čovjeku kao takovu i tobožnjem njegovu dostojanstvu i nekoj slobodi od svega. No, činjenice pokazuju da ne dolazi do napretka čovjeka ili društava, već samo do nazatka. Države u tome ustraju, državnici to šire, znanstvenici izvrćući sve živo i neživo to pokušavaju dokazati, mediji o tome pišu. Ali davno je još Ciceron u svome djelu “De natura deorum” zapisao: “Ne znam, bi li uopće bilo potrebnih ljudskih društvenih vrlina vjernosti i pravednosti, kada bi nestalo vjere u Boga”, a danas to nitko ne vidi ili se barem ne želi priznati. Kao da se današnje društvo vraća Epikuru koji je tražio najveću sreću u užitku, i tražio život s najmanje boli, nevolja ili bilo kakvih ograničenja. To je bila glavna zasada njegove etike. Čini se da i danas svijet vode praktični epikurejci  kojima je glavno geslo: jedimo, pijmo, jer poslije smrti nema nikakvih dobara ni sreće. Zbog toga se i današnje ideologije, političke i apolitičke, spolne i nespolne, rodne i bezrodne, toliko bore protiv vjere, morala i vječnosti, jer na taj način, postavivši da nema života nakon smrti, da je duša vremenita, na prvo mjesto dolazi tijelo, njegovo zadovoljstvo i sreća. Tako biva posve normalno, da moralna načela, koja su po sebi vječna i nepromjenljiva, za njih gube vrijednost i obavezujuću moć. Tijelo postaje božanstvo i biva reducirano na čisto egoističko-utilitarističko sredstvo, kojemu se od najstarijih vremena bezbožnih čisto materijalističkih ideologija prinosi žrtva pribavljajući mu sve moguće ugode. A to čine i danas, ne vidjevši da su u zaslijepljenoj zabludi i ropstvu oslobođenja od slobode.

I tako svim silama tvrde da su znanost i vjera zakleti neprijatelji, a one najveći prijatelji. Zato neki teofobi, odnosno, oni koji se Boga straše, pokušavaju na sve načine prikazati da su vjera i znanost najveći neprijatelji. To potvrđuje na osobit način veliki fizičar Max Planck, pa kaže ovako: “Kamo god i koliko god daleko pogledam nigdje ne nalazim kakvu proturječnost među religijom i prirodnim znanostima, već nalazim posvemašnje slaganje baš u odlučnim točkama. Religija i prirodne znanosti ne isključuju se među sobom kako neki danas misle ili se boje, nego jedna drugu upotpunjuju i pretpostavljaju. Religija i znanost imaju zajedničku zadaću. Ova zajednička zadaća jest rat protiv skepticizma i dogmatizma, protiv ateizma i praznovjerja. Taj rat religija i prirodne znanosti zajednički vode, a geslo koje u ovom boju označuje pravac oduvijek i za budućnost glasi: Naprijed k Bogu!” Stoga i ja mogu zaključiti da vjera i znanost nisu protivne jedna drugoj. Jednako znanstvenik može i treba biti vjernik, kao što vjernik može biti znanstvenik. Tu staru i besmislenu frazu da vjera i znanost ne mogu zajedno, opetovano će ponavljati samo onaj koji ne zna što je jedna i što druga, a taj koji ne zna, u našem se jeziku lako može prozvati neznalica, jer su Planck, Kepler, Newton, Tesla, Bošković, Leibnitz, i mnogi drugi, bili itekakvi znalci.

fra Mate Bašić